VLČ. ĐURO VUKALOVIĆ: Kakav bi ja Zagorec bio bez purica?!

Župnik Župe rođenja Blažene Djevice Marije u Maloj Subotici vlč. Đuro Vukalović (67) trenutno ima najdulji staž vođenja jedne vjerske zajednice u Međimurju. Na čelu malosubotičke Župe gotovo je 36 godina, a uskoro će 41. obljetnica od zaređenja. Rođen je u Oštricama (nedaleko Novog Marofa) 29. ožujka 1944. godine.

U svojoj župi, u koju uz M. Suboticu spadaju i Palovec, Držimurec - Strelec te Sveti Križ, skrbi za oko 4.100 vjernika. Vlč. Vukalović omiljen je među svojim župljanima, a 1. svibnja s brojnim će članovima Kulturno-umjetničke udruge Zvon proslaviti 15 godina djelovanja ove asocijacije kojoj je na čelu od osnutka. O svojim svakodnevim kontaktima s ljudima kaže da je teže biti svećenik, nego profesor jer...

- Naše se “gradivo” stalno mijenja i moramo jako paziti da se ne ponavljamo. To nije nimalo lako nakon ovoliko godina u službi. No, ljudi svećenike pažljivo slušaju i promatraju i na misama i na sprovodima i o raznim drugim prigodama te uvijek treba imati svježe ideje i nove riječi - kaže vlč. Vukalović.

Je li lakše vjernicima ili ateistima kad stignu teški trenuci?
- Vjernicima. Zato što imaju osmišljenje svojih problema i rješenje. Ako vjernik očekuje rješenje kroz patnju, lakše je prihvaća kao Božju volju i zadatak.

Kada je u Vama sazrela želja da postanete svećenik?
- To se dogodilo sasvim slučajno. Bio sam sklon slikarstvu i kiparstvu te upisao školu primijenjene umjetnosti u Varaždinu, no jedan kolega, koji je imao strica salezijanca, predložio mi je da odemo u sjemenište. Nisam bio čak ni ministrant prije toga. I tako sam, iz znatiželje, otišao i - zbog konačnog opredjeljenja, ostao. Rođen sam u kršćanskoj obitelji i nije mi bilo teško prihvatiti taj poziv.

Kako ste zamišljali svoju karijeru?
- Nisam imao nikakvih posebnih želja. Kad sam otišao u sjemenište, naš župnik u Oštricama rekao mi je da je to težak poziv i da ne donosi samo bijeli kruh. Rekao mi je da je to poziv koji daje i zadovoljstva u pomaganju ljudima i u to sam se osvjedočio kasnije, u svom poslu. Kao vrlo mlad čovjek, i ja sam mislio da mogu preokrenuti svijet, da bih kasnije vidio da to nije moguće. Nije ni Krist mogao preokrenuti svijet. No, u ovom zvanju čovjek ipak ponešto može promijeniti i to me vodilo u životu.

Što je najteže u Vašem pozivu?
- Najteže je kad se trudite, mučite, a ne vidite plodove. To je u svećeničkom životu tako. Plodove ne možete uvijek vidjeti odmah. Jedni siju, drugi zalijevaju, a tek treći ubiru plodove.

Jeste li zadovoljni obnovom sakralnih objekata u svojoj župi?
- Kad sam dolazio ovamo, rekli su mi da je sve uređeno i da neću trebati ništa raditi, osim na duhovnoj strani. Pomislio sam: odlično, pa to i jest naše prvenstveno poslanje. No, kad sam došao, uvidio sam da nije baš tako i da puno toga treba napraviti te da, osim duhovnog pastira, moram biti i građevinar i štošta drugo. Primijetio sam po ljudima da smatraju da svećenik ništa ne radi ako ne potiče obnovu sakralnih objekata i spomenika. A u mojoj ih župi ima 20-ak. S druge strane, kad vide da se trudite i da ste angažirani, onda priskoče u pomoć i daju svoj doprinos. Morao sam biti primjer, kako bih nešto potaknuo. Koji put sam u neke projekte kretao bez novca, samo uz čvrstu vjeru. I sve se nekako poravnalo i vratilo. Nikada nikome nisam ostao ostao dužan.

ROMIMA DRŽAVA POPUŠTA

Vaša je župa jedna od rijetkih s pozitivnim prirastom stanovništva. Je li za to zaslužan samo natalitet Piškorovca?
- I među neromskim stanovništvom je prirast dobar, ako ne pozitivan, barem je na “pozitivnoj” nuli. Ove godine nisam krstio još niti jedno romsko dijete, a prošle ih je na krštenju bilo pet ili šest. Pozitivno je što u posljednje vrijeme imamo porast mladih (neromskih) obitelji s troje i više djece te što se doseljavaju nove obitelji. Možda je to dobar pokazatelj da je ova župa živa.

Prema podacima Ureda državne uprave, 2008. u Općini M. Subotica sklopljeno je 19 brakova, a 10 razvedeno. Kakva je situacija s brakovima danas?
- Što se tiče rastavljenih brakova, više ih ima među Romima, no u novije vrijeme i Romi pribjegavaju izvanbračnim zajednicama. Problem je - računica. Kalkuliraju koja će im situacija donijeti više novca. No, djeca koja ostaju iza bilo kojeg raspadnutog braka postaju ničija. Na žalost, broj sklopljenih brakova je u opadanju. Mladi ljudi žive u izvanbračnim zajednicama ili ostaju sami. Ne znate kako biste se postavili prema tome. Netko kaže da je razlog financijska kriza, s čime se ne bih složio. Naši su stari živjeli puno teže i skromnije nego što se živi danas. Mislim da je u pitanju strah od preuzimanja odgovornosti za obitelj. I želja za komotnijim životom. To je pogreška jer vidimo da i ti samci na kraju nikome ne pripadaju. Nit se imaju za koga brinuti nit tko brine za njih. Ljudi su stvoreni za bračnu zajednicu i obitelj. Bez odgovornosti se ne može normalno živjeti.

Svjedočili ste brojnim konfliktima i animozitetima između Roma i Hrvata. Kako biste riješili romski problem da je u Vašoj moći?
- Romski problem promatram više od 30 godina. I u tom razdoblju nema velikog pomaka na bolje. Pokušava se putem škole i Crkve, ali Romi imaju određeni mentalitet, određenu prirodu koja im jednostavno ne dozpušta prilagodbu civiliziranom načinu života. Država bi trebala promijeniti zakone i učiniti ih efikasnijima. Znam slučajeve višestrukih krađa u našoj župi koje su počinili Romi koji su uhvaćeni i dobili su uvjetne kazne. To nije kazna, nije ni nadomjestak, već popuštanje. Piškorovec je geto u koji bivaju protjerani i Romi koji zgriješe među pripadnicima svoje zajednice.

Petnaest ste godina predsjednik KUU-a Zvon. Je li Vam taj angažman pomogao u prožimanju zajednicom koju vodite?
- Većina članova Zvona vezana je i uz našu crkvu i to su ljudi na koje se uvijek mogu osloniti. Udruga je jako narasla u proteklih 15 godina, uključen je velik broj mladih te je razgranata suradnja s cijelom zajednicom.

U školi ste desetljeće i pol predavali vjeronauk. Jesu li vjeroučitelji dobro zamijenili svećenike?
- Vjeroučitelji su preuzeli tu brigu. Koliko su pridonijeli rastu vjere, to je drugo pitanje. Mladi imaju ambicije i na njima svijet ostaje, ali prečesto zaboravljaju da je mudrost kod starijih ljudi. Neka nose teret, ali bilo bi dobro da više uvažavaju iskustva starijih.

Jesu li nove generacije zahtjevnije za odgoj?
- Nisu. Treba im ponuditi različite sadržaje jer se oni žele angažirati i dokazati u svom radu.

JESU LI SVEĆENICI SIROMAŠNI?

Primjećujete li porast broja osiromašenih obitelji?
- Na žalost, da. Djelujemo putem Caritasa, pokušavam pozvati ljude da se osvrnu i pogledaju svog susjeda ili poznanika te da pomognu ako vide da se našao u teškoj situaciji. No, pri tom pomaganju treba biti oprezan i dobro procijeniti ljude, kako ih ne biste uvrijedili.

Katoličkoj crkvi spočitava se rastrošnost. Živite li Vi lagodno?
- Nisam zahtjevan. Mi sami sebe uzdržavamo. Uzimam onoliko koliko trebam i živim skromno. Nikada nisam spočitavao ljudima da su premalo dali za Crkvu niti sam ikada ikome nešto uskratio ako nije mogao platiti. Što se tiče Crkve u cjelini, smatram da svećenici nisu ljudi koji traže poseban komfor. Ako takvih ima, ja im zamjeram. Živim na znatno nižoj razini komfora od mnogih mojih župljana.

TUŽIBABE KOD BISKUPA

Godine 2001. u M. Subotici ste na lokalnim izborima bili nositelj nezavisne liste. Hoćete li ponovo u politiku?
- Tada je naša nezavisna lista uspjela osvojiti jedno vijećničko mjesto. Crkveni zakon nam brani i ne smijemo se politički angažirati, ali meni ovo višestranačje baš ne odgovara iako ne zastupam niti jednostranačje. Gdje se dvojica svađaju, treći se smije. Tako je kod nas. Stranke se međusobno sukobljavaju, a netko to iskorištava.
Tako je na europskoj razini, ali i na lokalnoj. Želio bih jednu liberalnu širinu u kojoj će sve stranke djelovati za dobrobit sredine. To mi je bio cilj i na izborima na kojima sam okupio ljude koji su željeli isto. Bilo je i zlonamjernika koji su me tužakali biskupu da se bavim politikom, pa sam, na kraju, sve to odlučio ostaviti po strani. Mislim da bi Crkva trebala otvoreno participirati u politici. Ne kao lider, već kao subjekt koji će pomirivati posvađane stranke i usmjeravati ih k zajedništvu. Pustimo ideologije kad ima stvari u kojima bi se Crkva i politka mogle složiti.

Kako izgleda Vaš radni dan? Imate li vremena za sebe, za hobije?
- Osim profesionalih obveza, radim u svom vrtu, imam kokoši i pure... Kakav bih ja bio Zagorec da nemam purice?! Nekad sam imao i pajceke. Na Varaždin Bregu imam i mali vinograd. Obično ustajem oko 6 sati te nakon mise odradim kancelarijski posao, slijedi zemljoradnja te brojni drugi angažmani. Godišnji odmor nisam dugo koristio, ali ove godine hoću jer se čovjek treba malo odmaknuti od svakodnevnih obveza.

Gdje ćete provesti odmor?
- Idem na more.

Tko Vam kuha?
- Kuham sam, a omiljena su mi starinska jela od graha, zelja, krumpira i slično.

Jeste li dobar kuhar?
- Jesam, silom prilika. Kad sam kao mlad svećenik iz sjemeništa došao u Dubovec, nisam imao kuharicu, pa su se ljudi angažirali i nosili mi hranu. Ali svaki dan istu jer su jedni druge pitali “što si ti odnio?”... i tako su se ponavljali.
Meso, juha... svaki dan. Dojadilo mi je, pa sam odlučio sam sebi pripremati hranu. Bio sam željan običnog graha, a ljude je bilo sram župniku donijeti tako jednostavno jelo. Tako sam, s vremenom, na vlastitim greškama naučio dobro kuhati.

PORUKA VJERNICIMA I SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE

Uskrs kao kršćanski blagdan vezan je uz povijesni događaj koji nije stvar mašte ili ideologije jer imamo povijesne svjedoke, o čemu nam govore djela apostolska u evanđelju, svjedoke koji su bili s uskrslim Kristom. Krist je oživio Lazara, ali uskrsnuće tijela je nešto drugo. To je preozbrazba koja nije podložna zakonima fizike ili kemije te predstavlja novo iskustvo. Kršćani vjeruju prvim svjedocima. Da bi Krist uskrsnuo, morao je najprije umrijeti, a da je doista bio mrtav, a ne samo “zamro”, slaže se i današnja medicina, s obzirom na istraživanja vezana uz zapise o Isusovoj smrti.

Uskrs je najstariji i najvažniji blagdan kršćana. Temelji kršćanstva su u uskrsnuću jer bez uskrsnuća, Krist bi mogao biti promatran kao bilo koji drugi velikan ovoga svijeta. Time i započinje propovijedanje samih apostola. Petar je prvi izašao na trgove Jeruzalema i počeo govoriti o uskrslom Isusu Kristu. Na tom pomaknutom pokrovnom grobnom kamenu počiva cijelo kršćanstvo. S Kristom počinje novo doba. Božji dan se slavi u nedjelju i zato je svaka nedjelja mali Uskrs jer nas želi podsjetiti na uskrnuće. No, pomaknut kamen postao je i smutnja koja dijeli ljude. Kristovim neprijateljima nije bilo svejedno kad se pronio glas o uskrnuću zato što se protiv uskrslog ne mogu boriti. Jednom su ga ubili i on je ponovo živ. Postao im je problem, pa su židovski poglavari u suradnji s rimskom vlašću pribjegli laži i korupciji. Velik novac dali su stražarima za širenje laži da su zaspali na straži te da su tada Kristovi učenici ukrali tijelo. Kako ni korupcija nije bila dovoljna, tijekom stoljeća su se nizala krvoprolića i progoni kršćana koji su svjedočili o živom Kristu. Što su više kršćane progonili i ubijali, to ih je bilo sve više jer je krv mučenika sjeme novih kršćana. Progoni sežu i u novo doba.

U doba komunizma mnogi su bili šikanirani zbog svoje vjere, no kršćanstvo je bivalo sve jače. Danas je u crkvama manje ljudi nego u doba komunizma. Ovo nije sretan trenutak za Crkvu, usprkos slobodi. Ljudi ne znaju iskoristiti tu slobodu. Mudri neprijatelj više ne čini nasilje, već se vraća staroj metodi - korupciji: za novac je čovjek spreman žrtvovati svoju vjeru, dostojanstvo, čovještvo.

Uskrsli Krist poručuje nam: Smrt nema zadnju riječ. Ona za čovjeka nije odlučujuća. Grobovi govore više od živih i zato se ni danas ne može zataškati istina o grobištima, koliko god se neki trudili da je zatru. Bog je upitao Kaina: Što si učinio sa svojim bratom Abelom? Kain je pokušao sakriti zločin, ali krv je progovorila iz zemlje.

Primjer Pilata govori nam da se savjest ne pere vodom. Zlo u konačnici ne može pobijediti. Dobro i pravda mogu se osporavati, ali pobjeđuju ljubav i dobrota. Kako na kraju završavaju svi ratovi? Za stolom, razgovorom. Da su ljudi pametni, ne bi nikada ratovali. Na kraju se svi pitaju zašto je toliko krvi proliveno?!

Uskrs je zato i blagdan nade. Dan se pretvorio u noć, ali iza nje je došla zora uskrsnuća. Krist je prvi podigao dostojanstvo žene jer su žene njegovog doba bile pogažene i podčinjene. Zato su u trenutku njegove smrti priustnije i od učenika.
Ohrabruje nas Isusovo obećanje: Onog tko u mene vjeruje, uskrisit ću u posljednji dan.

Uskrisit ću vas za vječnost.

Čovjek je pri stvaranju bio određen za nebo i Krist ga vraća dostojanstvu te razine. Prihvatiti uskrsnuće znači prihvatiti i odgovornost. Ne samo pred zemaljskim sudovima, već pred Bogom. Ako čovjek zna da će ponovo živjeti i odgovarati za zemaljske postupke pred Bogom, ne može mu biti svejedno što čini. Kad bi ljudi bili toga svjesni, ovaj svijet bio bi drugačiji. Bog inzistira na pravednosti. Krist je poravnao račune između čovjeka i Boga. Bog je spreman oprostiti, ali poziva na preobrazbu i napuštanje grješnog čovjeka. To nije lako. Bog nam daruje radosne trenutke života, ali i bolne i sve zajedno je put prema uskrsnuću. Kad čovjek to prihvati, i u patnji može zasvijetliti radost. Bog ne daje svakom da pati, već onima koji to mogu izdržati. Vidio sam ranjenike u ratu koji su strašno trpjeli, ali su osmislili svoje patnje i u duši bili sretni i zadovoljni što su ispunili zadaću koju im je Bog dao. Tome stremi sav naš kršćanski život.
U tom duhu vjernicima i svim ljudima dobre volje želim sretne i blagoslovljene uskrsne blagdane.
 

Vlč. Đuro Vukalović