Voziti u Čakovcu i Zagrebu je nebo i zemlja

Svaka čast dugogdišnjem vozaču Lisjaku, čovjek zaista dugo radi taj zahtjevan posao. Jedno mi je palo u oko, kaže gospodin da tko se nauči voziti auto u Čakovcu mirne duše može voziti i u Zagrebu. Tu se mi dva ne slažemo. Često mladi vozači koji su tek položili ispit tako misle, i često im se dešavaju razne nezgode. Voziti u Čakovcu ili u Zagrebu, ili u bilo kojem velikom gradu je kao nebo i zemlja. Gospodin najvjerojatnije polazi od sebe i tu ga razumijem, ali za mlade vozače je puno teže. Čakovec je grad gdje se svatko može snaći, gdje nema više prave raskrsnice, gdje se treba samo snaći na tim bezbrojnim kružnim tokovima. Sve ostalo u gradu Čakovcu je luk i voda, voziš se samo ravno po ulicama i moraš samo paziti na pješake, a naročito na bicikliste. Pošto sam i sam profesionalni vozač imao sam priliku voziti se u autu jednog našeg Međimurca, mladića, za Zagreb i kad smo ušli u grad bože te oslobodi, mladić se potpuno izgubio i prvi put sam osjetio strah u autu. Na sreću je bio vrlo inteligentan i priznao mi je sam da je to nešto drugo nego je on učio u Čakovcu, i zamolio me da ja dalje vozim, da bi on radije još malo gledao kako to izgleda. Zato uz svo poštovanje prema gosp. Lisjaku ipak se nebi s njim složio u toj stvari.
Čitatelj