Arhiva 27.07.2011. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:17.

VAPAJ IGORA ŠAFARIĆA IZ NEDELIŠĆA: 20 sati dnevno bez vode!

Ova je priča – krik. Vapaj mladog čovjeka koji se obraća SVIM ljudima izvan zidova koji ga kriju. Iza prozorskih okana u Ul. Martina Viljevca na broju 14 u Nedelišću odvija se mračna priča.
O stradanju, bolu i odanosti životu. Na ovoj adresi živi Igor Šafarić (36), čovjek koji je nekada uživao neizvjesnost normalnog života. Danas, iza istih zidova živi izvjesnost smrti. Igorove riječi koje nam upućuje među posljednjima su koje će izgovoriti prije nego što mu strašna bolest ugasi glas. Igor je nekada sa suprugom podizao dva sina i nisku svojih dana uljepšavao nadom i vjerom. Radio je u očevoj autolimarskoj radionici... sve dok 2003. nije osjetio probleme s motorikom ruke. Liječnici su lutali... operirali ruku... no, 2006. Igor je – otpisan i (iz)rečena mu je smrtna presuda: amiotrofična lateralna skleroza. Riječ je o neuromuskularnoj bolesti koja se progresivno razvija i za koju znanost nema rješenje i nema lijek. Tijekom vremena koje protječe Igor se gasi. Sada više ne može hodati, ne može micati rukama... tek prstima jedne šake. Potpuno je ovisan o tuđoj pomoći. Angažmanom Društva distrofičara iz Čakovca Igoru je osiguran asistent, osoba koju plaća država, no koja s Igorom boravi od ponedjeljka do petka 4 sata dnevno. Tako kaže birokratska država, ne odobravajući koji sat više, da Igor ne bi osiromašio ovu zemlju u kojoj svatko pošten crveni od stida kad vidi kako državni aparat “štedi” na bolesnima. Igorova osobna asistentica je Antonija Podvezanec, dvadesttrogodišnja njegovateljica iz Čakovca. U njoj je Igor pronašao prijateljicu i srčanog borca za svoja prava. Crni dani nastupili su kad je iz kuće otišla Igorova supruga koja se od njega razvela kad ga je bolest počela rapidno uništavati. U kući je ostao sam, a napredovanje bolesti od njega je udaljilo i ostale najbliže srodnike.
- Kad mi je bivša supruga rekla da želi razvod, jako me pogodilo. Pomišljao sam na samoubojstvo i posegnuo za kutijom tableta, ali nešto se prelomilo u meni i nisam to učinio. Izgleda da mi je izdržljivost “mana”. Liječnici se čude što još uvijek samostalno dišem jer sam, prema statistici, odavno trebao biti na respiratoru ili mrtav – govori Igor dok uz ogroman napor pokušava što razgovjetnije artikulirati riječi. Ne zamjera nikome od svojih. Htio bi ih zaštititi od osude javnosti, no nema više vremena i mora ispričati istinu, kako bi se nadležni pokrenuli i smjestili ga u ustanovu u kojoj će imati stalnu stručnu skrb i njegu.
Osobna asistentica Antonija ispričala nam je kako izgleda Igorova samoća:
- Ovo više ovako ne može! Taj čovjek nije kriv što se razbolio i nije zaslužio ovakvu patnju. Njegova je obitelj digla ruke od njega i to je istina koju više nema smisla skrivati. Ne može živ u grob! S Igorom boravim 4 sata i za to vrijeme ga operem, nahranim, dam mu vode, razgovaram s njim... Međutim, po isteku tog vremena, moram ga izvući iz kolica i položiti na postelju gna kojoj ostaje nepomičan narednih 20 sati, do novog jutra, dok ja ponovo ne dođem. Zamislite kako je to u petak... kad je moj sljedeći dolazak tek u ponedjeljak? Taj čovjek mogao bi umrijeti od dehidracije da ne dojurim nakratko subotom. Međutim, i sama imam malo dijete i obveze koje moram odraditi. Prije odlaska u ruci mu ostavljam mobitel jer prstima jedne ruke može prebirati po tastaturi. Da može uputiti hitan poziv ili poruku - ispričala je Antonija koja ne može trpjeti nepravdu i ljudsku neosjetljivost te pomoć traži na sve strane.
- Obratila sam se Centru za socijalnu skrb i još se uvijek nadam da će gđa Vesna Lepen Vidrač naći rješenje za Igora. Pisala sam u nedelišćansku Župu u Igorovo ime, pa ništa, ali su mi se odazvali iz Općine Nedelišće, točnije iz njihovog socijalnog vijeća. Ljudi su došli i nisu mogli vjerovati što vide. Obećali su nam da će od čelnika pokušati ishoditi odobrenje za manji novčani iznos, da Igoru pomognu naplatiti barem dio dugova za režije. Pokušala sam stupiti u kontakt s ustanovama koje zbrinjavaju nemoćne, a u domu u M. Središću rekli su mi da su spremni Igora smjestiti i po povoljnijoj cijeni (po 3.000 kuna mjesečno). Stacionari za tako teške bolesnike koštaju najmanje 3.500 kuna mjesečno, a Igor prima mirovinu od 1.470 kuna te dodatak za pomoć i njegu od 500 kuna, što znači da mu nedostaje novca za smještaj. Poziv novinarima moja je posljednja nada da će se stvari hitno pokrenuti jer niti jedan čovjek na svijetu nije zaslužio ovakvu patnju - odlučno je govorila Antonija.
Na pitanje je li mu se posljednjih mjeseci, otkada je bivša supruga napustila kuću, događalo da bude žedan i gladan u dugim satima samoće, Igor je odgovorio potvrdno. Zamislite da žeđate, a pored vas je čaša vode koju ne možete dohvatiti. I nema nikoga koga možete dozvati. Zato nemojte samo preokrenuti ovu stranicu novina jer zajedno možemo - preokrenuti (Igorov) svijet! Uputite ovom čovjeku barem molitvu jer i to mu nedostaje.
NE RAČUNAJ NA CRKVU!
- Pred Božić je došao kapelan blagosloviti kuću. Rekao sam mu da bih želio da netko od svećenika katkad dođe k meni. Vjernik sam. Htio sam razgovarati sa svećenikom. Prvo mi dugo nisu ništa odgovorili iz nedelišćanske Župe, a onda su rekli da nemaju vremena i da ne računam na njih - polako je izgovarao Igor. Otrov bih sasula putem riječi kad time ne bih uprljala Igorovu dobrotu koja oprašta svima. Ipak, nekim ljudima iz ove priče ne treba posve oprostiti. Osobito ne licemjerima koji propovijedaju ono što nisu kadri živjeti, bez obzira je li riječ o onima kojima je propovijedanje profesija ili onima kojim je to razbibriga. Za oprost imaju Boga. Dok god hodaju ovom dolinom suza, zaslužili su osudu okoline. Igor dodaje da nije sav svijet loš:
- Želim zahvaliti svim dobrim ljudima koji su me posjećivali, koji su mi pomagali i hrabrili me.
STAKLENE RIJEČI
Igorove riječi su od stakla - padaju na pod i razbijaju se uz jeku. A onda – neočekivano – lice mu obasja osmijeh. Na vratima se pojavio njegov mlađi sin. I osmijehom ga otac zagrli umjesto rukama. U djetetu se kovitla strah pretežak za njegovih 11 godina. Na tren odraslo priča o problemima svoje obitelji, potom brzo u dlan sakrije suzu što se zakotrljala niz obraz. Zna da mu tata umire i, katkad, se brani – bijesom. I njemu treba pomoć.
RADI LI SOCIJALNA RADNICA?
U Centru za socijalnu skrb u Čakovcu istog dana razgovaram s Vesnom Lepen Vidrač koja vodi ovaj slučaj:
- Igora ću tijekom prvih dana kolovoza smjestiti u jednu od ustanova s kojom imamo ugovor i u kojoj će imati primjerenu 24-satnu skrb. Drugačije ne smije i ne može biti. Upravo sam u pregovorima i u traganju za najboljom opcijom s obzirom da Igorova mirovina ne pokriva takvu vrstu smještaja - kaže Vesna Lepen Vidrač, dipl. soc. radnica.
U Centru saznajemo da je jedna od solucija i da država doplati smještaj za Igora, no najbliži srodnici trebaju znati da će država svojim instumentima vratiti troškove od njih. Neposredno pred zaključenje broja, V. Lepen javlja da će Igor biti smješten u stacionar još ovog tjedna.
OČI U OČI SA SMRĆU
Igor već dulje vrijeme gleda smrti u oči i osjeća kako se približava. Ne znam boji li se... ne govori o tome. Ali govori koliko mu znači podrška. Okreće se ljudskoj toplini kao blagoslovu - zato pozivamo sve koji mogu da Igoru pomognu i novčano, kako bi se opremio i pripremio za odlazak u stacionar. Broj računa u MBČ-u je 3225887650 (6279 92104514 8010; šifra trasata 2392007).
Željka Drljić

Izvor: 2935