Za našu budućnost

Već duže vrijeme progoni me ideja da vam se javim sa preokupacijom u vezi apsurdnih imena koja se nadjenjuju djeci u posljednje vrijeme. Sad me na to ponukao sličan članak vaše novinarke Aleksandre Ličanin, objavljen prije oko mjesec dana, a pod nazivom “Ime je znak”. Članak govori o tome koja su najčešća imena nadjenuli roditelji djeci rođenoj u 2010. godini. Članak je bio nepristran, samo statistički. No prije godinu dana, novinarka Ličanin je na zadnjoj stranici TV Plusa (br. 331), u članku pod naslovom “Spužvom na vijest o don Petru Mikiću” veoma ironično komentirala vijest Nove TV o humanoj i očajničkoj gesti župnika don Petra Mikića iz Ploča. A koji je, u interesu očuvanja hrvatskog identiteta, u svojoj župi obećao po 1.000 kn nagrade onim roditeljima, koji će svom djetetu nadjenuti hrvatsko (katoličko) ime.
Veoma se čudim gđi Ličanin što se pita “O čemu on to?” I kojim pravom ona spužvom briše vijest o toj gesti? Naravno, ona je “velika, poznata”, novinarka, a kako se tamo neki anonimni župnik usuđuje nešto takvo uraditi? Nije bitno što je župnik anoniman, niti da li je to opredjeljenje Katoličke crkve, niti što Crkva živi od državnih donacija i milodara vjernika, niti da don P.M. to daje od svoje plaće! Niti je on poručio: “Budite Hrvati za tisuću kuna!” Hrvatom se ne postaje za novac, već rođenjem i rodoljubljem. I baš nestajanje hrvatskih imena pridonosi i nestajanju hrvatskog identiteta. Valjda ga srce boli, kad mora, kraj toliko prelijepih starih hrvatskih imena, djecu krstiti apsurdnim imenima: Ria, Rea, Roa, Rua, Lena, Luna, Lina - koja nemaju nikakvo značenje. I sama autorica kaže: “Ime je znak”. Ama kakav je to znak? Ispremetana tri slova. Kad odrastu, ta djeca neće znati kamo pripadaju. A kad ostare, zamislite Riu i Rianu!
Prateći u vašem listu rubriku “Iz matičnog ureda” ROĐENI i UMRLI, jasno se vidi: s umrlima nestaju hrvatska imena, a rođeni dobivaju nova - moderna ili strana imena. Tako sam, radi osobne informacije tokom 2009. i 2010. godine bilježila neke brojke kojima sam sada napravila neku vrstu statistike. Na primjer, koliko je % djece u tom razdoblju, u ukupnom broju rođene djece, dobilo hrvatsko ime. Niti 20%! Čak nema nijednog jedinog tzv. narodnog imena: Željka, Mirjana, Tanja, Snježana, Zlatko, Mladen, Danijel, Tomislav, Darko. A kamoli neko od čestih ranijih imena kao: Nada, Biserka, Slavica, Danica, Nevenka, Ljubica, Ružica, Dragica, Ivanka, Vladimir, Zvonimir, Ladislav, Božidar. I zašto strana imena: Sven, Marcco, Darwin, Antonio, Ciara, ili pak izgovor ili ispis: Niccole, Nici, Nikki, Tessa, Nikolas, Andreas, Lukas?
Znam da svako doba danas donosi novu modu u svemu. Do 50, 60-ih svi smo imali domaća imena. Dolaskom soc.-kom. doba, sramilo se, ili bojalo dati “sveto” ime. A i ta su se imena tako grubo izgovarala (npr. Kata, Mara, Jalža, Rega itd.) da smo svi - tada mladi - željeli imati neko drugo ime. Tako smo svi svojoj djeci počeli davati moderna imena, većinom ruska, ili već gore spomenuta, a koja su ipak bila ljepša od današnjih. Onda su, već 80-ih, a pogotovo poslije osamostaljenja lijepe naše i gotovo sva djeca i dobila lijepa naša imena. Da bi unazad nekoliko godina došlo doba sigurno (po mojem! najružnijih) i najneznakovitijih imena. A možda današnji mladi ni ne znaju kako i koliko lijepih domaćih, hrvatskih imena imamo!
U popisu imena koja se danas daju djeci, počevši također od najčešćih, vidi se, da dječaci, hvala Bogu, dobivaju (osim izuzetaka) lijepa imena. No djevojčice nažalost, jedan užas, rekla bih katastrofa. Zato apeliram na roditelje, koje čeka odluka koje će ime dati svom djetetu, da usporede STARA i NOVA imena. Od srca se nadam da će im STARA, s pravilnim izgovorom zvučati mnogo ljepše te da će se, za jedno od njih i odlučiti - ZA NAŠU BUDUĆNOST!
Anica Vojvoda, Kotoriba