Mama, a de je velečasni?!

Sad kad je Uskrs prošao ne mogu se slegnuti dojmovi s blagoslova jela po mjestima u župi Macinec: Črečan, Trnovec i Gornji Hrašćan. Bilo je, naime, riječi o tome i prije par godina. Međutim, tada je isprika bila kako se kapelicama uređuje unutrašnjost pa nisu bile sigurne za obavljanje blagoslova. Sad pak su očito super sređene, kad župnik uopće ne izlazi iz njih. Tako je blagoslovljenu hranu kući ponijelo svega nekoliko starica koje su sa svojim košarama stale u kapelice. Zapravo, pisalo je na obavjesnoj ploči da će blagoslov biti samo za stare i nemoćne koji ne mogu doći u župnu crkvu u Macinec. A nas čak podosta, koji smo se skupili, naivno smo mislili kako smo pred Bogom svi isti. I onda jedno dijete pita: “Mama, a de je velečasni?” Migoljimo se sim-tam, pitamo kaj se događa jer nemreš vjerovati kakav idiot ispadaš! No, nesebično smo bili pozvani da milodare možemo donijeti u kapelice (jer naše kune očito jesu iste). Molim!?
Vjernik sam, redovito odlazim na misu, doduše u drugu župu. No u svojoj pak župi držimo do nekih običaja koji su bili i godinama prije dolaska sadašnjeg župnika, velečasnog Markušića, i svećenici su se uvijek prilagođavali vjernicima. Skupilo bi se na blagoslovu mnoštvo ljudi, žena, mladih i djece koja su znatiželjno zavirivala u svoje košarice. Bilo je zanimljivo kako djevojčice koje su dolazile s mamama i bakama, nakon nekoliko godina, uređene dolaze same. I ne samo to, to je bio jedan radostan događaj, uzbudljiv i zanimljiv. Na taj smo način djeci postepeno, od malih nogu mogli približavati vjeri i običaje našeg kraja, paralelno. Obredi u crkvama počinju na večer i dugo traju pa ne možemo očekivati da će dvogodišnjak sjediti na miru 2 sata.
Brine pak samo jedna stvar: ako smo vjernici, župljani, i prema svojoj župi i crkvi ispunjavamo svoje obveze (redovito godišnje uplaćujemo neoporezivih 250 kuna na ime obiteljskog dara, bez obzira na socijalni status i imovinsko stanje obitelji) za očekivati je da će ista ispuniti i obveze prema nama, ili?! Svaku “uslugu” koju tražimo od svećenika, on si uredno naplati, bez računa, u vremenima kad za plaćenu proviziju na račun za struju dobijemo račun. Sve se vodi u kompjuteru i čim uhvatiš kvaku župnog stana, već pitaju dal imaš knjižicu i kolko si dužan. Zar se onda on ne osjeća “dužnim izaći iz kapelice”?
Jedno ipak stoji; to je pravi način da se vjernike privuče u crkvu! Svi se, naime, redovito razbježimo po drugim župama i crkvama!!
Vjernik (podaci poznati Uredništvu)