Kolumne 24.03.2011. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:17.

Lijepa naša „Horvatska domovina“ (2.)

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Odavno, već od staroga vijeka, od antičkog doba bilo je poznato da svako djelo – govorim posebno o književnome djelu – može biti različito primljeno kod onih koji ga budu vidjeli i prosuđivali: nekima se može svidjeti, pa će ga smatrati lijepim, dobrim, korisnim i sl. te zbog toga hvaliti i „uzdizati nebu pod oblake“; drugima može ne svidjeti, se pa će na njemu ili u njemu gledati samo nedostatke i hvatati se za ono čemu se može objektivno ili subjektivno prigovarati; treći će ostati prema njemu ravnodušni i nezainteresirani, a u najboljem slučaju, čudit će se onima i prvima i drugima što se „uzbuđuju“ zbog nečega što „nije ni toplo ni hladno“ – stari Međimurci bi rekli „niti hasni, niti škodi“! – pa uopće ne zavrjeđuje neku ozbiljniju pozornost, i napokon, četvrti će se vrtjeti negdje između tih triju, ali će „za svaki slučaj“ ostati na „pristojnoj“ udaljenosti držeći se one naše domaće i prokušane: „Nečem se mešati, ali svoje si mislim!“ Ovisno o tome koji od njih prevladavaju – nerijetko su to oni koji imaju vlast! – i to će djelo ili sretno „plivati na površini“ uspjeha i spominjanja, ili nesretno „potonuti“ u dubinu zaborava.
Sve je to lijepo definirao starorimski učeni pjesnik i pisac Terencijan Mauro iz II. stoljeća poslije Krista kad je u jednoj od svojih brojnih pjesama zapisao da „… habent sua fata libelli – … knjige imaju svoju sudbinu“. To je postalo klasičnom, često spominjanom izrekom, no radi lakog i brzog razumijevanja „što je zapravo pjesnik htio reći“ treba znati i početak toga stiha; on glasi „Pro captu lectoris … – Prema tomu, kako ih čitatelj shvati i prihvati …“ Dodan ispred gore navedene izreke lijepo potvrđuje uvodno razmišljanje o tome što se može dogoditi s nekim književnim djelom.
Bez potpunijeg uvida u cjelokupnost, a i „sudbinu“ Terencijanova književnoga djela ne može se pogoditi je li se time hvalio zbog uspjeha ili se žalio zbog neuspjeha svojih pjesničkih uradaka, no to za istinitost njegove tvrdnje nije nimalo važno. Budući da u njegovo doba još nije bilo ni tiskare ni knjiga u današnjem smislu tih riječi, dopušteno je pretpostavljati da se njegov deminutiv „libelli“ – znači zapravo i doslovno „knjižice“– odnosi i na svako manje djelce kakvo je, na primjer, pojedina pjesma, pogotovo ako je ona nešto veća od „standarda“ na kakav je čitateljstvo naviknuto.
Razumije se: sudbina nekoga djela da ne pada u zaborav ipak na kraju ovisi o vrijednosti njegova sadržaja i oblika, a činjenica da ostaje (ako ostaje) „plivati po površini uspjeha“ daje mogućnost, čak stvara potrebu da bude (i nemilosrdno!) „secirano“ na sve moguće načine i podrobno analizirano sa svih strana i stajališta. Naime, lako je shvatljiva želja da se vidi što je to što djelo drži da ne potone u zaborav odakle teško da ima povratka, ali je teško shvatljivo da to ponekad dovodi i do manje ili više nepotrebnih pa i nedopustivih zahvata u izvornost djela.
Primjere za to ne treba tražiti daleko. Takvo je, naime, „seciranje“ pokazalo da i pjesma koja je svojim izvornim sadržajem, oblikom i pjevnošću, a najviše prihvaćenošću i obljubljenošću u narodu zaslužila da postane najprije hrvatskom narodnom , a potom i državnom himnom, ipak nije bez svakog „nedostatka“ ili barem da bi mogla biti „bolja“ nego što ju je (neznalica ili nespretnjaković?!?!) Mihanović napisao – bolja u smislu jezične pravilnosti, ideološke ispravnosti i političke efikasnosti. Našlo se ljudi koji su iz različitih razloga prvotnu „Horvatsku domovinu“ ispravljali i pritom nerijetko – sami griješili! Da vidimo ukratko i samo ponešto, uistinu samo ponešto od onoga što se događalo.
Što se tiče jezične ispravnosti, može se podnijeti zamjena nekoliko kajkavskih riječi štokavskima ako se time ne mijenja specifičnost i smisao izraza te ritam ili rima stiha. No, bilo je i toga da je „čes(t)na“ što je „sretna“ (želi se „čestit Božić“, čestita se rođendan) pretvarano u „čas(t)na“ što, makar lijepo, nije isto. Tako i „vazda“ nije isto što i (ne-hrvatsko) „vazdan“, pa je nepotrebno zamjenjivati ga sa „svagda“. Događalo se da je magla s Une bila premještena na Dravu dok još na ovoj nisu bila jezera! Razumljivo je što je „Dunaj“ bio zamijenjen „Dunavom“, ali sigurno nije razumljivo zašto bi „Nit’ ti Dunaj silu gubi“ bilo lošije ili ružnije od „Oj Dunave moć ne gubi“. I još samo: „Ljaše (lijaše, lijevahu) krvcu domovini“ pretvoreno je u „Daše krvcu domovini“ (što bi danas moglo biti shvaćeno kao za transfuziju!?)
Jedna od ideoloških zamjerki „Horvatskoj domovini“ bila je da je premalo – hrvatska! Naime, istina jest da, osim u naslovu, riječi „H(o)rvatska“ i „h(o)rvatski/a/o“ u čitavoj pjesmi nema, a u pedeset šest stihova samo se dva puta spominje „H(o)rvat“. Činilo se da je tomu najlakše doskočiti tako da se već u drugome stihu riječ „junačka“ zamijeni, pa da onda bude ili „Oj Hrvatska, zemljo mila“, ili „Oj hrvatska zemljo mila“; prevladalo je ipak mišljenje da „Horvatska domovina“ po tome ne bi bila nimalo „hrvatskija“! No, bilo je zamijećeno da u njoj nedostaje jedna druga tradicionalna značajka hrvatskoga naroda: vjera u Boga i pripadnost kršćanstvu. Čini se da je to povremeno i ponegdje bila i smetnja da se pjeva u crkvi. Taj je nedostatak uklonjen tako da je četvrti stih „Da bi vazda česna bila“ bio zamijenjen sa „Daj, o Bože, časna/sretna bila!“ Bilo je i drugih prerada, no najznačajnija je dopuna prije devedesetak godina u obliku još jedne čitave kitice koja glasi:
„Bog ti bio toplim krilom,
Pod njim rasla, pod njim cvala!
Bog ti bio živim bilom,
Uz njega se suncem sjala!
Puna da si Božjeg daha,
Poštuj samo svetost prava;
Letu svome dadni maha,
Nek je Rodu svijetom slava!“
Koliko znam, ta dopuna nije ušla ni u jedno kasnije izdanje „H(o)rvatske domovine“.

P.S. Političko gledanje na Mihanovićevu pjesmu, naročito kad je spontano nastala hrvatskom narodnom, a kasnije različitim zakonima bila proglašavana državnim himnama, najviše se zaustavljalo na prvoj polovici posljednje kitice. Činjenica da nigdje, pa ni tu nije spomenuto hrvatsko more, a ni druge vode osim Save i „Dunaja“, potaklo je široke rasprave o tome kada je i gdje bila napisana „Horvatska domovina“, no mnogo je važnije bilo u nju ugurati važnije stvari. Najprije je i najlakše bilo gramatičku pogrješku „Da svog doma Hrvat ljubi“ ispraviti u „svoj domak“, ali je prevladalo „Da svoj narod Hrvat ljubi“. U doba jakih mađarskih posizanja preko Drave unijeta je i ta rijeka u prvi stih : „Teci, Savo, Dravo, teci,“ a uz nju za jedno kratko vrijeme i Drina: „Dravo, Savo, Drino, teci!“ A što se tiče mora, pokušaji su bili „Dok mu morem bura vije“, zatim „Dok mu grudi more mije“, pa umjesto „Kud li šumiš, …“ predlagano je bilo „Jadran-more,…“ i „Ti Jadrane, svijetu reci“, pa i četiri stiha „Teci Savo, hitro teci,/ Oj Dunave moć ne gubi, / Sinje more, svijetu reci /Da Hrvatsku Hrvat ljubi“. Današnja varijanta trećega stiha uzeta je, dakle, iz ranijih prijedloga, a vrijedi na kraju spomenuti i najnoviji prijedlog da u himni bude spomenuta i Mura kao granična rijeka.

Izvor: 2917