Arhiva 30.06.2011. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:17.

DIVLJACI NAŠI SVAGDAŠNJI

Pojedinim vozačima motornih vozila na vozačkoj bi dozvoli trebalo pisati Dozvola za teroriziranje, barem su je oni tako shvatili. Sve dok odrađuju onih tridesetak sati kod instruktora mirni su poput bubica, pristojni kao engleski džentlmeni, pasivni kao Zoran Milanović.
U sljedećih trideset-četrdeset godina jedni ostaju takvi – čime često izazivaju nepotrebne zastoje na cestama – a drugi se razgoropade, cesta postaje njihovo privatno vlasništvo.
Slučaj i dobra volja dali su da posljednjih mjeseci često kružim biciklom po međimurskim cestama; katkad rekreativno-kondicijski, a katkad i „potegnem“ biciklom na posao (40 km u jednom smjeru).
Vrlo dobar način za eliminiranje stresa, pravi ispušni ventil, reći ćete: polja, šume, livade, cvrkut ptica, ma – divno, zar ne? Je, ali kak bi rekel Imbra Grabarić Presvetli, dok se malo nalukneš na cestu z druge strane medalje, kaj ti oči tam imaju za videti? Malo toga dobrega…
Slučaj prvi: Vozim svojom desnom stranom, pola metra do ruba ceste, kad tamo, u daljini, iz suprotnog smjera, neki frik kreće u pretjecanje, uz nekoliko krivih procjena i previda – ne vidi mene (ili me ne želi vidjeti), ne može napraviti dovoljnu razliku u brzini u odnosu na vozilo koje pretječe, ne odustaje od pretjecanja usprkos tim dvjema činjenicama, i – slabiji popušta! Prelazim bankinu i vozim po travi dok ovaj divljački prozuji kraj mene, s lijevim kotačima skoro na bankini.
I još u sljedećih stotinjak metara ne uspijeva prestići onog s desne strane, koji je također luđak jer ne želi smanjiti brzinu. Vraćam se s trave na cestu i razmišljam kako sam upravo nekog spasio zatvora.
Slučaj drugi: Istog dana, na istoj relaciji: traktor sa suprotne strane, neki „Tegrin“ kamionet usporava iza njega. Još samo tridesetak metara treba da prođem kraj njih, kad se „tegrač“ odjednom odluči za pretjecanje. Opet ja na travi, ali sila je pobijedila. Dvojica spašenih od boravka iza rešetaka.
Slučaj treći: Vozim biciklističkom stazom, koja siječe sporednu cestu.
Na drugoj strani mini kolona koja želi skrenuti na tu sporednu cestu. Prvi u koloni poštuje moju prednost, ali ne i drugi, izlazi i presijeca mi put.
Kad je shvatio da vrag odnosi šalu, divlje koči, ali ja sam već stao – takve luđake uvijek uspijevam predvidjeti. Ne želite znati što sam mu sve rekao…
Mogao bih tako unedogled, no navest ću, dragi Presvetli, sam još par prizora koje mi oči imaju saki den za videti: pretjecanje biciklista bez pristojnog razmaka (samo kaj te z retrovizorom ne zahači po roki), divljačko naletavanje iza biciklista, a onda naglo kočenje jer sa suprotne se strane, gle čuda, također odvija promet!, forsirano pretjecanje biciklista i skretanje udesno par metara ispred njega, tako da odmah morate kočiti ako se ne želite zabiti u suvozačeva vrata, oduzimanje prednosti biciklistu (izlazak sa sporedne na glavnu cestu), izlazak na glavnu prometnicu unatraške, skretanje bez žmigavaca, pretjecanje biciklista bez uključivanja žmigavaca, parkiranje na biciklističkim stazama (po mogućnosti na nizbrdici, iza zavoja, tako da stvar bude veselija), davanje zvučnih signala / trubljenje (s porukom „Skloni se sa ceste, ja sam ovdje gazda!“), vožnja u sumrak s pozicijskim svjetlima (kao da sama riječ „pozicijska“ ne ukazuje da to služi za označavanje vozila koje nije u pokretu), vožnja u sumrak bez ikakvih svjetala, vožnja s dugim svjetlima iako sa suprotne strane nailaze vozila, i, naposljetku, besramno gaženje mačaka – nije prošao ni jedan dan moje vožnje da nisam vidio ubijenu mačku na cesti; siguran sam da bi pola tih mačaka preživjelo samo da je malo više kulture u prometu. A ona je – nula bodova.
Već sam ih prestao i psovati, nemam snage za to. Samo se nasmiješim i dodam još jednu recku na svoj revolver. Mislim da sam, otkad vozim bicikl (a ima tome već preko trideset godina), par stotina ljudi spasio zatvorske kazne. Pravovremenim reagiranjem na njihovo divljanje.
I dalje ću voziti njima usprkos.
Damir Jaklin,
Čakovec

Izvor: 2931