PISMO IZ ZAGREBA

Nakon nepravomoćne, prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču političari i šefovi braniteljskih udruga, potpomognuti većinom medija, pokušavaju društvenu klimu učiniti što vrelijom. Traje natjecanje u tome tko će pronaći više „krivaca“ za – po mnogima – nepravednu, drakonsku kaznu Gotovini i Markaču. Većina je šefova braniteljskih udruga, naročito onih koji se koristoljubive drže uz darežljive HDZ-ove skute, pronašla Padra. A Pedro je, „bez dvojbe“, Stjepan Mesić, bivši predsjednik. Da nije bilo njega, provlači se potpuno pogrešna teza u većini rasprava, ne bi bilo ni haških presuda Gotovini i Markaču. Zar je Mesić uistinu i toliko moćan i toliko velik protivnik Hrvatske, Gotovine i Markača? Po onome što pišu novine i portali, po onome što se govori na televizijama i radijima, Mesić je jedini krivac. Njemu, a ne Markaču i Gotovini, treba suditi. „Jedna odvjetnička kuća priprema sve dokaze na osnovi kojih će biti podignuta optužnica protiv Stipe Mesića“, kaže branitelj Željko Turić, uvjeren da svo zlo dolazi od bivšega predsjednika. Zato što je on , vlada u javnosti uvjerenje, svjedočio u Haagu protiv hrvatskih generala i on je, sigurna je glasna braniteljska manjina, dostavljao Haagu tzv. Tuđmanove transkripte. I Crkva se, naravno, stavila na stranu onih koji optužuju i bespotrebno dižu tenzije.
Čija je to nepravda?!
Ali nitko, pa ni Crkva – što me nimalo ne čudi – ne spominju niti žrtve, niti istinu, niti im je stalo bilo što znati o tome što se dogodilo nakon Oluje, o tome što stvarno piše u presudi Markaču i Gotovini, o tome tko je trebao spriječiti da Markač, Gotovina, Čermak, Ademi, Praljak... odu na sud koji – očito – ne sudi po pravosudnim, već, većim dijelom, političkim, dakle - nepravednim načelima. Huškačkoj većini nije stalo ni do čega drugoga doli do etiketiranja, optuživanja, zatvaranja očiju pred nepobitnim činjenicama te do opravdavanja svojih (ideoloških) zabluda. Misle da će i u očima drugih biti veći domoljubi ako će i dalje pred istinom gurati glavu u pijesak te je iz pijeska izvaditi tek da bi zavapili: „To je nepravda!“ Da, sve što se ovih dana, tjedana i godina događa u Hrvatskoj i u vezi Hrvatske velika je nepravda. A tko ju je skrivio? Mesić?! Ma, dajte, molim vas?! Ako se već niste pitali za žrtve nakon legitimne oslobodilačke vojne akcije Oluje, pitate li se danas za žrtve? Mole li za njih ispolitizirani biskupi i popovi s oltara? Na Sunji kojom je zapovijedao Slobodan Praljak bilo je zabranjeno slomiti crijep na srpskoj kući, pjevati ustaške pjesme te ljudima prebrojavati krvna zrnca, a kamoli ubiti civila zato što je Srbin. Očito da se mnogi nakon Oluje toga pravila nisu pridržavali.
Opasno reklamiranje
revanšizma
U oslobađanju Knina poginuo je samo jedan civil, što će, vjerujem, ući u anale svjetskoga ratovanja. Ali je zato, nakon što je general Gotovina besprijekorno, bez prekomjernog granatiranja, oslobodio Knin i ostatak tzv. Krajine, na scenu stupilo beščašće o kojemu, uostalom, govori i Ante Gotovina okupljenim časnicima u tek oslobođenom Kninu. Pred tim beščašćem, pred tim razularenim psima rata, pred pljačkašima, ubojicama i palikućama Gotovina nije zatvara oči, ali mnogi jesu. Pa i oni koji su uživali blagodati Banskih dvora i Predsjednikova ureda. Malo tko danas ne diže glas protiv branitelja koji su prvo opljačkali, a potom spalili desetke tisuća kuća te, usput, zbog poremećenoga, tobože osvetničkoga uma, ubijali nenaoružane civile. Ono što je velika većina branitelja učinila za Hrvatsku, za sve njezine građane, zasjenili su pljačkaši i ubojice u odorama Hrvatske vojske. Koje im je, po kratkom postupku, trebalo oduzeti te ih posjesti na optuženičke klupe, a potom ih, dakako, da je pravde i pravednosti, strpati iza rešetaka. Najgore i najprimitivnije opravdanje za zločine koje su počinili hrvatski vojnici glasi: „A što su oni nama činili?! Koliko su oni hrvatskih kuća spalili?! Koliko su oni nedužnih civila prognali, mučili i ubili!?“ Jesu li po tom obrascu i odmazde u Bleiburgu te na Križnome putu opravdane?! Nisu. Čemu onda dva različita mjerila?!
Transkripti za moćnike
I kada je vladajući vrh (a o tome je govorio i sam predsjednik države 1998. okupljenim časnicima) saznao da Haag, na koji je Hrvatska pristala dragovoljno, bez zadrške, bezuvjetno, priprema optužnice i protiv generala i protiv političara (Franje Tuđmana i Gojka Šuška) zbog zločina počinjenih nakon Oluje, pravna država nije profunkcionirala. Sve se nastojalo gurnuti pod tepih. I tako nešto čisto, za državu i narod – sveto, uprljati. Gotovina i Markač su, nadam se – privremeno, platili ceh za one koji su zločin počinili i za one koji su taj zločin prikrivali. Nije se, naravno, mnogo toga promijenilo ni 2000., nakon smjene vlasti. Tek se tada počeo činiti nered. A za taj bi nered sada ceh trebao platiti jedino Mesić. Međutim, krivaca je mnogo više. Velika većina bukača vjeruje kako Gotovina i Markač ne bi bili osuđeni da „Mesić nije Haagu dostavljao tzv. Tuđmanove transkripte.“ Pođimo, ipak, od činjenice da je Tuđman ozvučio Pantovčak te da je tajno snimao sve razgovore i čuvao sve snimke ili transkripte tih razgovora. Nakon što je Tuđman umro, transkripte je pregledala komisija čiji je šef bio Ivan Jarnjak. Dio transkripata, bez ikakve odluke bilo kojeg relevantnog ili nadležnog državnog tijela, uzeo je Vladimir Šeks. Što je on, uostalom, ovih dana i potvrdio. Dio je odnio Franjin sin Miroslav Tuđman, a dio je, vjerojatno, završio u sefovima političkih i obavještajnih moćnika.
Ni Karamarko ne optužuje Mesića
Šeks je uzeo transkripte koji su se odnosili na HDZ, Miroslav Tuđman transkripte koji su se odnosili na obitelj, a nadzor nad pročišćenom arhivom preuzima prvo Tomislav Karamarko, a potom Vlada. Njezin predsjednik Ivica Račan predlaže da se svi tzv. Tuđmanovi dokumenti prebace u Hrvatski državni arhiv gu kojem bi bili pod embargom 30 godina. Vlada nije ostvarila taj naum. Ali ne zato što mu se suprotstavio Mesić, već zato što je i u trećesiječanjskoj koaliciji bilo mišljenja o Tuđmanovoj pisanoj ostavštini koliko i moćnika. Zanimljivo je da nikada u medijima (koje je, priznaje i sam, odabranim transkriptima opskrbljivao Mesić) nije objavljen niti jedan relevantan razgovor između Tuđmana i Ivića Pašalića, Tuđmana i Ivana Jarnjaka!? Nije objavljen jer su ti transkripti nestali. Nestalo je dokaza za svo zlo koje je godinama činio Pašalić. Dio transkripata je ukraden i zato kako bi se njima ucjenjivalo političke protivnike. Dijelom nestalih transkripata kupovala se sloboda u Haagu koji je do (kopija) transkripata došao prije nego što mu ih je Hrvatska dostavila. Iako je većina tih opasnih (naročito za sigurnost države) izakulisnih igrača znala tko je sve dilao s transkriptima, nisu se oglasili kada su mediji počeli dezinformirati javnost. I nakon što je Mesić u opširnom tekstu objavljenom u Novom listu napisao da je dvijetisućitih Haagu dokumente slao negdašnji šef POA-e, a današnji ministar policije, Karamarko nije prebacio lopticu na Mesića.
Država ne funkcionira
Mi smo, rekao je pressici Karamarko, provjeravali vjerodostojnost transkripata te ih slali DORH-u, a onda, valjda, DORH Haagu. Znači, ni ljuti protivnik (a nekad bliski suradnik, čak i šef predsjedničke kampanje) nije Mesića optužio za slanje inkriminirajućih dokumenata sudu koji je Gotovini odrezao 24 godine zatvora. Zanima li ikoga tko je Haagu dostavio „strogo povjerljive“ dokumente iz Tuđmanova ureda Haagu? Malo koga. Ne zanima, što je zabrinjavajuće, čak ni za to nadležna državna tijela koja bi trebala istražiti i nestanak transkripata u kojima su uz Tuđmana u glavnim ulogama Pašalić, Jarnjak, Šeks i mnogi drugi. Zapanjujuće je da nitko ne reagira ni na činjenicu da su trojica HDZ-ovaca (Jarnjak, Šeks i Sanader) odnijela dokumente od velike važnosti za državnu sigurnost pod izlikom da se oni tiču – stranke!? Pa, prije njih je Pašalić uzeo dokumente koji se tiču dijela stranke koju je tada predstavljao taj zloglasni Tuđmanov savjetnik. Dakle, uvijek su moćnici bili iznad institucija i interesa hrvatske države. A to pak samo znači da hrvatska država ne funkcionira. Uostalom, više je svjedoka potvrdilo da nije bilo naravno, riječ o strogo povjerljivim, zapečaćenim dokumentima. Pa, kako su mogli biti zapečaćeni ako su njima vršljali Pašalić, Jarnjak, Šeks, Sanader i mnogi drugi?! A u svemu tomu je najgore što se presuda Gotovini i Markaču, na koju je utjecala, bez dvojbe – politika, i danas nastoji zlokoristiti u političke svrhe.
Privilegirani šefovi
Presudom u Haagu HDZ i premijerka Jadranka Kosor skreću pozornost s velikih, po državu pogibeljnih problema. Za sve ono što se generalima – od Ademija, preko Pralja do Gotovine – nastoji pakirati, podmetnuti u Haagu snosi upravo HDZ i nevjerojatno, ginesovski nesposobna Vlada (prvo I. Sanadera a potom i J. Kosor) kojoj je jedini strateški cilj služenje Bruxellesu i Washingtonu. Građani, a među njima i branitelji, posljednja su joj rupa na sviralu. Nakon što su upropastili državu za dugi period, pa će tako i naši praunuci snositi posljedice nesposobnosti, sluganstva i pljačke, stranka na vlasti pokušava na haškoj presudi, kojoj je neaktivnošću i neznanjem i sama kumovala, poantirati. J. Kosor je okupila oko sebe – ne branitelje, kako to ona pokušava podturiti javnosti – već privilegirane šefove većine braniteljskih udruga te im obećala da će ih zaštiti Ustavom!? Što to, zapravo, znači? Zapovjednica hrvatskoga Titanika predložit će Saboru da se Zakon o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji podigne na razinu ustavnoga zakona. Povećavaju li se tim manevrom braniteljima prava? Ne. Većina branitelja ionako ne konzumira niti jedno zakonom zajamčeno pravo, već sva svoja prava stječe kao i svi ostali građani Hrvatske. Riječ je, zapravo, o političkom manevru, o još jednom zapodijevanju svađe na političkoj sceni, o podvali u kojoj će stranka koja je državu gurnula u provaliju pokušati kupiti što je moguće više onih koji se nalaze na nepreglednom (500 tisuća!?) popisu branitelja.
Centar za etiketiranje
HDZ se počeo igrati vatrom koja može izazvati nesagledive posljedice. Prva - poustavljanjem Zakona o braniteljima stvorit će se neka vrsta novoga SUBNOR-a, privilegirana kasta manjega dijela nedodirljivih branitelja. Druga - sadržajno ili u biti, u pravnoj državi koja poštuje zakone, nema bitne razlike između ustavnog i neustavnog zakona. Treće - HDZ želi braniteljima koji konzumiraju braniteljska prava specijalni status jer su ugrožena hrvatska populacija. Četvrto - HDZ se želi lažno predstaviti kao jedini zaštitnik braniteljskih prava. Peto - HDZ nastoji još više polarizirati hrvatsko društvo te opoziciju etiketirati protubraniteljskom, dakle – nehrvatskom, izdajničkom. Šesto - s i za branitelje najbitnijih problema HDZ želi skrenuti pozornost na nebitne, politikantske kao što je, uostalom, ova podmuklo režirana predstava. J. Kosor u saborsku će proceduru uputiti inicijativu za promjenu Ustava iz dva razloga. Prvi je da se dodvori branitelja, a drugi je što se promjeni Ustava s pravom suprotstavlja opozicija čije je glas, zbog dvotrećinske većine, nužan za promjenu Ustava. Koju će upropastitelji Hrvatske stigmatizirati kao antihrvate kojima je sve što je hrvatsko, pa i branitelji, mrsko. Tako će se čitava izborna kampanja posvetiti prošlosti, etiketiranju te velikim i malim Hrvatima, izdajnicima i zaštitnicima Hrvatske. Ovo je, zapravo, jedna od najvećih predizbornih podvala zbog kojih bi branitelji trebali izaći na ulice s transparentima: „Dolje obmanjivačka Vlada!“

P.S. Prve svađe o „ustavnoj podvali“ već su počele. „Jamčimo svim braniteljima afirmativan i pošten odnos. Ustav nije cijena benzina, pa da se mijenja svaki ponedjeljak“ – poručio je šef SDP-a Zoran Milanović. I ta njegova poruka svjedoči o naopakom shvaćanju države i vlasti. Pa, zar zakoni nisu više od časne Milanovićeve ili SDP-ove riječi?! Milanoviću je replicirao Đakić. Kako? Kao i inače - glupavo: „Uvrijeđeni smo jer Milanović Vladin prijedlog da se Zakon o braniteljima podigne na razinu ustavnog zakona nazvao neozbiljnim, a nas branitelje usporedio je s cijenom benzina.“ Ne samo da Đakić insinuira. On malo što razumije. Naravno da Milanović nije s cijenom benzina usporedio branitelje, već podvalu Vlade. Milanović je rekao, Đakiću, baš suprotno - nije Ustav benzin, pa da se mijenja svaki ponedjeljak. Pitanje koja treba postaviti i HDZ-u i J. Kosor i SDP-u glasi: Zbog čega se ustavnim zakonom ne zaštite najugroženije skupine; poput radnika koji rade, a ne primaju plaću, radnici koji svojim plaćama ne mogu hraniti obitelj, nezaposleni, umirovljenici koji umjesto penzije dobivaju crkavicu? Zašto se u Ustavu uopće ne spominju radnici (a u Bibliji četrdesetak puta)?! Sve je jasno. Umjesto da brine o svim građanima, umjesto da vlast počinje rješavati probleme dugova, nelikvidnosti, na koljena bačene privrede, katastrofalnog zdravstva i školstva, mirovinskog sustava koji je pred kolapsom, umjesto da ukine privilegije političkoj kasti te počne dijeliti sudbinu većine, vlast ponovo reklamira mahanje zastavama. Branitelji, ne nasjedajte.