Za "Međimurje govori" vlč. Alexandre Adjimon Djivoedo iz preloške župe

Razgovor s mladim svećenikom Alexandreom Adjimonom Djivoedom, velečasnim Sašom, kako ga zovu vjernici u Župi sv. Jakoba u Prelogu, bio je poput dalekog putovanja - u afričku državu Benin u kojoj je rođen 22. travnja 1977. Prošle godine, o blagdanu Velike Gospe, vlč. Djivoedo u rodnom je mjestu Adjarra služio mladu misu i s najbližima slavio dosezanje cilja kojem je, usprkos silnim preprekama, neumoljivo stremio.
- Moji roditelji, Pascal i Jeanne, su me odgojili u duhu kršćanske vjere. Dobar kršćanski odgoj smatram najvrednijom baštinom koju roditelji ostavljaju svojoj djeci. Od malih nogu privikavao sam se na težak seljački život, kad se u moj život umiješao Bog. Nakon mature sam svom župniku vlč. Antunu Štefanu povjerio svoju želju da idem u bogosloviju. Na njegov zahtjev, upisao sam Višu upravnu školu u Cotonou koju sam završio 2001., a paralelno sam pohađao i pravni fakultet. Moja želja za svećeničkim pozivom sazrela je na prvoj godini fakulteta. Čitajući životopise svetaca, otkrio sam ideal svog života: biti brat zaboravljenih i žalosnih i nastaviti u svijetu čudo koje je Isus započeo. Zauzimati se, poput Isusa, da moj brat bude slobodan, a moja sestra sretna. Tada će moje srce postati njiva u koju će Božji plug urezati svoje brazde, a božanski će sijač, u dobro pripravljenu zemlju, posijati svoje sjeme. Moju je savjest zapravo obasjavala jedna svjetlost: Gospodin želi da postanem svećenik. Jednog sam dana to potpuno shvatio. Slika srca Isusovog koju sam imao u sobi ostavljala je na mene dubok trag. Jednom, dok sam učio, pogledao sam sliku koja kao da mi je rekla: “Daj mi svoje srce!” A ja, zatečen, nisam više mogao učiti. Cijelo mi se vrijeme ta slika vrtjela u glavi. Na kraju sam odlučio pisati svojoj duhovnoj majci. I ona je zaključila da me Bog zove. Nakon diplomiranja na Višoj upravnoj školi i pravnog obrazovanja, radio sam dvije godine. Kad sam prošao na prijemnom ispitu za bogosloviju, krenuo sam godinu dana na propedeutiku, odnosno duhovnu godinu pred ulazak u bogosloviju. Na prijedlog vlč. Štefana i na zahtjev mog biskupa msgr. Marcela Agbotona, 2004. dolazim u moju novu domovinu Hrvatsku u kojoj nastavljam studij teologije. Diplomirao sam 2009. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za đakona sam zaređen u varaždinskoj katedrali po rukama biskupa Josipa Mrzljaka, a za svećenika 14. kolovoza 2010. godine po polaganju ruku mog biskupa Rene-Marie Ehouzoua, u mjestu Porto–Novo. Neizmjerno sam zahvalan Varaždinskoj biskupiji koja je stipendirala moj studij i svima vama koji ste me pratili molitvom i podrškom na putu prema svećeništvu. Zahvalan sam i svim dobrim ljudima zbog kojih se u mojoj drugoj domovini Hrvatskoj osjećam prihvaćen... kao kod kuće – predstavio je ukratko svoj put vlč. Djivoedo.
NAJTEŽE JE REĆI MAJCI
Znate li kakav osmijeh ima vlč. Saša? Kad zablista na njegovoj crnoj puti, kao da mu se smije čitavo srce. Dok listamo fotoalbum s afričkim uspomenama, vlč. Djivoedo se šali:
- U Africi se svećenici obično odijevaju u bijelo. To je zato da se vidimo u mraku.
Put prema imperativu vlastitog srca bio je pun kušnji:
- Zbog siromaštva, kod nas ljudi sumnjaju. Misle da odlazak u svećenički poziv znači izbjegavanje teškog rada i sudbine. Misle da se sklanjamo u bogosloviju. I zato sam rekao sam sebi: završit ću i osnovnu i srednju školu, pa ću vidjeti je li Božja odluka da idem u ovaj poziv koji toliko želim. S druge strane, kod nas su kriteriji vrlo strogi kad se biraju dječaci koji će se školovati za svećenički poziv i svećenik ih mora pratiti dvije godine te procijeniti jesu li za to duhovno zvanje. Ja sam se školovao daleko od mog župnika Štefana, a u gradu me niti jedan svećenik nije htio pratiti iako je moja duhovna majka molila mnoge od njih. Zato sam, umjesto dvije godine, pet godina morao čekati na ulazak u bogosloviju. Na moju je odluku utjecala i moja sestra koja je časna sestra i fascinirala me svojom predanošću vjeri. A providnost je htjela da dođem na školovanje u Hrvatsku.
Kako je Vaša obitelj reagirala na odluku da se školujete za svećenika?
- Tata je želio da jedan od sinova postane svećenik i on nije imao ništa protiv. No, majci je bilo teško jer se od moje mature nadala da ću se oženiti i imati djecu. S obzirom da je moja sestra časna sestra, majka je smatrala da je to dovoljno i da ne moram i ja postati svećenik. Kad sam trebao otputovati u Hrvatsku, nisam joj se usudio reći koliko daleko odlazim, pa sam zamolio jednu časnu sestru da kaže mojoj majci. No, i ona je to učinila diplomatski, rekavši da ne idem “baš jako daleko”.
Ljudi u Prelogu Vas vole. Je li to zahvaljujući Vašem vedrom duhu?
- Ako je tome tako, to je zahvaljujući župniku Antunu Hoblaju koji me uveo među naše župljane i rekao im da me prihvate kao sina. Ljude ove zemlje jako cijenim. Ovamo sam došao misleći da je cijela Europa hladna, zatvorena, da su ljudi stalno u trci za poslom i sl. No, moja iskustva s ovdašnjim ljudima sasvim su drugačija i pozitivnija. Ljudi imaju vremena jedni za druge, kao i moji Afrikanci.
Ima li usamljenosti u Vašem pozivu?
- Ako se živi na pravi način, svećenički poziv je neopisivo lijep. U komunikaciji sam s Bogom i sa župljanima i ne vidim gdje bih to mogao biti usamljen u negativnom smislu.
HRVATSKI MISIONARI SU CIJENJENI
Za Hrvatsku ste prvi put čuli od vlč. Štefana koji je godinama bio misionar u Beninu. Kako ste doživjeli misionare? Je li pokrštavanje njihova jedina misija?
- U početku su Francuzi evangelizirali moj narod i napravili su puno dobrog, ali su pomiješali kolonizaciju s evangelizacijom. U novije vrijeme, misionari znaju da ne dolaze zbog pokrštavanja jer u Africi praktično nema ateista. Ljudi na mom kontinentu znaju da Bog postoji. No, ljudima praznih želudaca ne možete govoriti o Bogu. I ne možete omalovažavati naslijeđe koje nose u sebi. To je shvatio vlč. Štefan koji je vrlo cijenjen u mom rodnom kraju. Hrvatski su misionari naučili na tuđim pogreškama i odnose se s poštovanjem prema narodu u koji dolaze. Znaju da ti ljudi nisu pogani u negativnom smislu i cijene ono što je među njima ranije posijano.
Vuče li Vas srce u Afriku, da služite među svojim narodom?
- Tamo gdje su ljudi, tamo je naše mjesto. Ako Bog misli da je moje mjesto u Hrvatskoj, tu ću biti. Ni prije 7 godina nisam ja odlučio doći ovamo, već je to Božja stvar jer on brine za one koji se pouzdaju u njega. Tako je bilo tijekom cijelog mog života. Crkva je jedna i gdje god se nalazili, mi smo u crkvi i možemo vršiti svoje poslanje.
Ima li nešto što Vam, ipak, nedostaje iz Vaše domovine?
- Ljudi su ovdje toliko dobri i susretljivi da nostalgiju ne osjećam. Jedino što bih mogao spomenuti jest ljepota afričke liturgije koja je posebna. U njoj se vidi kako ljudi slave Boga cijelim tijelom i dušom. Mi, Afrikanci, slavimo Boga plesom, bubnjevima, pjesmom...
Ponovo smo svjedoci patnje dijela afričkog naroda. Jesu li Vam bolne vijesti s Vašeg kontinenta o gladi i stradavanju i smatrate li da svijet čini dovoljno da pomogne?
- Afrika je oduvijek trpjela. Od ropstva, preko kolonijalizma do najgorih bolesti koje dolaze iz nje. Sve što je negativno, afrički narod nosi na svojim leđima. Bolno mi je gledati tu patnju, kao što mi je bolno čitati povijest moje Afrike. Mi svojim silama tu ne možemo puno učiniti. Ljudi pomažu iako nikada nitko od nas ne smije zaboraviti i okrenuti glavu od ljudske patnje. Koliko god dajemo, nije dovoljno. Ako samo i jedan čovjek umire i ako ne spašavamo taj jedan život, nismo ljudi. Svi smo povezani, i to što se sada događa tamo negdje u Africi, sutra se može dogoditi bilo gdje.
SMRZNUO SAM SE ZIMUS
Je li Vam zimus bilo hladno u Prelogu?
- Prilično hladno. Čim je malo svježije vani, sav se ohladim. U Beninu nema zime. Izmjenjuju se kišna i sušna razdoblja svaka tri mjeseca, no uvijek je toplo.
Je li Vam se bilo teško priviknuti na hranu?
- Jest, jer je prehrana potpuno drugačija od afričke. Najneobičnije mi je bilo u bogosloviji kad sam za doručak, ručak i večeru dobio meso. Mi ne jedemo toliko mesa i nisam naviknut. Eventualno, za ručak, ali doručak i večera su laganiji. No, potpuno je ista stvar s bijelcima kad dođu k nama. Naša je hrana toliko začinjena da je većina bijelaca uopće ne može jesti... osim Slavonaca. Njihov kulen mi je dobar! Imao sam prilike biti u društvu bijelaca kad su kušali naše originalne recepte, pa sam vidio koliko su se zacrvenili. Zato za goste izdaleka pripremamo jela bez začina.
Zašto su neki kipovi Gospe crni, poput Majke Božje Bistričke, na primjer?
- Ne znam. Kod nas u Africi je Majka Božja bjelkinja, isto kao i Isus. Možda su te crne gospe navijestile dolazak nas crnih svećenika u Hrvatsku – uz smijeh odgovara vlč. Djivoedo.
Željka Drljić