IVAN KOVAČIĆ DVA I POL SATA PRIJETIO DA ĆE DIĆI U ZRAK KUĆU I UBITI SE!

Policiji se u četvrtak, u 14.50 sati telefonski obratila uznemirena žena preklinjući za pomoć jer njezin suprug prijeti da će podići kuću u zrak te potom izvršiti samoubojstvo. Tako je započela drama koja je trajala dva i pol sata. Kuću u čakovečkoj Ulici Silvija Strahimira Kranjčevića na broju 14 u trenu je opsjela policija, a iz Lučkog su prema Čakovcu jurili pripadnici Specijalne policije.
- Riječ je o muškarcu rođenom 1967. godine koji živi sa svojom 40-godišnjom suprugom i trenutno prijeti da će se ubiti vatrenim oružjem. Prema podacima do kojih smo u ovom trenutku mogli doći, osoba oružje ne posjeduje legalno, a odmah po dojavi isključen je dovod plina jer je muškarac prerezao plinske instalacije prijeteći dizanjem kuće u zrak. U našoj evidenciji registriano je i obiteljsko nasilje koje je ova osoba počinila. Muškarac je branitelj, a do ove situacije je, najvjerojatnije, dovela teška socijalna situacija te neriješena imovinska pitanja s vlasnicima kuće - rekao je novinarima na poprištu događaja glasnogovornik Policijske uprave međimurske Krunoslav Gosarić.
Susjedi koji su izašli u svoja dvorišta ponavljali su kako prijetnje samoubojstvom i razaranjem kuće teško vezuju uz svog susjeda Ivana Kovačića kojeg znaju kao vrlo mirnog čovjeka. Vjerovali su da ga je na taj čin morala natjerati teška kriza.
Ubrzo stižu pripadnici Specijalne policije te nakon pripreme terena, s maskama i naoružani do zuba ulaze u kuću. Napetost je rasla i zbog njihovog prijetećeg izgleda, no - izgled vara. Efikasni su i profesionalni. Tek koju minutu kasnije - sve je bilo gotovo. Ivana su svladali i neozlijeđenog odvezli u Policijsku upravu međimursku na obradu, a nakon toga i na Odjel psihijatrije Županijske bolnice Čakovec.
- U 17.20 sati uspješno je okončana akcija naših specijaliziranih ekipa. Tijekom intervencije nije bilo ugroze za okolne stanare niti za osobe u kući - dodao je Gosarić po okončanju akcije.
Mir se vratio u Ulicu S. S. Kranjčevića, ali ne i u dušu napaćenog Ivana Kovačića i njegove supruge Višnje.
DA nisam prizvao razum, kuće bi letjele
Ivana Kovačića susrećem sljedeći dan u parku ispred Odjela psihijatrije gdje mu je svoju ustrajnu podršku davala supruga Višnja. Smireno je govorio:
- Puklo mi je pred očima i nisam više imao kamo. Nisam vidio izlaz. Oštetio sam instalaciju i plin je šištao... zadnjim snagama sam prizivao razum. Da nisam uspio, četiri bi kuće letjele u zrak! Kod sebe sam imao zračnu pušku, ali “dorađenu”, sa skraćenom cijevi. Sad sam se otrijeznio i smirio. Potpuno sam sabran i drugi tjedan ću zamoliti liječnike da me otpuste iz bolnice jer moram Višnji pomoći oko selidbe. Jasno mi je da iz te kuće moramo izaći jer nije naša, ali prostor u kući moje obitelji u Prelogu još nismo stigli do kraja urediti. Postojao je usmeni dogovor između mene i vlasnica koji one nisu ispoštovale i inzistirale su da napustim kuću. I tako mi je, uz svu muku, na dušu leglo i naglo iseljenje te više nisam mogao izdržati. Ostali smo dužni 2.000 kuna tim ljudima te ću im predati svoj motocikl, jedino vozilo koje posjedujem, umjesto vraćanja novca, ako drugačije ne budem mogao. Mada su predložili da ostavimo neke naše stvari u kući te ih preuzmeno kad vratimo dug. Bojim se da to neću moći kad moja nezaposlena supruga i ja živimo od 1.000 kuna mjesečnih prihoda - ispričao mi je Ivan Kovačić.
Na pitanje kakav je bio odnos policije prema njemu, pošteno odgovara:
- Bili su vrlo korektni, a držao sam ih dva i pol sata! Vidio sam da su ušli pripadnici specijalne jedinice. U djeliću sekunde jedan se specijalac bacio na mene i srušio me na pod, a ja sam se prepustio. Nije me ozlijedio.
- Policajci su nam bili podrška - cijelo vrijeme dok su pregovarali s Ivanom i nakon što su ga svladali. Nisam osjećala strah jer sam znala da žele pomoći i hvala im na tome - dodaje Višnja Kovačić.
Ivan je potekao iz velike obitelji u kojoj su rođena četvorica braće i dvije sestre. U kući u rodnom Prelogu u koju će Višnja i Ivan preseliti živi i Ivanova majka, no teško bolesna i prikovana uz postelju. Ivan tiho dodaje:
- Moja Višnja je završila tečaj za njegovateljicu, pa će se moći brinuti za moju mamu.
Pomagao
ljudima u nevolji
Briga za bolesne bračnom paru Kovačić nije ništa novo. Godinama su skrbili za ženu oboljelu od Alzheimerove bolesti te živjeli u njezinoj kući. Nakon smrti te žene, trebali su iseliti te je došlo do ove zavrzlame koja ni za nasljednike nekretnine nije bila nimalo bezbolna.
Ivana Kovačića u listu Međimurje prvi smo put predstavili prije podosta godina, i to kao inicijatora humanitarne akcije za čovjeka koji je nakon požara ostao na ulici, bez primanja i bez ikog svog. Zahvaljujući Ivanu, taj je nesretni čovjek tada smješten u pristojan prostor te mu je osigurana socijalna pomoć. A sada je pomoć potrebna njemu. Važan dio suporta zajednice, stručnu skrb, dobiva na Odjelu psihijatrije, no nakon izlaska, muka neimaštine vreba iza ugla, gdje ju je i ostavio. U Ivanu tinja plamičak nade da ga neće zaboraviti njegovi branitelji. Tko ga može bolje razumjeti od onih koji su kao ratni “trofej” donijeli PTSP s bojišta?!
Dobar primjer
U konkretnom primjeru policija i psihijatri surađivali su i polučili željeni rezultat. Ugašen je “požar” koji je prijetio nesrećom i(li) izolacijom čovjeka koji je odaslao očajnički poziv u pomoć. Među laicima se zna čuti tvrdnja “onaj koji javno prijeti da će se ubiti, nije to kadar učiniti”. Voditelj Djelatnosti psihijatrije Županijske bolnice Čakovec Živko Mišević, dr. med., spec. psihijatar, upozorava da je riječ o zabludi i da je to loš stav koji treba mijenjati u svijesti ljudi:
- Takav stav nije dobar ni kao poruka ni kao primisao. Svaki čovjek koji se odluči na to odlučuje se iz nužde. To ne znači da ne postoje drugi načini, ali ih čovjek u datom trenutku ne prepoznaje. Ili misli da je to jedini efikasan način jer društvo ne odgovara na njegov problem. Što je drugo prijetnja samoubojstvom do prijeki put?! Zato što čovjek nije uspio preko institucija i drugih ljudi riješiti svoj problem. Redovito takvu situaciju treba shvatiti kao vrlo ozbiljnu i rizičnu i trebaju se angažirati sve nadležne službe.
U ovom primjeru pozvane službe adekvatno su reagirale. Ni policija nije djelovala represivno, nego pomagački, preventivno, i to je dobro. Svi se sustavi - od zdravstva nadalje, trebaju mobilizirati da ovakvih slučajeva bude manje - kaže doktor Mišević.

Željka Drljić
Fotografije Dubravko Lesar i Ž. Drljić

Stolac za gospođu!
Policijske službenike velik broj onih koji nisu u sukobu sa zakonom identificiraju s “prijetnjom” na cesti izmahnutom nad njihovim vozačkim dozvolama i novčanikom. Bila sam u prilici platiti kaznu zbog prometnih prekršaja, no u ovom poslu često sa strane gledam najgorču stranu njihove profesije i ljudskost koju iskazuju. U Kranjčevićevoj se u četvrtak okupilo puno novinara i znatiželjnika. Međimurski su policijaci i u ovom slučaju pokazali kako profesionalnost ne znači uvijek hladnoću. Tek što sam stigla na mjesto događaja, policijski službenik u civilu koji je u tom trenutku obavljao delikatniji posao od mog (zbog štake kojom se pomažem pri hodu) kaže: “Nabavimo stolac za gospođu.”
Sad znam zašto mi uvijek para uho kad ih netko nazove - “drotovima”.