Lažna izjava Igora Šafarića

U prošlom broju vašeg tjednika, na naslovnici i na udarnom mjestu, objavili ste potresni tekst o našem sinu, pod naslovom Vapaj mladog Nedeliščanina: Nepokretan Igor Šafarić 20 sati dnevno bez vode.
Vrlo smo neugodno iznenađeni što se nas kao roditelje ništa nije pitalo, a posredno i neposredno ovim nam se pismom upućuje javne i teške optužbe - optužbe da smo ga kao vlastito dijete, koje je sada teško bolesno, u potpunosti zanemarili i napustili.
Smatramo da je autor napisa prije takve objave morao saslušati i nas roditelje, koji čitavo desetljeće proživljavamo njegovo teško zdravstveno i psihičko stanje. Tada bi se stekao potpuni uvid u cjelokupnu situaciju u kojoj se nalazi naš sin i vjerojatno bi napis bio objektivniji.
1) Našeg sina Igora zahvatila je ova opaka i neizlječiva bolest prije 10 godina. Već smo tada, obzirom na dijagnozu, znali kakve posljedice mogu za njega nastati, osobito zbog toga što se današnje, hrvatsko zdravstvo u njegovom slučaju očitovalo da je nemoćno. Od saznanja za njegovu bolest, vlastitim smo sredstvima plaćali liječenje u Zagrebu i Ljubljani.
Budući da se ovim napisom osjećamo javno prozvanim za nebrigu, uz maksimalno razumijevanje za njegovu bolest, moramo javno priznati da je naš sin Igor vrlo često svojeglav, pa i nedisciplinirani bolesnik. Nastupom bolesti, liječnici su mu izričito preporučili, a HZZO mu je omogućio 2 puta godišnje po 3 tjedna provođenje adekvatnih terapija u Varaždinskim toplicama. No, Igor je sve takve mjere odbio.
2) Igor je uvijek težio ekonomskoj samostalnosti te smo mu u tome s razumijevanjem i zdušno pomagali. Ne možemo se oteti dojmu da mu se i teška ozljeda i nesreća na radu ne bi dogodila da je htio raditi u obrtu kod svog oca, za što je imao uvjete, mogućnosti i naše nagovaranje. No, on je radije izabrao raditi u tuđem obrtu. Isto mu je tako prvome ponuđeno (što je kasnije prihvatio i naš drugi sin) da sa suprugom i djecom živi s nama. To nikako nije htio prihvatiti, pa smo mu omogućili kupnju vlastite kuće i samostalni obiteljski život.
3) Kako njegova bolest postaje sve intenzivnija, došlo je do raspada njegove obitelji, pa smo s ljubavlju prigrlili i udomili njegovu djecu - naše unuke.
4) Teško je i bolno opravdavati se u takvoj situaciji, osobito ako se to istovremeno doživljava kao optužba vlastitog bolesnog djeteta. Ne želimo i nikada nećemo optuživati ni osuđivati Igora ni za kakve njegove postupke, kakvi god oni bili, jer ni u čemu nije kriv za svoju bolest. Međutim, potrebno je shvatiti da su i naše mogućnosti kod svega toga, u svakom pogledu vrlo ograničene.
Igorova se bolest, kao i kod većine teško bolesnih osoba, odražava i u njegovom psihološkom stanju. Igorovi prohtjevi prečesto su odraz njegovih traumatičnih raspoloženja, a ona se mjenjaju obzirom na intenzitet bolesti, usporedno s postupcima njegove bivše supruge, potencirani željama njegove djece i naših unuka, inicijativom Socijalne zaštite i naših nastojanja da mu u okviru svojih mogućnosti na adekvatan način pomognemo.
Svom sinu Igoru godinama, stalno i intenzivno pomažemo, koliko objektivno možemo, obzirom na našu dob, vlastite zdravstvene poteškoće i jednu mirovinu od koje živimo. Iako se iz vašeg napisa može drukčije zaključiti. Mi kao roditelji posjećujemo ga svakodnevno, tu je i mlađi sin koji je uskočio u svako vrijeme kad bi zvao telefonom i 2 puta dnevno. Svakodnevno mu se nosila svježa (topla) hrana i napitci i pri tome mu činimo dostupnim sve ono što mu je nužno za život.
Igor ima osobnu asistenticu koja treba raditi 4-5 sati dnevno. Ali ona mu nije kuhala, naručili su gotovu hranu, tako su imali više vremena za ćaskanje (pušili i pili kavu). Svjesni smo da je naš sin teško bolestan. Njemu je potrebno 24 sata, zdravstvena i socijalna njega kakvu mu mi ne možemo ponuditi, već samo institucija koja je za to osnovana, koja je u tome profesionalna i stručna. Njemu na žalost, nije dovoljna samo ljubav, pažnja i razumijevanje, već mu je potreban svakodnevni stručni terapeutski tretman, kako bi mu se održale njegove preostale zdravstvene, fizičke i psihofizičke funkcije. Prije 3 mjeseca imao je ponudu u dom za nemoćne u Slakovec, to je odbio da bi on sam birao gdje će se smjestiti. To je on planirao prije 6 mjeseci ako on ide u dom onda planira dati u novine, a tu mu je pomagala asistentica koju je za to platio.
S puno ljudske odgovornosti i roditeljske ljubavi činit ćemo i dalje sve što obzirom na svoje skromne mogućnosti možemo činiti, da bi smo mu olakšali patnje. Prihvaćamo i križ uvreda koje nas kao roditelje godinama ne mimoilaze, jer uvijek se nađe netko tko misli da smo mogli učiniti više. I to je ljudski. I to shvaćamo. Nažalost, Igovoru najveću želju - da ozdravi, nećemo moći ispuniti. I kad bi se njegovo stanje moglo riješiti našim prihvaćanjem krivnje za njegove patnje, u cijelosti bismo i to prihvatili.
U Božjoj Providnosti postoji rješenje i za nas i za našeg sina Igora. U takvoj nadi postojimo, gradimo smisao života i pripravni smo za nove žrtve.
Branko i Anđela Šafarić, roditelji Igora Šafarića

Kako je okončan slučaj Igora Šafarića?

Socijalna radnica Vesna Lepen Vidrač iz čakovečkog Centra za socijalnu skrb uspjela je hitno osigurati smještaj u domu za starije i nemoćne osobe u Murskom Srediću za teško bolesnog i nepokretnog Nedelišćanina Igora Šafarića o kojem smo pisali u prošlom broju, zahvaljujući i tome što je naišla na suradnju kod Igorove bivše supruge Slavice Šafarić. Važno je dodati da smještaj u stacionaru doplaćuje upravo Slavica Šafarić:
- Plaćam 1.000 kuna mjesečno, što je za mene puno, ali to je rješenje na koje sam pristala i potpisala ga u Centru za socijalnu skrb, kako bih mogla mirno sa svojim sinovima živjeti u našoj kući. Igoru sam davno predlagala tu soluciju, ali nije na nju pristajao. Da Igor nije inzistirao, ovo se sve moglo na isti način riješiti mirno, bez novina - kaže Slavica.
Željka Drljić