PISMO IZ ZAGREBA

Majstor kratke priče, pisac pjesama začinjenih jeftinom sentimentalnošću i autor planetarno popularne „Knjige o džungli“, nobelovac i strastveni zagovornik britanskoga imperijalizma Rudyard Kipling u „Priprostim pričama s planine“ kaže: „Upletanje u glupost drugog čovjeka uvijek je uzaludan posao.“ Zašto? Zato što je u svijet glupana teško doprijeti. Zato što je beskonačan. Naime, kao što reče genijalan autor teorije relativnosti Albert Einstein, samo su dvije stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost. S tim da u beskonačnost svemira Einstein nije baš bio siguran. A beskonačnost je, priznat ćete, nedokučiva, neshvatljiva i nedohvatljiva. Na ono što ne možete shvatiti ne možete ni utjecati. Kipling je, dakle, u pravu. No, mojoj malenkosti nije nakana upletati se u glupost nekog drugog ili, ni-za-živu-glavu, glupane mijenjati. Ali ću uvijek na glupost upozoravati. Da se, slučajno, na nju ne spotaknute. Ili joj se, zbog lijenosti duha, ne prepustite. I potom se, poput okorjelog političara, opravdavate s „nisam znao“. Zato gledajte, kad god to možete, sjednice Sabora, naročito aktualni sat. Bolji je od bilo koje farme ili big brothera. Zato što i aktualni sat, poput spomenutog televizijskog smeća, uzvisuje glupost, bahatost, banalnost, poltronstvo, neznanje, laž, nepoštenje i uobrazilju.

Glupost nije privilegija vladajućih

Ali nisu glupost, bahatost, neznanje... privilegije vladajućih. Za njih se bori i, u pravilu izbori, i opozicija. Na prošlotjednom natjecanju u banalnosti rezultat je izjednačen. To ne znači da nitko nije izgubio. Izgubili su građani. Crvenjeli su gotovo podjednako i glasači crvenih i glasači crnih. No, samo oni koji su dovoljno moralni, ili dovoljno svjesni da pocrvene od stida. Za one koji se srame svojih političkih favorita i nije kasno jer nisu nepopravljivo zabludjeli. SDP-ovci su banalnim pitanjima predškolske razine uglavnom podbadali Jadranku Kosor koja, po običaju, pred političkim konkurentima – ali i čitavom hrvatskom javnošću – nije uspjela sakriti monteverešku taštinu i tihooceansko sebeljublje. Vrijeđalo ju je čak i to što je dio oporbenjaka nije titulirao s predsjednico Vlade ili premijerko. Kako ju je na svoj naglašeno poltronski i ljigav način hvalio jedino partijski drug Boris Kunst, J. Kosor – čiji legitimitet osporava više od 80 posto hrvatskih građana, a ne samo dio opozicije – hvalila se sama. Kao da je premijerka Finske, a ne Hrvatske, u svim segmentima posrnule države. O čemu svjedoče - upletenost Vlade u gotovo sve afere, cenzura, diskriminacija, muljanje sa stranačkom lovom... Te činjenice ističe u svom izvješću i State Department.

Rog pod svijeću

Nakon što je i predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso rekao da je plan završetka pregovora u lipnju „ambiciozan“, prevedeno - teško ostvariv, J. Kosor je još jednom pokušala prodati rog pod svijeću: „Ja nisam nikada govorila o datumu završetka pregovora s EU.“ A tko je govorio da će Vlada završiti pregovore u lipnju? J. Kosor. Probila nam je uši drugom polovicom lipnja. I to je, naravno, precizno određen termin, datum. Sadrži i mjesec i godinu. Dakle, notorna je laž da J. Kosor nikada nije govorila o datumu završetka pregovora. Nabijala nam ga je na nos tisuću puta, o čemu postoji tisuću dokaza. Veliki bi priznali, kao što to lijepo reče EU birokrat Barroso, da je lipanj 2011. preambiciozan datum. Naročito za državu koja reforme u pravosuđu nije čak ni pokrenula s mrtve točke, a još manje je, kao što se hvasta J. Kosor, napravila impresivan napredak. Pravosuđe svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduje. Tisuće je razloga zbog kojih Hrvatska ne može zatvoriti 23. poglavlje, ma što god Vesna Pusić govorila o tome. Inzistirati da nas EU primi u punopravno članstvo prije nego što sudovi postanu čvrst demokratski temelj, prije nego što se iskorijeni diskriminacija, prije nego što država i interesni lobiji maknu šape s HRT-a, prije nego što se prestanu gušiti osobne slobode... znači raditi protiv građana Hrvatske.

Likovi iz predstave

Ispada da je EU strateški cilj političke oligarhije, a ne sredstvo za postignuće boljega života građana. Kao što je, uostalom, većini stranaka u Hrvatskoj jedini interes i cilj osvojiti vlast. Oni na vlasti žele privilegije zadržati, a opozicija ih nastoji steći. Opće dobro im je zadnja rupa na sviralu. Da im je jedini moto: „Sve za vlast, vlast ni za što“ dokazuje rečenica koju bi se moglo smjestiti tek u kakvu komičnu ili satiričnu kazališnu predstavu: „HDZ će svojom čestitošću i poštenjem pokazati kako se dobiva povjerenje birača!“ Ne treba prevelika pamet da bi se odgonetnulo tko je autor te satire - J. Kosor. Definirajmo što znače pojmovi čestitost i poštenje. Profesor Vladimir Anić kaže da čestit znači častan, pošten, neporočan, onaj koji je dovoljno velik, prikladan, baš onakav kakav treba biti. Dostojanstven. Utemeljen na etičkim načelima. Poštenje znači častan i ispravan postupak prema drugome – pazite sad – njegovoj imovini i interesima. Ispravnost u odnosu na vladajuće moralne norme. Tko je do prije godinu i pol dana bio šef HDZ-a? Ivo Sanader. A prva do Ive Sanadera? Jadranka Kosor. U što su se u vrijeme Sanaderove vlasti i Kosoričina pobočništva HDZ i državne institucije pretvorile? U leglo korupcije. Otimali su ljudi s vrha. Svi?

Kamenje nije palo s neba

Ne. Oni koji nisu otimali otimačinu su nečinjenjem pomagali, odnosno - legalizirali. Oni koji za otimačinu nisu znali priznaju da su i lijeni i nesposobni. Zašto lijeni? Zato što ni novine nisu čitali, jer da jesu, opazili bi da novinari na lopovluk svakodnevno upozoravaju, opazili bi da nevladine udruge svakodnevno upiru prstom u crne fondove čijim su se novcem financirale sve izborne kampanje, pa i ona J. Kosor. Vrh HDZ-a – koji i danas upravlja državom – nečasno se odnosio prema državnoj imovini i interesima građana Hrvatske koji su opljačkani do gole kože. J. Kosor kaže da će HDZ birače osvojiti čestitošću. Čijom?! Božidara Kalmete?! Ili Ratka Mačeka?! Ako njih i neće biti na listi, u vrijeme dok se šefica HDZ-a zaklinje u poštenje i čestitost, oni i dalje vedre i oblače, što na otvorenoj sceni, što iza kulisa. Pa i nakon što se dogodila još jedna željeznička nesreća s kobnim, smrtnim posljedicama, Kalmeta je lakonski, neodgovorno kao i uvijek, nabajao kako odron na željezničkoj pruzi nije dio željeznice. I zašto bi on, pobogu, dao ostavku?! Znači li to da je kamenje na prugu palo s neba? Prouzročilo je nesreću u kojoj je poginuo strojovođa zato što je pruga iz vremena Habsburške Monarhije zapuštena, neodržavana i pogibeljna. Hoće li itko iz Vlade ili HDZ-a prišapnuti Kalmeti što je ispravno? Neće. Da je njima do čestitosti i poštenja, odavno bi mjesto prepustili boljima, odgovornijima i poštenijima.

Karcinomni ugovor

Pa i na tragikomičnom aktualnom satu J. Kosor je demantirala samu sebe. Kada su je političkom lucidnošću vrtićke djece oporbenjaci pitali o Medikolu, premijerka je, po znam koji put, pokušala obmanuti javnost: „Laž je da Medikolu pogodujemo!“ Naravno da Mediklu pogoduju. Novac iz javnoga zdravstva pretaču u privatne klinike. I to odlukom Vlade. Ministar Milinović do sada je sklopio tristotinjak ugovora s privatnicima kojima je primaran cilj profit, a ne zdravlje nacije. Tko će javnost uvjeriti da je sirovom Rajkoviću išta osim profita na pameti?! Ili, tko može opravdati činjenicu da stotine milijuna kuna zdravstvenih osiguranika završava u džepovima šofera i propalih ugostitelja koji su se, vidi vraga, dosjetili ingenioznog poduhvata - kupnje sofisticiranih aparata vašim novcem?! Naravno da je nepoštena, čak i kriminalna odluka spriječiti kupnju PET/CT-a javnoj, državnoj bolnici te privatniku osigurati monopol na pregled za koji se naplaćivalo nešto manje od 10 tisuća kuna. Taj nakaradan i po moralno zdravlje društva karcinoman ugovor potpisao je bivši ministar Neven Ljubičić. Ali ne – pravda se Ljubičić – na svoju ruku, već po naredbi – a koga drugog – Ive Sanadera.

Imamo Pedra!

Znadete tko je kriv za onu preklanjsku poplavu? Sanader. A za tuču koja je prethodila poplavi? Sanader. Tko je kriv za to što se lani u turizmu zaradilo milijardu manje? Sanader. Lako nama, imamo Pedra. I vješajmo ga svaki put kada bilo koji ministar, direktor ili menadžer stupi nogom u uskočku sobu. Mislim da će i Vinka Cetinski svoju lakomost braniti tako što će Ivu Sanadera optužiti za loš utjecaj. Sanadera je za opaku prijetnju optužio bivši ministar zdravlja Ljubičić: „Nazvao me i rekao da će me ubiti ako se kandidiram na izborima u Zagrebu.“ Tipovi iz Croatia osiguranja hvale se kako se i njih pritiskalo s najvišega vrha da odustanu od kupnje PET/CT-a za Klinički centar Rebro. Propjevali su tek sada. Neki zbog ekshibicionizma, a neki da bi izbjegli Remetinec. Zašto se Sanaderu nisu suprotstavili kad je bio na vlasti?! Sanadera su moćnim činili upravo Kosoričina, Mihanovićeva, Ljubičićeva, Hebrangova, Šeksova... poslušnost i kukavičluk. Zašto se protiv monopola privatnika nije javno pobunila liječnička struka?! Zašto SDP-ovac dr. Ostojić, pretendent na mjesto ministra zdravstva, nije zbog Medikolovog monopola digao javnost na noge?! Svi su u tom zdravstveno-političkom lancu zatajili. A to znači da svi snose odgovornost za to što se kontroverzni tipovi bogate na račun obespravljene sirotinje koja nema novca čak ni za kupnju aspirina.

P.S. Od floskulomanije i narcizma oboljeli su i međimurski političari. I Vladimir Ivković radi pozlatu svog i likova iz svoga okružja: „Danas je teško biti član HDZ-a, no zar to nije bilo i 2000. godine, a kako je tek teško bilo 1990., kada se za to mogla izgubiti glava.“ Tko je devedesetih u Međimurju izgubio glavu zbog politike? Koji je to HDZ-ovac u Međimurju ‘90-ih zatvoren? Kome se sudilo? Tko im je i kada prijetio? Baš suprotno, teško je ‘90. bilo biti nehadezeovac. Teško je bilo, pa i pogibeljno (sjetite se, primjerice, sudbine Raihela-Kira u Osijeku) onima koji su se suprotstavljali novom jednoumlju. Prvi kritički tekst o Tuđmanu zabranili su mi u Večernjaku ‘90. I stavili me na šestomjesečni led. Je li o tome odlučio Tuđman? Nije, naravno. Odlučili su njegovi adlatusi koji su htjeli biti veći tuđmani od samoga Franje. Kada sam dobio Spomenicu Domovinskog rata – a zaradio sam je na Sunji uz generala Praljka – međimurski su političari oblijetali Štefa Adanića s naputkom da Tuđman sigurno ne zna kome je Spomenicu dao. Ti hrabri međimurski HDZ-ovci tužakali su Tuđmanu ministra kulture Zlatka Viteza samo zato što se usudio 1994. u Čakovcu promovirati moju knjigu. Za gotovo svakog brifinga na Pantovčaku mnogi u novinarstvo zalutali politički komesari tražili od Tuđmana da se nas koji mu nismo povlađivali eliminira iz medija (o tome će vam posvjedočiti Vesne Škare Ožbolt). Zato, g. Ivkoviću, ne obmanjujte. No, istina, 2000., pa i danas, nije baš ugodno biti u stranci čiji je vrh opljačkao Hrvatsku (ili je pljačku omogućio). Vrijeme je podnošenja nečistih, prljavih računa. Vrijeme je otkrivanja nevjerojatnih afera u kojima je – tvrdi i State Department – sudjelovala i Vlada. Vrijeme je selektivne borbe protiv korupcije, čime se čini nova nepravda i obmanjuje narod. Vrijeme je kada se galami ne da bi se prestrašilo druge, već da bi se odagnao vlastiti strah. Nije mi jasno što znači rečenica koju je izgovorila Sunčana Glavak: „Međimurje nije i neće biti crveno, mi to ne smijemo i nećemo dopustiti.“ Tko su crveni? Vjerojatno SDP-ovci. Pa zar oni nisu i u Županiji i u Gradu na vlasti?! I tko to neće dopustiti slobodnu političku volju?! Ili to HDZ prijetnjama i prekrajanjem izbornih jedinica želi ostvariti potpunu strahovladu i suspendirati i ovo malo demokracije?