PISMO IZ ZAGREBA

Nisu me zgrozile one splitske bezube spodobe, oni mladi, mržnjom zaluđeni, ljudi koji su pjevali: „Ubij, ubij pedera!“ i svoj svjetonazor iskazivali fašističkim pozdravom, ona masa tobože civiliziranih Splićana koja je sa smiješkom odobravala kamenovanje homoseksualne parade. Iskreno; civiliziraniju reakciju očekivali su samo naivci. Očekivati toleranciju i širokogrudnost primitivca Željka Keruma, koji je uistinu hendikepiran i nema čime shvatiti bilo koju, kamoli seksualnu različitost, gubitak je veze s grubom, homofobnom, antiintelektualnom i antihumanom stvarnošću. Može li se od alkoholiziranog tupoglavca Mladena Grdovića očekivati išta više od poziva na linč: „Sve bih gayeve stavio na jedan otok i zapalio ih!“?! Nije me čak zgrozila ni činjenica da protiv Grdovića nije podignuta optužnica mada je – kao idol mržnjom zadriglih bezubnika i bezumnika – javno poticao na ubojstvo. Uostalom, Hrvatska je država u kojoj – po tisućiti put ponavljam – postoje građani prvoga i drugoga reda. Čast mi je biti s onima iz drugoga reda, jer u prvome su likovi poput Grdovića ili Thompsona, koji je također nedodirljiv. Njega se, kao i, primjerice, stotine pod Jacinim skutima sakrivenih HDZ-ovaca, ne smije dirati. Inspektora koji je nakanio ispitati Thompsona karijerno su odstrijelili kao glinenog goluba.

Znam gdje živim

U civiliziranoj, pravnoj, uređenoj, za EU spremnoj državi Grdovića bi policija, DORH i sud procesuirali u nekoliko tjedana. Što se dogodilo u Splitu? Grdović je – kao i onaj bezubi divljak – izjavio da to što je rekao zapravo nije mislio. I, čiča, miča, gotova je priča. No, sve sam to očekivao. Čak i gore, jer znam u kakvoj zemlji živim. Ne živim u Kosoričinom (ona je, naime, nakon Sanadera, hrvatski Potemkin) selu već u surovoj, bespravnoj i nedemokratskoj Hrvatskoj koja se poput tepiha podastrla inozemnim bankama, velikim korporacijama i briselskim činovnicima. Moja malenkost vidi da je iza Kosoričinih kulisa strašno puno smeća i nepravde. Koju ne može izbrisati ni stotinu Papinih posjeta. Na milijun rimskih homoseksualnih paradera nitko iz Vatikana nije podigao niti glas niti prst. Jer su, možda, shvatili onu Kristovu poruku: „Ljubite jedni druge, po tome će svijet znati da ste moji“. Pročitali su, možda, i što piše u katekizmu koji su ne tako dugo tiskali. Vatikanci jesu, ali Kaptolci nisu. Njihove su – ne dugine, već mračne boje branila dva svećenika. Kako? Militantno. Iritantno. Huškački. S mržnjom. Stanoviti je fra Jozo Ćirko, uz – vjerujem – veliko odobravanje istomišljenika Keruma, ustvrdio da Split ne trpi nenormalno ponašanje.

Posipanje pepelom

Poput, recimo, Rima i Zagreba, u kojem prošle subote u vrijeme javnog protesta homoseksualaca nije zabilježen niti jedan incident. Po fra Ćirku Zagreb i Zagrepčani su nenormalni, jer nisu pedere i lezbijke kamenovali, jer se nisu, zamislite vi te izopačenosti, i verbalno suprotstavili tim razvratnicima. Ćirko kaže da nije vidio nikakvo nasilje i nerede u Splitu, ono je bila – iz fratrove svete vizure – normalna reakcija ljudi na nešto što je neprirodno. „Zašto se nisu organizirali i ‘prajdali’ negdje gdje ih nitko ne vidi?!“ – poručuje crkveni „humanist“ Ćirko. Ma, dobro, reći će netko, nije to tako strašno za svećenika pridošlog s kamenjara. Ali nije tako zborio samo kamenjarac. Govoru mržnje pridružio se i svima znani, uglavnom uglađeni, Adalbert Rebić, umirovljeni katolički teolog, koji je ustvrdio da ponašanje homoseksualaca u Splitu vrijeđa te da su dobili ono što su tražili! Da, tražili su, očito, kamenje i pogrde a Splićani su im tu želju ispunili. Rebićeva poruka netolerancije, nesnošljivosti i solidarnosti s raspamećenom ruljom je zgrozila dio javnosti. Nakon burnih reakcija Rebić se posuo pepelom te u otvorenom pismu ponovio da su Splićani mogli reagirati glasnim negodovanjem i protestiranjem, a ne kamenovanjem.

Rebić diskriminira

Nije se, dakle, Rebić ogradio od poklika „Ubij, ubij pedera!“, koji su, naravno, bili okidač i za kamenovanje. Rebić u otvorenom pismu tvrdi da prema kršćanskom nauku homoseksualizam nije normalna, a niti pozitivna stvar. Zato i nitko njome ne može biti – tvrdi teolog – ponosan. Što Rebić čini? Diskriminira. A to je zabranjeno čak i po uputama Katoličke crkve (u važećem Katekizmu): „Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije.“ Rebić homoseksualce ne poštuje. Ne poštuje njihova prava na različitost. On bi ih, kao i mnogi drugi, segregirao na nekome otoku pa neka tamo protestiraju do mile volje. Ako ih ne zapali notorni Grdović. I Ćirko i (pokajani) Rebić i Kerum i stotine tisuća njima sličnih svatova – jer ankete su dokazale da su Hrvati visoko homofobna nacija – ne podnose išta što je različito, išta što ne razumiju, a ne razumiju mnogo toga. Mnogi od njih i mrze. I homoseksualce, i ljevičare, i tolerantne, i niže od sebe, i više od sebe, i školovanije, i talentiranije... Mrze sve one koji u njima pobuđuju osjećaj manje vrijednosti.

U mržnji je strah

A zašto mrze? Jer su kukavice. Nikad heroji. Nietzsche tvrdi da je u mržnji – strah. Da, strah od nepoznatog, strah od različitog, strah od ljubavi, strah od tolerancije. Prosječni pak najviše mrze nadmoć duha. Prosječni mrze talent. Mrze znanje. Je li vam sada jasno tko je u Hrvatskoj nametnuo negativnu selekciju?! Prosječni. Mrzitelji. Adalbert Rebić, ali i stanoviti Ćirko, blagonaklono dopuštaju da homoseksulaci moraju – ne žele li dobiti svoje – ostati unutar svoje osobnosti. Jer, seksualno opredjeljenje je stvar pojedinca, njegova intima, osobna a ne javna stvar. Kako bi to bilo da demonstriraju heteroseksualci? – pokušavaju jalovo poentirati mrzitelji, ljubitelji prosječnosti i istosti. Pa i vjera je, u sekularnim državama, stvar pojedinca. Iako je Crkva odvojena od države, Kaptolu je nezamislivo da se itko usudi protestirati protiv križeva u državnim institucijama ili učionicama. Oni vjeru svakoga dana, u svakom pogledu, nastoje pretvoriti u što javniji i što spektakularniji čin, a sve one koji se takvoj praksi protive izvrći javnoj šikani. Čak i s najblažom kritikom na demonstraciju raskoši (ujedno i, dakako; moći) prilikom posjete vatikanskog poglavara Hrvatskoj militantni katolički jurišnici obračunavali su se na nekatolički, agresivan, isključiv način. Upravo reakcije na drukčije viđenje Papinog posjeta, homoseksualnu paradu u Splitu te prosvjed u Zagrebu, koji je pokazao nemjerljivo veću toleranciju od Splita, dokazuju da hrvatski kler ne poštuje čak ni Isusov nauk, a kamoli išta drukčijeg, a ljudskog.

Plaše ga se i u zatvoru

Činjenica da je Lesi (Sanader) izrazio želju za što bržim povratkom kući, uzburkala je hrvatsku političku žabokrečinu. Iako je mjesecima ponavljao da ne želi u Hrvatsku, jer u zemlji koju je (ra)stvarao neće imati pošteno suđenje, dr. Ivo bi, odjednom, ekspresno u Remetinec. Zašto? – pitaju se njegovi dojučerašnji podrepaši. Što mu to, pobogu, treba?! I to još prije izbora?! Kaj god! Puno je korisnije ne baš beznačajnog svjedoka nekompetentnosti, poltronstva i koristoljublja političara na vlasti imati u austrijskom a ne hrvatskom zatvoru. Plaše ga se čak i u zatvoru. Zašto? Zato što zna sve njihove tajne. Zato što znaju da Sanader zna da su svi oni nekompetentni, podmitljivi, slavohlepni, narcisoidni i poslušni. Nekad su služili Sanaderu, danas se s istim marom uvlače Jadranki Kosor. Jadan je način – a način govori i o karakteru čovjeka – na koji se Božidar Kalmeta pravda za svoje egzemplarno puzanje pred šefovima: „Kada bi Sanader ušao; visok, napuhan, nadmen... Tko mu je išta mogao reći?!“ Nisu mu išta mogle reći kukavice i poltroni. Zato se njima i okružio. Da se kojim slučajem Sanader vrati na Markov trg i ostavi na političkome životu istu ekipu, ona bi preko noći preokrenula kapute i okrenula leđa Jadranki Kosor, koju danas – javno je i glasno izrekao Vladimir Šeks – jako voli. Te se njome ponosi. Što je više vole, više će je, kada padne, valjati po blatu.

Iz istoga šinjela

Te je činjenice danas najsvjesniji upravo Ivo Sanader, koji će – vrati li se uistinu ekspresno u Zagreb – i treći put utjecati na izbore. Kako? Ako je Polančec uvjerio hrvatsku javnost da su za sve što se događalo u vrhu vlasti znali svi, Sanader će biti, vjerujte, još sugestivniji.
Pa, zar mislite da je naoko nesvrsishodna premijerkina inicijativa za još jednim brzinskim zasjedanjem Vijeća za nacionalnu sigurnost, sazvana uistinu zato da bi se raspravljalo o vlasničkoj strukturi hrvatskih medija?! Vlasnike medija treba omekšati tvrdim stavom da će se istražiti čijom se to lovom financiraju mediji. Otkriti ćemo – obećava Kosor - imena i prezimena vlasnika. Ali pete ortake neće razotkriti. Niti će se truditi da ih otkrije. Sve se, zapravo, zna. Tko je stvarni vlasnik radija u Hrvatskoj J. Kosor treba pitati Ratka Mačeka, koji je utjecao na većinu odluka Vijeća za elektroničke medije. Moći će uskoro pitati Sanadera zbog čega je, i pod kojim kondicijama, prodao Slobodnu Dalmaciju Nini Paviću. Odgovor znaju gotovo svi novinari u Hrvatskoj; Pavić mu je omogućio 2007. još jedno osvajanje vlasti. To što je činio jučer Sanader, danas, malo drukčijim ali jednako nedemokratskim metodama, čini i Jadranka Kosor. Uostalom, ispala je iz njegovoga šinjela.

P.S. Iako su mu prilikom raznih premetačina, istraga i pregleda inozemnih računa pronašli milijune eura, što u novcu (koji nije - proslavio se tvrdnjom kameleon S. Sokol – imovina), što u slikama, što u nekretninama, Sanaderu je ostalo novca za još deset života. Usprkos tomu, zatražio je od Sabora da mu se počnu isplaćivati plaće. Za što? Za boravak u zatvoru. Ako je hrvatska država mogla isplaćivati plaću njegovu nekad vizionaru, a potom zakletom neprijatelju Branimiru Glavašu, čak i onda kada je bio u bijegu pred hrvatskim zakonodavstvom, može i bivšemu premijeru koji je odjednom dobio povjerenje u hrvatsko pravosuđe. Treba li Sanaderu tih 16 tisuća kuna? Ne treba, ali će se ovim lukavim manevrom novo angažiranog odvjetnika Čede Prodanovića stvoriti dojam da je jadnom Sanaderu sve oduzeto ili blokirano. Od Sanadera, kao i od Polančeca, treba stvoriti žrtvu. Kada su pitali istini nesklonog Andriju Hebranga što misli o Sanaderovom zahtjevu da mu država plaća boravak u zatvoru, HDZ-ov gromobran je izjavio da treba poštivati zakone. A tko donosi zakone? Hrvatski sabor. A tko u Hrvatskome saboru ima većinu? HDZ. Dakle, HDZ i dalje želi da pritvoreni političari za nerad primaju plaću. Radnik nakon što se pet dana ne pojavi na poslu dobiva otkaz, a saborski zastupnik ne samo da neće dobiti otkaz već će za boravak u pritvoru primati plaću. Primati će plaću čak i tada kada pobjegne u drugu državu. Zato moja malenkost predlaže da J. Kosor i Hebrang pokrenu inicijativu da se sabornica poveže s Remetincem video - vezom. Zašto? Zato da bi njihovi ministri, gradonačelnici i bivši premijeri mogli sudjelovati u saborskim raspravama te, naravno, glasovati. Ako im je zakonom zajamčena plaća, treba im omogućiti da tu plaću zarade. Ivan Čehok i Sanader će se, vjerujem, tomu veseliti. Dovedimo u ovoj smiješnoj državi stvari do apsurda.