Minimalne plaće u Međimurje graditeljstvu

Ima li opravdanja rezanje radničkih prava pod parolom neke bolje budućnosti, kao što se upravo događa po brojnim međimurskim tvrtkama, a da nitko ne zna kad će ta bolja budućnost doći? U sve više trgovačkih društava, pod parolom “stegnimo remen da bi nam sutra bilo bolje”, poslodavci smanjuju plaće i ostala zajamčena prava, uz obrazloženje da će jedino na taj način spasiti tvrtku od stečaja i propasti. Sindikati, s druge strane, radi čuvanja socijalnog mira i, prije svega, čuvanja radnih mjesta, prisiljeni su na uzmak i popuštanje zahtjevima poslodavaca.
Gotovo je jednaka situacija u međimurskoj drvnoj industriji, tekstilnoj i obućarskoj, a kronično je loše već niz godina u građevinarstvu. Primjere ne treba tražiti daleko. Najsvježiji je iz Međimurje graditeljstva, tvrtke nastale na ruševinama bivše Visokogradnje kojoj je na čelu Goran Knežević, a u kojoj je do jučer radilo 320 ljudi. Početkom godine, potpisivanjem aneksa ugovora u Međimurje graditeljstvu 320 zaposlenih pristalo je na tromjesečnu minimalnu plaća, plus troškovi prijevoza i minuli rad.
Ljude se nije prisiljavalo na potpisivanje, ali dvadeset petero zaposlenih nije željelo potpisati aneks ugovora i postali su “tehnološki višak”. Prvi je problem kako u takvoj situaciji sačuvati visokostručne kadrove (šest diplomiranih inženjera s licencom u kratkom je vremenu otišlo iz tvrtke). Problemi će se u ovoj tvrtki nastaviti i u travnju jer je obim osiguranog posla dovoljan tek za polovicu zaposlenih, a u svibnju tek za njih pedesetak. Na čekanju je 50-ak radnika Međimurje graditeljstva iz susjedne BiH. Poslodavac je izrazio namjeru da im za idući mjesec plati doprinose na osnovi minimalne plaće, a isplata bi im bila - nula. Ostatak radnika u travnju bi radio nepuno radno vrijeme (niže kvalifikacije 50 posto radnog vremena, a rukovodeći kadar 75 ili 100 posto radnog vremena).
Trenutno masa plaća u istoj tvrtki iznosi oko 1,4 milijuna kuna, a po prijedlogu o nepunom radnom vremenu, to bi iznosilo oko 700 tisuća kuna. Zakon o radu dopušta mogućnost nepunog radnog vremena, ali u Sindikatu se boje što će se dogoditi ako poslodavac ne nađe posao u skoro vrijeme.
Spas bi trebao biti izlaz na vanjsko tržište (Kosovo, BiH), ali sve je to još uvijek nesigurno. S druge strane, posla na domaćem tržištu nema, ili “vanjski” izvođači s dampinškim cijenama dobivaju natječaje. Ovoga bi tjedna trebao biti održan skup radnika Međimurje graditeljstva na kojem će se zaposleni izjasniti jesu li za minimalac još mjesec dana ili će se ići na nepuno radno vrijeme.
Drugi primjer je tvrtka Međimurje beton u kojoj zaposleni, uz povremene obustave rada, neredovito primaju plaću. Posla za ovu tvrtku ima, ali ih je sveprisutno neplaćanje dovelo u situaciju da su već odavno “zreli” za stečaj.
Najavljivani veliki Vladini investicijski projekti, koji zaobilaze ovaj dio Hrvatske, neće im pomoći, lokalna samouprava nema novca, pa jedina šansa ostaje najavljenih oko 120 milijuna kuna ulaganja u vodno gospodarstvo, što bi barem malo pomoglo niskogradnji.
Posla bi tako moglo biti za Tegru, koja je već smanjila broj zaposlenih za polovicu, Međimursku hidrogradnju koja se “riješila” 19 ljudi i ostala na sedamdesetak, Eurobeton koji je sa 120 došao također na sedamdesetak zaposlenih.
Problem je u sustavu koji je dopustio nered na tržištu, a građevinare će pokopati međusobna neplaćanja. Za to vrijeme sindikati mlakim pristupom, dugoročno, čine štetu svojim članovima jer sadašnja kratkoročna rješenja su neefikasno krpanje rupa na brodu koji tone. Nedavno su se sindikalisti dogovorili da Vladi treba dati još dva, tri tjedna mira, a tada će se i oni uključiti u prosvjede. Trebali su to učiniti odmah, ako ništa drugo - zbog “duga” prema blizu 800 tisuća ljudi koji su dali svoj potpis na sindikalne zahtjeve za raspisivanje referenduma.
V.Trstenjak

Golo preživljavanje
Dio problema u najvećim međimurskim građevinskim tvrtkama pokušavao se riješiti angažiranjem na inozemnom tržištu, konkretno u Libiji, u kojoj je Međimurje graditeljstvo zajedno s tvrtkom TEAM, i jednim libijskim poduzetnikom, osnovalo mješovito poduzeće. Uplaćen je osnivački kapital, trebala je biti odrađena registracija - a onda je došao rat.
Ugledan međimurski građevinar Josip Švenda, direktor TEAM-a, jedan je od onih koji i preko strukovnog udruženja i na lokalnoj političkoj razini preko GSV-a , ali i na drugim razinama već duže vrijeme upozorava na probleme građevinara, bez zadrške potvrđuje da je stanje izuzetno teško i da se radi o golom preživljavanju. Iako su i u TEAM-u išli na snižavanje plaća, Švenda ne razmišlja o minimalnoj plaći.
- Očito smo, kako sada stvari stoje s Libijom, “fulali”, barem kratkoročno. Nitko nije očekivao da će se dogoditi to što se dogodilo. Što se čuvanja radnih mjesta tiče tako da radnici rade za minimalac, mi ne razmišljamo na takav način. Ne mogu zamisliti da ljudi rade za minimalnu plaću, kakav bi odnos prema radu ljudi imali kad bi morali tako raditi? Zasada kod nas otpuštanja nije bilo, u jednom dijelu smo pojačali stručni kadar, a nadamo se uskoro novom zapošljavanju i u proizvodnji - rekao nam je Švenda proteklog tjedna. (vt)