Antikorupcijska poruka (2. dio)

Sveprisutno bombardiranje antikorupcijskim reklamama, kojima je očito zadatak uvjeriti nas da Vlada sve drži pod kontrolom, prisjetilo me na svoju ambicioznu borbu protiv korupcije započetu prije nešto više od godinu dana kada sam na ciničan način (bojim se da drukčije ne znam) u novinskom članku opisala svoje divne porodiljske trenutke. Svaki put kad čujem jednu od takvih reklama, obično na radiju, vrti se u mislima uvijek isto pitanj: mijenja li se štogod? Toliko sam kao studentica vjerovala mračnom Heraklitu i njegovoj neponovljivoj lucidnosti.
Dva put ne možemo stupiti u istu rijeku, nego se ona žestinom i brzinom promjene razasipa i opet skuplja, pridolazi i odlazi. A sad, nažalost, imam osjećaj, usprkos novim vijestima o zaključenju pregovora s EU – o čemu ću sigurno još nešto napisati, da stojimo u kaljuži bez vjetra i strujanja. Da ništa ne teče i da stojimo nepomično u slatkovodnom muljnatom plićaku. Eh, da su nam škrge! Ali tko zna, možda upravo taj mulj postane neobjašnjivo ljekovit za nas. Jednog vrlo budućeg dana, naravno.
Ova početna patetika se zapravo odnosi na presude ljudima koje smo nekoć gledali i slušali kao božeke. Priznajte, krasan je osjećaj čuti da je netko konačno dobio svoje. Iskrena i mudra li naroda koji kaže da se sve na zemlji rađa umiranjem nečega drugoga ili da nikome ne svane dok nekome ne smrkne. Međutim, euforija splasne kad čujete da se za „odvažne“ poslove kazna izriče u – mjesecima doslovno. Ovaj ću put na sve to samo odmahnuti rukom jer mi uopće nije namjera ponovno pisati o tome. Za promjenu, imam odličnu vijest. Kasnim s njom, muči me već godinu i pol, ali eto… Kao što sam već spomenula, kritizirala sam u svom davnom članku odnos medicinskog osoblja koje radi u rađaoni Županijske bolnice Čakovec. Pri tom sam neoprostivo zaboravila od srca zahvaliti medicinskim sestrama koje su sa mnom u rodilištu bile vrlo brižne i strpljive. Neki ljudi zaista rade svoj posao. Hvala vam!
Eto, s pozitivnom mišlju nam želim ustrajnu borbu protiv korupcije. Naravno, sve dok se ne radi o našoj glavi, stojimo u prvim redovima. Kad zagusti, također smo u redu, ali s onima koji pobožno pripremaju kuverte. Pa kaj, još jen, sim ili to.
Kako preživjeti u ovom obrnutom vremenu u kojemu je zakonodavstvo postalo smiješno? Kažu da najviše zakona ima najpokvarenija država.
Možda je najbolje našaliti se neiscrpnom narodnom mudrošću koja opet kaže da je onoga tko se obogatio za godinu dana trebalo objesiti prije dvanaest mjeseci.
Ne znam, povijest je učiteljica života. To znači da bismo sutra trebali biti pametniji, a ne kukavički pripremati kuverte gdje god stignemo, ili prgavo čekati godinu i pol da bismo nekoga pohvalili, ili lijeno, kao lešinari, vrebati da nekomu – smrkne.
ĐuKa