PISMO IZ ZAGREBA

Je li završetak pregovora s EU u lipnju za Hrvatsku pitanje života i smrti? Što će se dogoditi ako vlast pregovore ne dovrši do lipnja? Hoće li nam EU zatvoriti vrata? Zbog čega se forsira upravo taj, a ne neki drugi, realniji, manje neurotičan termin? Kada već Hrvatska s ulaskom u EU kasni godinama, za što je najveći krivac upravo HDZ, zbog čega trebamo sprintati ovu posljednju, k tome i najtežu dionicu? Je li netko stavio Hrvatskoj nož pod grlo?! Niti je lipanj hrvatski biti ili ne biti, niti će nam EU zalupiti vratima pred nosom ne ispunimo li do lipnja kriterije koji se traže od nas, a nisu se tražili od Bugarske i Rumunjske, niti Hrvatska treba sprintati posljednju dionicu. Baš suprotno, zatvaranje poglavlja 23 Hrvatska mora odraditi pošteno i temeljito. Ali ne zato da Jadranku Kosor, Ivu Josipovića ili Vesnu Pusić EU birokrati tapšu, već zbog eventualne koristi koju će građani imati kada Hrvatska postane članica EU. Većina HDZ-ovih političara, pa i ovih koji danas vladaju, činila je sve ne bi li Hrvatska ušla u EU čim kasnije. Jesu li se Jadranka Kosor, Vladimir Šeks ili Božidar Kalmeta – danas najutjecajniji političari vladajuće stranke – ikada ogradili od antieuropskih ispada na splitskoj rivi 2001. godine? Nisu. Tada su podržavali i Sanadera i Sanaderove antieuropske, huškačke metode.
Zar da sve to zaboravimo?!
Jesu li se, možda, Kosor, Šeks i Kalmeta suprotstavljali Sanaderovom puževom koraku približavanju Europi? Nisu. Baš suprotno. I oni, ali i – da se ne lažemo – europski moćnici na čelu s Angelom Merkel, Sanadera su dizali u europska nebesa. Svi smo mi tada morali biti Sanader. Onima koji su se suprotstavljali sanaderizaciji Hrvatske radili su o glavi. Pa, dolazila su u Hrvatsku razna europska izaslanstva, značajni političari i beznačajni birokrati, podučavati nas o veličini i europskoj orijentaciji hrvatskoga premijera u kojega se najviše zaklinjala upravo Jadranka Kosor. Zar da sve to zaboravimo?! Teško. Zar da vjerujemo onima koji su slijepo vjerovali Sanaderu, a kažnjavali nas koji smo vrlo brzo shvatili da je Sanader napuhana, bahata, samodopadna, častohlepna i halapljiva te – sve je očitije - kradljiva mješina?! Izvana jarac, iznutra gladac. Isprazna štetočina. Baš me briga što su se oni, poput milijuna bezbožaca, klanjali lažnome i lažljivome bogu, ali me se i te kako tiče što su zbog tog idolopoklonstva i idolopoklonici i njihovo zlatno tele Hrvatsku zavili u crno. Sada, da bi spasili sebe, a ne Hrvatsku, naciji nameću sprint. Sprint u Europu, sprint na ulicu, sprint u bijedu, sprint u neizvjesnost, sprint u građenju novoga kulta (s)ličnosti J. Kosor.
Tko zna što će nam donijeti EU?
Samo budale mogu trčati za onima koji su još do jučer bili Sanaderov otirač. Kada takvi zovu na žurbu, znači da se u žurbi krije neka opaka zamka. Žurbe se, uostalom, treba čuvati jer ona uvijek dovodi do kajanja. Onaj tko žuri, govori prije nego što sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli nešto provjeri, kudi prije nego što se u nešto uvjeri. EU je od naroda odavno otuđenima – ali, na žalost, za čak dvadesetak, a možda i više posto građana ne i otpisanima – cilj. Mudrima je EU eventualno sredstvo. Zna li itko od vas što će Hrvatskoj članstvo u EU donijeti? Vesna Pusić kaže - boljitak. Niti u jednoj državi nakon što je ušla u EU nije lošije nego što je prije bilo, tvrdi buduća – tako kažu – ministrica vanjskih poslova u budućoj – tako kažu – Vladi Zorana Milanovića, koji je već jednom naložio vatru ispod ražnja dok je zec veselo trčkarao šumom. Zeca je, kao što znate, ulovio i na ražanj nabio, ispekao i pojeo Sanader. Prste i danas oblizuju J. Kosor te bulumenta nekad Sanaderovih, a danas Kosoričinih sljedbenika. Koji trče, ali ne pitaju hoće li ih EU dočekati raširenih ruku. Znaju da će uz vlast dotrčati do novca, moći i nezasluženih privilegija. Ne žele oni sprintati u EU zbog naroda, već zbog sebe. Potpiše li u ime Hrvatske pristupni ugovor s EU, možda održi na vlasti i sebe i svoju stranku, razmišlja J. Kosor.
Živahni mrtvi
A zbog čega onda i EU administracija podupire Vladu? Zato što njezine naputke J. Kosor bespogovorno sluša. Pa tko ne bi poželio vlast koja je odanija Bruxellesu nego vlastitom narodu?! Jeste li ikad čuli da je itko iz EU poručio hrvatskim vlastima, Račanu, Sanaderu ili J. Kosor: „Prvo sredite biračke spiskove, pa tek onda kucajte na naša vrata.“? Ili: „Tako dugo dok ne provedete ustavne, dakle, demokratske izbore, nećete u EU.“ Oni prošli, oni pretprošli i izbori prije njih su nelegalni. A onda je i vlast nelegitimna i nelegalna. Sadašnje izborne jedinice su protuustavne i protuzakonite jer broj glasača odstupa i dvadeset, a ne samo dopuštenih pet posto. U kakvu se to onda pravnu državu zaklinju i vlast i kukuriku opozicija koja ničim nije pokazala da joj je uistinu stalo do legalnih, legitimnih, na zakonima temeljenih izbora. Jedina smo zemlja u Europi koja ima više glasača nego stanovnika. Jedina smo država u Europi u kojoj glasaju i mrtvi. Jedina smo država na svijetu koja suveren narod susjedne države tretira – dijasporom. Jedina smo država u Europi u kojoj o vlasti odlučuju manjine. Država smo u kojoj narod može birati koja će stranka voditi državu, ali ne može birati koji će to ljudi u ime naroda upravljati državom. Osam mjeseci prije izbora stranka na vlasti kani prekrajati izborne jedinice kako bi tobože izborne jedinice stavila u zakonske okvire. HDZ to ne bi činio, ali mora slušati Ustavni sud koji, po običaju, reagira tek kada mu to naredi politika.
Iskaznica za bankomat
Hrvatska, dakle, ni ne sliči na demokratsku državu. Institucije ne funkcioniraju, sudovi su svo ovo vrijeme oružje politike, narod ne može birati ljude, već – stranke. O tome tko će sjediti u Saboru odlučuju šefovi stranaka (izuzmu li se Hrvatski laburisti), a ne glasači. Milanović debelo griješi kada mladim i naoko zabludjelim ljudima poručuje da HDZ-ove članske iskaznice nisu kartice za bankomat. Jesu. Od trenutka u kojem sam ‘90., uz još petnaestak strpljivih pacijenata u čekaonici dr. Štritofa bio izložen verbalnom ispadu razgoropađenog bilmeza: „Nisam se ja učlanio u pobjedničku stranku da bih sada čekao s vama u redu!“, članstvo u partiji donosi privilegije. Da, HDZ-ova, a često i SDP-ova, članska iskaznica jest kartica za bankomat. Zato što njome se, a ne stručnošću i znanjem, dobiva posao. Napreduje se ne zbog talenta, već zbog partijske knjižice. Tom se principu danas robuje više nego u vrijeme jednoumlja. Krajem sedamdesetih (govorim na temelju vlastitog iskustva) pitali su vas samo za partijsku knjižicu, ali ne i za uvjerenja. Osim što je obavezna partijska knjižica, danas je obavezno slijepo vjerovati u Jadranku Kosor (a jučer u Ivu Sanadera). Je li bilo tako i u vrijeme dr. Franje Tuđmana?
Potiču sluganski mentalitet
Nije. Nikad nije bilo gore nego što je danas. Tuđman je, u usporedbi sa Sanaderom i J. Kosor, ono što je Vaclav Havel u usporedbi s Gustavom Husakom. S tim da Tuđmanu čak ni najveći protivnici ne osporavaju zasluge za stvaranje države, dok su Sanader i J. Kosor stvaratelji kaosa i beznađa te poticatelji u hrvatskome narodu i onako prenaglašenog sluganskog mentaliteta. U EU ne trebamo pod svaku cijenu. Naročito ne treba stvarati neurozu da pregovore moramo završiti u lipnju. Zašto u lipnju? Samo zato da bi trenutačnoj vlasti porasle akcije na političkoj burzi. Hrvatskoj nije mjesto u EU jer Hrvatska nema slobodno sudstvo. Na Hrvatskim se sudovima kupusa 800 tisuća od nekoliko godina do nekoliko desetljeća starih sudskih sporova. Suci ne robuju pravu i pravdi, već moćnicima, o čemu svjedoče tisuće sramnih presuda. Suci Ustavnoga suda izabrani su ne po stručnom, već političkom ključu, pa i nije teško predvidjeti njihove presude. Borba protiv korupcije je bacanje prašine. Žrtvuju se pijuni kako bi se sačuvali topovi, lovci i kraljica. Ne samo da za pljačku nad pljačkama – a ona se dogodila u Hrvatskim autocestama – nije nitko odgovarao, već se za pljačku milijardi kuna ne vodi niti jedan sudski postupak.
Nije za sve kriv Sanader
Recite, molim vas, koji je rezultat „borbe protiv korupcije do posljednjeg daha“? Ima rezultata. Propagandno se hapsi dio vlasti nesklonih političara, menadžera i direktora ne bi li se u javnosti stvorio dojam da nema nedodirljiv te da je nepravda ustuknula pred pravdom. Brus. Sve se svaljuje na Sanadera i, eventualno, Polančeca koji je jedini iskreno rekao (otprilike): „Nije sve Sanader kriv. Kada smo dizali ruke za sporne odluke, nije nam on držao pištolj na sljepoočnici.“
Točno, mogli su reći ne. Zašto nisu? Zato što bi ih, da su rekli ne, jada se Kalmeta, Sanader odmah smijenio. Bi li ih mogao sve smijeniti? Ne bi. Hrvatsku su, dakle, opljačkali skupa. Jedni su krali, drugi su držali vreću, a treći su krađu „samo“ tolerirali. Zaslužuju li takvi da Hrvatsku uvedu u EU?! Da je i toj EU stalo do pravde, pravednosti, da se i ta EU vodi načelima morala, a ne isključivo interesa, tada se briselski činovnici barem ne bi u svađi vlasti i opozicije otvoreno stavljali na stranu kompromitirane vlasti. Da je EU stvarno do principa, moralnosti i prosperiteta svojih (budućih) članica, tada briselski činovnici ne bi negirali činjenice da za nelikvidnost, gotovo 350 tisuća nezaposlenih, vojsku onih koji rade, a ne primaju plaću, bijedne mirovine, pokradene milijarde, do neslućenih razmjera nabujalu i neučinkovitu birokraciju, nepotizam, kontrolirano sudstvo i paraliziran sustav ne može biti krivo dvoje-troje ljudi, već sustav. Odluke je na temelju Sanaderovih prijedloga donosila Vlada koja je, nakon što se razotkrila pljačka svemirskih razmjera, trebala – da joj je do Hrvatske, demokracije, pravde i hrvatskih građana - podnijeti ostavku.
Da je uistinu demokratska i da joj je uistinu stalo to Hrvatske te da su joj iznad svega principi, Europa je trebala podržati takav rasplet. Prema kompromitiranima je trebala iskazati rezervu. Umjesto toga, EU činovnici usude se dodatno frustrirati ionako već frustriran narod diktatom o tome kada Hrvatska treba raspisati izbore. Pitam se – kao i mnogi drugi – na što je sve u pregovorima ova vlast pristala kad je toliko prirasla koristoljubivim srcima EU moćnika?!

P.S. Ne dopustite da u idućem razdoblju manipulatori zakopaju vašu glavu u pijesak. Osjećate li da je s naslovnih stranica nestalo nezaposlenosti? Da je iz TV emisija nestalo razgovora o korupciji? Da je nestalo političkih emisija s HTV-a?! Da HDZ na političku scenu vraća retoriku iz devedesetih (o crvenim vragovima)? Da vas se nastoji zaslijepiti povratkom u prošlost, u bitke s ustašama i partizanima?! Da se na političku pozornicu ponovo guraju branitelji koji bi trebali biti brana od crvene pošasti?! Jeste li primijetili da strankama koje uživaju potporu dva posto građana vodeći dnevnici posvećuju nesrazmjerno velik prostor (riječ je o HSLS-u), a one koji konstantno rastu zahvaljujući radu, čistim rukama i brizi za obespravljene (Hrvatski laburisti) izbacuju iz anketa (a to Jutarnji list čini neprestano)?! Jeste li primijetili da guvernera Željka Rohatinskog mediji neprestano guraju ne samo na političku scenu, nego ga i proglašavaju glavnom uzdanicom HSLS-a?! Sve ste to primijetili. Ali niste mogli primijetiti da je Rohatinski demantirao angažman u politici. Laž o političkom angažmanu Rohatinskog mediji su objavljivali na naslovnim stranicama i središnjim informativnim emisijama, a demanti Rohatinskog ili su prešutjeli ili su objavili na skrovitim mjestima. Zašto mediji vode tu prljavu igru? Zato što u njima služe potkupljivi urednici i novinari. Zato što su oni koji su na ključna urednička mjesta zasjeli Liliputanci čiji je zadatak zatrti slobodno novinarstvo te, naravno, otjerati poštene, hrabre i misleće. Štrajk u Večernjaku desetak je godina zakašnjela reakcija i večernjakovaca, ali i HND-a koji se pretvorio u brbljaonicu uvijek te istih ljudi koji već odavno nemaju što reći. Upravo su HND i novinari najveći krivci za katastrofalno stanje u medijima.