SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

O jednomu od najvećih, ali i najtragičnijih junaka cjelokupne naše, hrvatske povijesti, o Petru IV. Zrinskomu već je napisano toliko svega i svačega da bi se mogla sastaviti lijepa, ne mala knjižnica, njegova pak žalosna sudbina nadahnjivala je i poticala likovne umjetnike toliko da su stvorili slika i kipova za jednu pravu i ne preskromnu galeriju. No, njegovi politički pogledi na prošlost, tadašnjost i budućnost Hrvata i Hrvatske već tri i pol stoljeća kod ne malo ljudi izmiču ozbiljnoj i objektivnoj ocjeni: jedne dovode do prave euforičan zanos u kojemu ponekad i „domoljublje“ prelazi granice istinskoga i trijeznoga domoljublja, kod drugih izaziva neobuzdanu mržnju i bijes prema svemu što ne samo podsjeća, nego i na ono što tek može podsjećati na njega. Ipak, kako se god gledalo na njega i što mu se god priznavalo ili zamjeralo, njegovo je mjesto u hrvatskoj povijesti takvo da mu se sasvim opravdano spominju i slave ne samo „okrugle“, nego i svakogodišnje obljetnice tragične pogibije, kako je to bilo prije mjesec dana o tristo četrdesetoj godišnjici njegove smrti, a bilo je i lani i bit će i dogodine.
I neka bude – zaslužio je.
No, pritom ne treba zaboravljati da osim nesretne smrti ima kod njega i drugih stvari koje su mu se dogodile, a zaslužuju da ne budu zanemarene. Prije svega, ne bi umro ni takvom ni drugačijom smrću, a ne bi ni učinio ništa od onoga po čemu je slavan da se nije rodio, a to se dogodilo prije koliko-toliko okruglih tristo devedeset godina, 1. (neki kažu 6., što nije važno) lipnja 1621. u Vrbovcu gdje i danas još postoji kula kao ostatak nekadašnje utvrde obitelji Zrinskih. Već kao petogodišnji dječak od iznenada umrlog oca Jurja V. (1598.-1626) naslijedio je naslov legradskog ili međimurskoga kapetana, vojničkoga časnika kojemu je dužnost bila brinuti se i voditi obranu čitavoga kraja; razumije se, za dječarca kojemu su na pameti mogle biti samo igračke i igre, to je bila samo čast bez vlasti, ali se može shvatiti i kao navještaj ili predznak za ono što ga u životu čeka,a to su vojništvo i ratovanje.
Ugledni skrbnici uputili su njega i nešto starijega mu brata Nikolu VII. (1620.-1664.) na školovanje najprije u Grac i potom u Trnavu; u oba je ta grada u isusovačkim školama stekao solidno obrazovanje. Zatim je s bratom pod vodstvom jednoga učenoga i vještoga kanonika proputovao Italiju – primio ih je i sam papa Urban VIII. – i dok mu se brat više zanimao za lijepe umjetnosti, starine i povijest, on se bavio vojnim znanostima i topništvom.
Tek što se 1637. godine vratio u domovinu, čekalo ga je „vatreno krštenje“ u sukobu s Turcima kod Velike Kaniže i tu je prvu priliku da pokaže svoje junaštvo i snagu dobro iskoristio. Uskoro potom si je s bratom podijelio veliko obiteljsko imanje – govorilo se za njih da konj pod njima na putu od Jadrana do Balatona ne mora nogom stati na tuđe zemljište – i otada do Nikoline smrti (1664.) boravio je uglavnom na Ozlju, ako ga poslovi i obveze, prije svega borbe s Turcima, pa tek onda nešto ne tako opasno i teško, nisu povremeno i privremeno odvlačili drugamo. Tu se oženio s Katarinom Frankopan koja mu je rodila Jelenu, Ivana Antuna, Juditu Petronilu i Zoru Veroniku. Dok se oplakuje Petrova tragična smrt, najčešće se zaboravlja da je svih tih petero članova njegove obitelji na ovaj ili onaj način dijelilo njegovu žalosnu sudbinu: Katarina, Petronila i Zora umrle su po samostanima, Ivan potamnjena uma i pod drugim prezimenom u tamnici, Jelena u izgnanstvu ili izbjeglištvu (što je isto!) u Nikomediji u Maloj Aziji.
Kad su mu opće prilike, prije svega Turci, dopuštale, rado je posezao za knjigom. Poznato je da je s mađarskoga jezika preveo velik spjev „Adrianskoga mora sirena“ u kojemu njegov brat veliča njihova zajedničkoga pradjeda, sigetskoga junaka Nikolu IV. Zrinskoga. Stručnjaci kažu da je Petrov prijevod pod naslovom „Opsida sigecka“ vjeran originalu, ali i da ima dijelova koji su njegov „autorski rad“. Statistički se to može izraziti ovako: izvornik ima više oko tisuću šesto kitica (po četiri stiha), a Petar je ispustio četrdeset i jednu (oko 2,5%) i preradio dvadeset jednu, ali je dodao sto trideset sedam vlastitih – više nego dovoljno da mu se prizna ne samo prevodilaštvo, nego i djelomično suautorstvo. Ne treba zaboraviti da neki stručnjaci pretpostavljaju – ne bez čvrstih razloga – da je i Katarinina „Sibila“ zapravo njegov prijevod.
Glavno Petrovo zanimanje i posao bili su vojska i rat. Već njegova tjelesna konstrukcija i fizički izgled odavali su u njemu čovjeka jaka i čvrsta, odlučna i hrabra, borbena i svjesna svoje snage. Kad je stao na čelo svoje vojske, i najveće kukavice ostavljao je strah. Zato nije čudno što je često i s manjom vojskom svladavao veće i jače neprijatelje te postizao uspjehe po kojima je postao i u Europi slavan. Politikom se ozbiljnije počeo baviti tek malo prije bratove smrti, kad se priključio protuhabsburškoj uroti. To ga je na kraju stajalo glave.

P.S. Ne treba zaboraviti da je i Petar bio čovjek „od mesa i krvi“, sa svim dobrim i lošim ljudskim osobinama, da je pored snage tijela i duha, mišića i uma, imao „sposobnost“ i da pogriješi, pa je jednoj svojoj pogrješci – nažalost, čak u dva dijela! – morao „zahvaliti“ što je završio kako je završio: povjerovao je, naime, onomu protiv kojega se i pobunio upravo zato što je kršio svoju carsko-kraljevsku riječ i nije izvršavao obvezu koju su i za njega preuzeli njegovi, carevi, predci kad su ih i njegovi, Petrovi predci izabirali za svoje vladare. Pogriješio je Petar prvi put kad je povjerovao „časnoj“ carevoj – još uvijek se čuje „Carska se ne poriče!“ – riječi, dobivenoj ni manje ni više nego preko časna starca biskupa, koji je također „nasjeo“. Naivno vjerujući već poznatom vjerolomniku, krenuo je iz Čakovca na put prema Beču. Pogriješio je i drugi put kad je putem pomislio skrenuti, pa mjesto u Beč otići na istok prema svojemu istomišljeniku zetu koji je tada bio nešto bolje sreće, ali je od toga ipak odustao. Napokon, da je „pročitao“ podmuklo lukavstvo ili lukavu podmuklost svojih neprijatelja, možda je mogao pokušati pobjeći prije nego je kao veleizdajnik dobio okove na noge, možda i ruke. Ali nije, i to ga je, nažalost, stajalo glave – mjesec dana prije nego je navršio pedeset godina života!