PISMO IZ ZAGREBA

Nakon koliko će vam dana neopravdanog nepojavljivanja na poslu – ako ste te sreće da radite i za svoj rad primate plaću - poslodavac dati otkaz? Tri ili najviše pet dana. Možete li otkaz osporiti na sudu? Ne. A što ako su vas u dolasku na posao omele objektivne okolnosti, primjerice; višednevni ili višemjesečni pritvor? Nitko se neće, vjerujem, u takvim (ne)prilikama sporiti, već će nekog bliskog poslati da u potaji od poslodavca uzme radnu knjižicu. Ima li izuzetaka? Ima. Izuzeci su, naravno, političari. Oni su za sebe skrojili posebna, nemoralna i u biti duboko nepravedna, nepoštena pravila. Zar nije sramotno, a prema poreznim obveznicima podcjenjivački, da saborski zastupnik koji je pobjegao u drugu državu kako bi izbjegao zatvorsku kaznu zbog počinjenih zločina prima za prosječnoga građanina fantastično veliku plaću od države pred čijim zakonima bježi?! Dok se skrivao u Bosni i Hercegovini od hrvatskoga pravosuđa, Branimir Glavaš je primao saborsku plaću te uživao sve beneficije koje je sebi politička oligarhija udijelila. Ne bi mi bilo čudno da je dobivao i nadoknadu za odvojen život te naknadu za prijevoz jer morao je, jadan, po BiH jezditi, morao je svaki put kada su mu se poput tepiha prostirali pred noge za HDSSB-ovce okrenuti pokojeg janjca, kupiti pokoju bocu dobrog vina te tamburašima na čelo zalijepiti pokojeg „starčevića“.

Kupovanje glasova

Ali, zbore obijesni političari, takvi su zakoni. Tko kroji i izglasava zakone? Upravo ti koji se na zakone pozivaju. Zašto ih ne mijenjaju? Zato što im nepravda odgovora. Zato što u nepoštenju plivaju kao riba u vodi. Oni i jesu u Saboru – na vlasti ili u opoziciji – da bi sebi i sebi sličnima ugađali, a narod, koji ih je izabrao, obespravili i osiromašili. Što je HDZ napravio da se ti sramotni zakoni promijene? Ništa. A je li SDP pokušao oko sebe okupiti opoziciju te od Vlade zatražiti ukidanje nakaradnih odredbi koje kriminalcima i zločincima osiguravaju ekskluzivna prava? Nije i neće pokušati. Zašto? Zato što mu nije stalo. Uostalom, i sam je bio četiri godine na vlasti i nije ukinuo niti jednu uglavnom nezasluženu privilegiju. Čak se od SDP-a socijaldemokratskije ponašao HDZ. Naravno, uvijek pred izbore, u vrijeme kada treba kupiti glasove. Kao što će ih pokušati kupiti izmjenama i dopunama Zakona o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima koje će Vlada u jesen poslati u hitnu saborsku proceduru. Time bi se djelomično ispravila nepravda prema radnicima koji su u trenutku mirovinske reforme imali između 40 i 50 godina života, a pristali su, nagovoreni od neodgovornih vlasti, pet posto doprinosa uplaćivati u drugi mirovinski stup. Što im je priskrbilo i tisuću kuna manje mirovine.

Lesiju se mora dati plaća

Usvoji li Sabor izmjene, koje već duže vrijeme traže Hrvatski laburisti i sindikati, 120 tisuća radnika može se vratiti u međugeneracijski mirovinski fond te – mnogi od njih – ostvariti veće mirovine. Koje će i dalje biti nekoliko puta manje od mirovina saborskih zastupnika. Makar mandat proveli u pritvoru, i makar niti jednom ruku u sabornici ne podigli. Jedan po svemu – mislili smo – bivši postao je ponovo sadašnji. Ivo Sanader je iz austrijskog pritvora zatražio od Hrvatskog sabora plaću za... Za što?! Za višemjesečni boravak u pritvoru?! Za bijeg od hrvatskoga pravosuđa? Za optužbe da su sve hrvatske institucije u službi oligarhije?! Za što će Sanader dobivati plaću? Nije li plaća naknada za obavljen rad? Nije. U državnim službama ili u javnim poduzećima plaća je naknada za političku pripadnost, podobnost, šutnju i usluge stranačkim poslušnicima, odnosno istomišljenicima. Sanaderu bivši trabanti nisu plaću osporili čak ni na razini etike i morala jer se, naravno, plaše njegove osvete. Bilo kakvo suprotstavljanje Lesiju koji se vraća kući, istina, ne u vilu, već u bajbukanu, moglo bi izazvati neželjene reakcije. A režanje neugodnog svjedoka tik pred izbore neće ići na ruku onih koji mogu i moraju onemogućiti da siromašni građani plaćaju bjegunce, pljačkaše i zločince.

Potraga za pojmom

Zbog amoralnih zakona i pokvarenih političara, Sanader će za boravak u pritvoru od siromašnih poreznih obveznika dobivati mjesečno 16 tisuća kuna. Za taj bi novac mnogi hrvatski građani pristali otići i na nekoliko godina u Remetinec ili Lepoglavu jer bi njime školovali djecu, otplatili kredite te sebi osigurali dostojanstveniju starost. Na takve je apsurdne situacije, reći će netko, neozbiljno i pomišljati. Ali zašto nije apsurdno da netko zato što je u višemjesečnom ili višegodišnjem pritvoru od najviše državne institucije, iznad koje je – reče Franjo Tuđman – samo Bog, prima za hrvatske prilike jako, jako veliku plaću?! Kako je uopće moguće da čovjek koji nije mjesecima došao na posao prima plaću? Kako je moguće da čovjeku kojega se sumnjiči za jednu od najvećih pljački države ta ista država daje jednu veliku plaću? Kako je moguće da se Sanaderu, a onda i Glavašu, a onda i Čehoku, a onda i... boravak u pritvoru računa u radni staž?! Umjesto da se ispriča narodu zbog bezbrojnih pljački, zbog kriminalne pretvorbe, zbog rasprodaje svega hrvatskoga, zbog toga što je svojom nesposobnošću uništio industriju, zbog toga što je u 17 godina vladavine ubio kreativnost, a talentirane prognao, HDZ neradnike, kriminalce, pljačkaše i zločince (raznih profila) nagrađuje velikim, državnim plaćama. Pa, koja je to poruka građanima? Kakvu to poruku vlast šalje mladima? Je li to europsko ponašanje? Naravno da nije, to je ponašanje daleko ispod balkanskog. Pojam za takvo ponašanje tek treba pronaći.

Sanjam normalnu Hrvatsku

Nakon što je pročitao prošlotjednu kolumnu, nazvao me ujutro, još bunovnog, prijatelj iz Rijeke i pitao: „Kakvu ti to Hrvatsku želiš?“ Nema jednostavnijeg odgovora na to pitanje. Želim uljuđenu Hrvatsku. Hrvatsku u kojoj će na prvome mjestu biti čovjek. Osoba. Pojedinac. Svaki, a ne samo političar (i njegova obitelj) i tajkun (i njegova obitelj). Želim Hrvatsku u kojoj će pokretačka snaga biti poštenje i istina. Sanjam Hrvatsku u kojoj neće na vlasti biti idioti. Želim Hrvatsku u kojoj se neće na važnim položajima šepuriti poltroni idiota na vlasti. Sanjam Hrvatsku u kojoj će na sudovima sudovati pošteni i pravedni suci, a ne neznalice ili potkupljivci. Želim Hrvatsku u kojoj će nestati strah - strah od gubitka posla, strah od drukčijega mišljenja, strah od osvetoljubivih političara, strah od tajkuna koji svako radničko organiziranje zatiru u korijenu, strah od banaka... Sanjam Hrvatsku u kojoj će na vlasti biti političari kojima je uistinu do Hrvatske, a ne jedino do vlastita probitka i služenja Bruxellesu te međunarodnim kompanijama. Želim, dakle, normalnu Hrvatsku. Ova danas je – nenormalna, antihumana i antiljudska. Hrvatska danas je zemlja po mjeri iskvarenih pojedinaca koji smatraju da država postoji samo radi njih, a ne i radi nas, većine. Da, Hrvatsku imaju samo oligarsi.

Omalovažava se nekatolike

Hrvatsku imaju i hrvatski biskupi koji također spadaju, bez ikakve dvojbe, u nikad manje popularnu elitu. Ovih su dana biskupi puku odaslali nevjerojatnu poruku: „U Hrvatskoj raste nasilje nad katolicima!“ Koliko je nevjerojatna, toliko je poruka i neistinita. Zato što je notorna laž da se u Hrvatskoj sve otvorenije iskazuje netrpeljivost i nasilje prema katolicima. Biskupi nalažu da treba prekinuti s praksom prozivanja i omalovažavanja katolika zbog njihove vjerske pripadnosti, njihova načina života, njihovih vjerskih uvjerenja i učenja koja se bez ikakvih argumenata proglašavaju nazadnima. S vrha katoličke crkve u Hrvatskoj pokušava se javnosti nametnuti teza da su katolici u političkim, gospodarskim, obrazovnim i medijskim strukturama u manjini usprkos tome što su katolici u nas velika većina. Velika većina hrvatskih kapitalista su javno deklarirani vjernici, katolici, kršćani. Velika većina pripadnika hrvatskih vlasti su katolici. U hrvatskim je školama uveden vjeronauk, u hrvatskim se medijima slobodno piše i govori o svim vjerskim pitanjima, država obilato financira Crkvu. U Hrvatskoj nikada niti jedna osoba nije fizički, a niti, bogme, verbalno napadnuta zato što je katolik. Istina, s osobama poput Marijane Petir polemizira se ne zato što su katolici, već zato što svoj svjetonazor, svoja vjerska uvjerenja pokušavaju nametnuti kao jedina ispravna i prihvatljiva. Petirka se na perfidan način pokušava proglasiti žrtvom nekatolika, što je, naravno, obmana koja šteti njoj i katolicizmu.

Lopovi im ne smetaju

Kako u zemlji s većinskim katoličkim stanovništvom (više od 80 posto) katolici mogu biti ugroženi? Ugrožavaju li sami sebe?! Ne ugrožava li Kaptol svoj ugled i pozicije u društvu nevjerojatnim marom za skupljanje bogatstava? Ne ugrožavaju li biskupi Crkvu gotovo militantnim stavom da su upravo oni najpozvaniji suditi i presuđivati o baš svim pitanjima koja su prije svega briga laičke države, a ne vjerskih organizacija? Čini mi se da su upravo oni koji se žale na (nepostojeće) nasilje prema katolicima skloni provoditi verbalno nasilje nad civilnim društvom u kojemu djeluju i vjernici i nevjernici. Hrvatska nije vjerska, već laička država u kojoj se na vodeće položaje ne bi smjeli postavljati ljudi po vjerskoj pripadnosti, već po sposobnosti. Vidite, biskupi se ne bune protiv katolika lopova u vlasti (jer su oni izdašni prema Kaptolu), protiv katolika nesposobnjakovića na položajima, protiv katolika tajkuna koji ne isplaćuju plaću, protiv katolika urednika koji siju mržnju i netrpeljivost, već im je jedino stalo da na vodećim položajima bude što više vjernika. Ma kakvi bili. Te da se javno deklariraju kao katolici. Zato im je Josipović nož u srcu. Umjesto da se vesele zbog činjenice da je izgubljena ovčica Josipović tolerantniji od tisuća deklariranih vjernika (katolika, dakako), oni svaki nekatolicizam razapinju na križ. Vjerske slobode u Hrvatskoj nisu ničim ugrožene. Čak suprotno, ugroženi su oni koji nisu vjernici. Ugrožene su manjine kojima se prijeti i fizičkim uništenjem. Velikoj većini svećenika nisu smetali povici „ubij, ubij pedera“ ili „ubij, ubij Srbina“ jer, da jesu, ustali bi protiv prijetnji. Kada je to Kaptol stao u obranu manjine s kojom se ne slaže? Je li to u skladu s katoličkom vjerom? Je li to u skladu s Kristovim naukom? Nije. A država – i ova naopaka – staje, barem reda radi, u (deklarativnu) zaštitu svega protuustavnoga. Stoga je priopćenje hrvatskih biskupa o nasilju nad katolicima jedno od najvećih kaptolskih licemjerja u posljednjih 20 godina.

P.S. Je li Crkva ikada stala u obranu umjetnosti i drukčijega mišljenja? Nije. Tako neće stati ni u obranu zatiranja umjetničkih sloboda redateljice Franke Perković koja je trebala režirati otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara. Naime, njoj je suradnju, tik pred otvaranje (10. srpnja), otkazao intendant Ivica Prlender. Zašto? Zato što Perkovićkin koncept smatra neprikladnim. A što je to neprikladno? F. Perković je zamislila da se glumci na svečanom otvaranju izravno obraćaju (nesposobnim) političarima. I što je u tome sporno i neprikladno? Mogli bi se političari – naročito tašta J. Kosor (a o Milanoviću da i ne govorim) – uvrijediti na bockanje glumaca. I sve bi to gledali građani na HTV-u. Zato je Prlender, jedan od poslušnika, redateljičinu inovaciju zabranio, a redateljici otkazao suradnju te angažirao netalasajuću Doru Ruždjak koja nikad nikoga nije osupnula niti jednim svojim redateljskim rješenjem. Prlenderu je bilo najvažnije zadržati svoju fotelju šefa Igara koje umjetničku potentnost iz vremena nenarodnog režima mogu samo sanjati. Što se, zapravo, u umjetničkim slobodama promijenilo? Ništa. Još ih je manje jer Hrvatskom vladaju trogloditi u koje se ne smije upirati prstom. Ni kad kradu, ni kad lažu, ni kad ne znaju, ni kad državu upropaštavaju, ni kad umjetnike „skraćuju za glavu“.