Zašto više ne možemo piti vodu iz bunara?

Nedavno nas je zaokupljala uzbuna u globalizacijskom, odnosno modernom dijelu zemaljske kugle zbog poznate i stare bakterije ešerihije coli koja je dana u dan mijenjala svoje čudi i ponašanje. Izbila je u okolici Hamburga, Njemačka, kuda da je došla s krastavcima iz Španjolske. Koji dan kasnije nije došla iz Španjolske već se pojavila na klicama graha u Njemačkoj, a zatim i tu nije nastala, pa je njezin izvor tajanstven. U emisiji Hrvatska u živo 7.lipnja doktor iz Splita reče kako je kod stupanja u službu znao za obično dizenteriju, a sada na kraju karijere se susreo s istom pojavom ali s osobitostima unutarnjih krvarenja. Iz raznih emisija i poruka u medijima je razvidno kako svi znamo što je ta bolest i što je najvažnije da je stanovnik u životinja i čovjeka. Međutim, na početku 21. st. ne znamo odakle izvire tj.odakle je došla ili možda kome je pobjegla iz torbe, dvorišta, unatoč izjava stručnih, nadležnih i odgovornih osoba da je u izmetinama onih koje je nose tj. čiji je stanovnik. Ostavimo po strani pitanje zašto je ove godine izbila ova bolest usko povezana s upotrebom povrća, a prijašnjih godina ptičja gripa, pa lude krave itd., već se okrenimo pitanju kako spriječiti zdravstvenu ugrozu. Pokojne mame i bake bi rekle najbolje je povrće iz mojega domaćega vrta, a današnja struka nam preporuča ne kupovati namirnice okrivljene za prijenos bolesti te ih dobro prati s vodom. Kada sam to čuo - dobro prati s vodom - i povezao s činjenicom da je bakterija u ljudskom izmetu kao grom me preleti misao s pitanjem, a kakvom vodom? Jest da imamo u kućama klorirano vodu, međutim, moja misao se proširila na pitanje, a što ako kojim slučajem nećemo imati vode u vodovodnoj mreži? Tada se prisjetih dana pohađanja prvih razreda osnovne škole kada smo prali ruke i jabuke, a mame salatu, kod bunara, školskog ili kod kuće u dvorištu. Treba li uopće spominjati da smo i vodu hodili pit iz tih bunara. Pred očima mi se pojavi slika nekadašnjeg školskog i mnogih bunara rodnog mjesta, a kojih danas više nema. Tehnički napredak čovječanstva, modernizacija, povišani standard, danas globalizacija, čine svoje. U tom poletu smo zanemarili, bolje reči, odrekli se jednog osnovnog čimbenika života, koji je obdržao opstoj naših davnih rodova i plemena i, dakako, bio uvjet za nastanak, naseljevanje, današnjih sela i gradova - IZVORA VODE. To potkrijepljujem činjenicom iz rodnog mjesta, bez usporedbe s Međimurjem, Hrvatskom, globalizacijskim svijetom, u kojem smo prije 60 godina iz svakog bunara mogli piti vodu, čak i iz prirodnih izvora uz brežuljke ili ispod kakvog starog drveta. Nikad nisam čuo da je u selu bila dizenterija - opasnost kakva nam danas prijeti - unatoč činjenici da je postojao kravar sa stotinu grla, a o broju konja, svinjaca, otvorenih zahoda po dvorištima i gnojištima da ne govorimo. Danas je to selo bez domaćih životinja, dakle, i bez spomenutih pratećih osobitosti, izuzev kućnih ljubimaca ili jedne, na sreću dvije, obitelji koje iz ljubiteljstva imaju kravicu ali, na žalost, bez seoskih bunara i pitke zdrave vode. A gdje su onda bunari? Na katastarskoj karti iz 50-tih godina prošlog stoljeća svi tada postojeći su ucrtani, zapisani. Neki od tih bunara postoje i danas. Životare kao napušteni starci za čiju mudrost nitko od prolaznika neće čuti. Današnji standard, pohlepa, zavidnost,
ekonomsko-potrošačka ovisnost, neskrb za prošlost, a time i za budućnost, ni jednom se nije upitala kako je netko - roditelji, djedovi, bake - u prošla vremena došao do bunara, odnosno vode kao oslonca za egzistenciju ne samo obitelji već i šire društvene zajednice. Nikada nisam čuo ili pročitao nečiji istraživački rad koliko i čega sve se odrekla pojedina obitelj u korist kopanja bunara, odnosno kakva je to bila investicija za nekadašnja domaćinstva. Sve to, kao i bunar - izvor vode - danas se ne poštuje već ponizuje, omalovažava i obezvređuje do krajnjih ljudskih nemoralnih vrijednosti. Zašto tako drastična konstatacija? Zato što danas, nakon ispunjenja prvog desetljeća 21. st. i u doba moderne globalizacije, u svom rodnom mjestu ne mogu popiti čašu čiste vode, niti iz nekdašnjeg školskog jer ga više ni nema, a niti iz bilo kojega drugog bunara u selu. Zašto ne mogu popiti vodu? Zato jer ne znam je li voda zdrava jer je većina seoskih bunara pretvorena u septičke jame. I sada se vraćam na početak ovog zapisa. Bakterija je u izmetu čovjeka koji praznimo, odlažemo, u podzemne vode, dakle, u bunare duboke, primjerice, 15 m i potom nizvodno od tih bunara, u drugoj ulici, u drugom selu, prema uputama struke dobro peremo s vodom povrće. Mnogi suvremenici današnjice će mi reći, pa što taj hoće, mi ne koristimo vodu iz bunara jer imamo vodovod. A što će biti kada zataji ili ne će biti vodovoda? Možemo li zamisliti život bez vode? Ako ne znamo pitajmo medicinu koja zna koliko dana smo lako bez vode. Zabrinuti Međimurec N.A.
(Podaci poznati
Uredništvu)