Kolumne 17.08.2011. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:17.

Senzacionalno otkriće: Kennedyjeve je ubio Paravinja!

PISMO IZ BUDUĆNOSTI (godina 2036.)

Ustavni sud Republike Hrvatske nakon deset godina vijećanja, eskiviranja i šutnje oglasio se – zločesti bi rekli, napokon – o tužbi najpoznatijeg i – po odlukama hrvatskih, srbijanskih, bosanskih, američkih i švedskih sudova – najsvestranijeg zločinca Dragana Paravinje. Naime, kao što, vjerujem, znadete, Paravinja je tražio da ga Ustavni sud zaštiti od izručenja Srbiji, Švedskoj ili SAD-u, zemljama koje ga traže kako bi mu sudile za mnoga, gnjusna ubojstva. Odvjetnici Paravinje tumače da se njihov klijent najviše plaši izručenju Americi čije ga pravosuđe tereti za ubojstvo Johna Kenneddyja, što se, prvotno, smatralo nemogućim. Naime, prvi katolički – i do izbora Kate Palin najmlađi - američki predsjednik ubijen je 1963., a međunarodni ubojica Paravinja rođen je 1969, dakle - šest godina kasnije. Apsurd?! Vraga. U spisima Stasija, zloglasne tajne službe negdašnje Istočne Njemačke – za čiji se (ponovnu) samostalnost, usput rečeno, bori sve jača stranka mladih komunista Marš na istok – pronađeni su transkripti razgovora Winstona Churchilla i Roberta Kennedyja u kojima se spominje stanoviti Portugalac Paraviña, kodnoga imena Carlos. Kakve veze ima Paraviña Carlos s Draganom Paravinjom?! I izvori bliski CIA-i tvrde da su Paraviña i Paravinja, zapravo, jedna te ista osoba, rođena u siromašnom, rubnom dijelu Sao João da Maderiaija, od s Balkana pridošloga oca nepoznata imena (zvali su ga, naprosto kar/a/l, po starovisokonjemačkom – muž) i majke Huanite.

Nakon Roberta, meta je Palme

Pri pokušaju da otkrije svoje prave korijene te pronađe oca, odbjeglog pred bijesnom Huanitinom braćom, Carlosa (od oca Karla) Paraviñu uhapsili su 1959. u Istočnom Berlinu, agenti CIA-e. Paraviña je tada imao 17 godina. Umjesto da ga predaju lokalnim vlastima, agenti su ga tajnim kanalima sproveli u El Shatt na Sinaju gdje su se obučavali specijalci za naročito prljave rabote. Tako je Paraviña, nakon četverogodišnje obuke, postao Paravinja, Dragan Paravinja koji je – u najvećoj tajnosti – poslan, sa znanjem portugalskog, španjolskog, engleskog, talijanskog i bosansko-hrvatsko-srpskog jezika, na specijalni zadatak u Dallas. Ostalo je, naravno, crna povijest. Da nije bilo slučajno pronađenog transkripta razgovora Churchilla i tada predsjedničkog kandidata Roberta Kennedyja, nikad se ne bi ušlo u trag istini. Naravno, i ubojica Roberta Kennedyja ima isti, neprepoznatljiv rukopis. Nakon što je nevidljivom rukom likvidirao Roberta, Paravinji se gubi svaki trag. Pa, ipak, danas se zna da ga je skrivala mafija u Corleoneu na Siciliji s koje je Paravinja 1986. poslan u Švedsku kako bi izvršio još jedan zločin koji će potresti svijet. Nakon što je likvidirao omiljenog Svena Olofa Palmea, šefa socijaldemokratske radničke stranke i bivšeg predsjednika švedske vlade, Paravinju su, s krivotvorenim dokumentima, u tajnosti, s promijenjenim, znatno pomlađenim licem poslali u – stariji je se sjećaju – bivšu, upokojenu Jugoslaviju.
Tek ga je tamo čekalo mnogo posla. Prvi na spisku za odstrel bio je Ibrahim Dedić (velika smetnja bankarskom lobiju), potom – zbog neraščišćenih unutarmafijaških odnosa Željko Ražnjatović Arkan, jedan od najbližih suradnika Slobodana Miloševića te, iz istih razloga, premijer Srbije Zoran Đinđić. Ma koliko izdrilan bio, Paravinja, sada već u zrelim godinama, radi mnoge stvari i na svoju ruku, za svoju blagajnu i za svoj ćef.

Ubojstva za svoj ćef

I zbog toga mu gazde, ma tko god one bile, otkazuju suradnju. Iz opreza ga, naravno, nakane smaknuti. No, dobro izvježban Paravinja sklonio se na vrijeme te se, s novim plastičnim operacijama i sasvim običnim poslom kamiondžije, zakamuflirao u običnog šljakera. Koji i dalje napastuje, siluje i ubija. On je, plaćen od Miloševića, ubio novinarku Dadu Vujasinović i, još uvijek se špekulira, vodio akciju likvidacije Ive Pukanića. Paravinja je, ispostavilo se, pucao u noge ondašnjeg vlasnika Nove TV Ivana Ćaletu. Nakon tridesetak godina duge istrage, Paravinju je razotkrila – na temelju iskaza svjedokinje iz brijačkog salona – Neno, psovka na portugalskom. Mnoge zločine nad srbijanskim civilima u Domovinskom ratu počinio je upravo Portugalac balkanskih korijena kojega je, s vremena na vrijeme, koristila i hrvatska vlast. Naravno, Paravinja – osuđen u Hrvatskoj za silovanja nekoliko žena – poriče i svoje podrijetlo, i svoje godine, i upletenost i ubojstva koja su promijenila svijet.

Dvojba o godinama

Ipak, tvrde dobro upućeni, Paravinja bi mogao dolijati. Prije svega zato što će u postupku o mogućem izručenju američkome pravosuđu svjedočiti njegovi zatvorski drugovi koji su novinaru zatvorskog lista Rešetkasti pogled na svijet, rekli: „Paravinja čas sanja na portugalskom, čas na engleskom, a čas na čistom švedskom!“ Kako zatvorenici prepoznaju čisti od nečistog švedskog?! Pa, u zatvoru je više bivših članova (HDZ-ove) Vlade i veleposlanika koji su, napokon, imali vremena usavršiti jezike. „Dragan u snu govori nepovezano, ali je analizom nelegalne audiosnimke tim psihoforenzičkih stručnjaka došao do zaključka da Paravinja vjerno reproducira događaje u kojima je sudjelovao. Svoje stručno mišljenje psihoforenzičari su razmijenili s predsjednikom Sabora dr. Stipom Drmićem koji je kolegama čestitao na rasvjetljavanju ubojstava koja desetljećima muče čovječanstvo“ – piše u Rešetkastom pogledu na svijet. Iako se klupko počelo razmatati, nad čitavim se slučajem nadvila sjena zvana godine. Kako to da je gotovo stogodišnjak Paravinja u odličnoj, pače - fenomenalnoj psihofizičkoj kondiciji?! Ljudi o kojima su imali potrebu govoriti čak i državnici poput Churchilla (koji je, među ostalim, i dobitnik Nobelove nagrade za književnost) te Roberta Kennedyja, posebnog su kova – tumače nesklad izgleda, godina i fizičke odličnosti fenomenolozi.

Grdić protiv Puhovskog

Analitičar ljudskoga ponašanja Svevremen Puhovski tvrdi da je prekomjerna količina zla Paravinju okoštala. Toj se teoriji energično suprotstavlja Aleksandra Grdić, nekoć poznata manekenska posvuduša, a danas samouka i – navodno – svestrana analitičarka koja Svevremenu odgovara: „Vi, profesore, svojom teorijom da zlo ljude čini mlađim i nedoderivim, sklone zločinu tjerate na nova zlodjela. Vama bi, dok ne promijenite mišljenje, trebalo oduzeti mogućnost javnoga istupanja. Uostalom, ako je vaša teorija točna, zbog čega onda od Paravinje znatno mlađa Jadranka Kosor i znatno mlađi Ivo Sanader izgledaju kao podrtine?!“ Uglavnom, Paravinji se – ne izvede li odvjetnik Prodan Sloković neku novu bravuru – loše piše. Pritisak SAD-a na krhko hrvatsko pravosuđe kontinuiran je i jak jer bi se nekad čak i od Kine, Indije i Brazila jača velesila suđenjem Paravinji za ubojstvo Kennedyjevih riješila povijesne traume. Izruči li Hrvatska Paravinju, SAD bi se mogao vratiti za čovječanstvo pogubnom neoliberalnom kapitalizmu (koji smo mi Hrvati revolucionarnim metodama uspjeli uškopiti), od čega bi korist imala, tvrdi Srb, Daniel Srb, i Hrvatska. „Do blagostanja Hrvatska može i bez da transferira za ubojstvo Kenedyevih možda i nedužnoga Paravinju“ - kaže premijerka Prica – „Izvozom pitke vode i turizmom polako se uspijevamo izvlačiti iz kandži stranih korporacija koje vladaju većinom država.“

Prekretničar Hebrang

Uglavnom, sve su oči uprte u Paravinju koji je, ispada, ključ za rješenje mnogih svjetskih kriza nastalih od ubojstva Johna Kennedyja, pa do danas. A danas su se – ponovo glumivši jedinstvo vlasti (što je, tvrdi Svevremen Puhovski, atak na slobode, forsiranje kolektivizma i jednoumlja) Prica, Srb i Drmić, prihvatili škara. Naime, na Trgu hrvatskih velikana – tik uz Jarunsko jezero (do 2027. ime Trg hrvatskih velikana krasilo je prostor ispred Hrvatske narodne banke) – otkriven je spomenik Andriji Hebrangu mlađem, nazvanom, posthumno, Prekretničarom. Hebrang je, zapravo, riječima zapisanim u knjigu žalosti za naprasno preminulim generalom Đurom Brodarcem hrvatskoj naciji otvorio oči. Evo što se Hebrang, u vrijeme strahovlade Jadranke Kosor, kojoj je i sam držao štangu, usudio napisati: „Tragedija je hrvatske države da ti, branitelj, general i junak Domovinskog rata, bolestan ulaziš u hrvatski zatvor s lisicama na rukama. Tvoja smrt pokazuje da ova zemlja, koju smo zajedno stvarali, ide u pogrešnom smjeru.“ Tko je do tada zemlju vodio u pogrešnom smjeru? HDZ, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Vladimir Šeks... i, naravno, Andrija Hebrang, kojega danas slavimo kao najvećeg HDZ-ovog samokritičara. Da nije bilo tih Hebrangovih riječi, nitko, ama baš nitko te daleke 2011. godine ne bi shvatio da je Hrvatska zglajzala, da je Hrvatska na krivome putu.

Zablude R. Čačića

To što su ljudi završavali na ulici jer su ih banke fantomskom deviznom klauzulom opljačkale do pokrpanih gaća, to što je sve veći broj profesora kopao po kantama za smeće, to što je dobitak posla bio ravan dobitku na lutriji, to što su šef Vlade i njegovi drugovi krali sve u šesnaest nije bio dovoljan signal glasačima da promijene vlast. Tek ih je Hebrangova samokritika nagnala da shvate kako su već odavno stali na koru od banane. „Bez dvojbe da je gospodin Hebrang zaslužio spomenik u aleji hrvatskih velikana. Iako je znao često lagati, iako je često iskrivljavao stvarnost, iako je mrzio sve ljevičare, iako se svetio neistomišljenicima, iako je neumjereno ideologizirao, Hebrang je jedini u HDZ-u zbacio koprenu s očiju te shvatio da on i njegova stranka vode Hrvatsku u ponor. I na tome mu – hvala.“ – rekla je u podugačkom, dirljivom govoru premijerka Natalija Prica. Istoga dana, ali nekoliko desetak metara dalje, u Aleji zabluda, podignuta je spomen-ploča jednoj od najvećih zabluda izrečenih prije 25 godina. Naime, tada je Radimir Čačić na pitanje novinara u penzionerskom mjesečniku: „Je li Vam Dragutin Lesar sa svojom Laburističkom strankom prijetnja na izborima?“ odgovorio: „Ne. On nigdje ne može proći, a možda dobije mandat u trećoj izbornoj jedinici.“ Nekoliko mjeseci kasnije, Čačić je bio, naravno, demantiran. Kada su ga novinari pitali kako je moguće da tako iskusan političar toliko pogriješi, Čačić je odgovorio: „Ja nikada ne griješim!“ Novinari su bili ustrajni: „Pa, osim Lesara, prošlo je još nekoliko laburista!“ Bio je ustrajan i Čačić: „I što onda? Je li Lesar prošao samo u 3. jedinici? Je. Nigdje se drugdje nije ni mogao kandidirati. To sam ja rekao, ali vi ništa ne razumijete.“ Te su riječi zaslužile spomen-ploču na kojoj piše: „Počivale u miru skromnost i zablude Radimira Čačića.“

P.S. VRIJEME DANAŠNJE, 2011. godina: Ministrica je iz moralnih razloga podnijela ostavku! Pa, je li to moguće?! U Hrvatskoj nije moguće, ali u susjednoj Sloveniji – jest. Naime, antikorupcijski stožer slovenske vlade odlučio je zaviriti u ugovore o najmu omanjeg poslovnog prostora za ministarstvo vanjskih poslova. Stožernici su zaključili da je ugovor sumnjiv. Radi li se o milijunima eura? Ne, u odnosu na pljačke u našim ministarstvima ili javnim poduzećima, prava sitnica. Pa, ipak, ministrica Katarina Kresal dala je neopozivu ostavku i prije nego što su nadležna tijela potvrdila da je doista riječ o koruptivnom ponašanju u njezinom kabinetu te bez da je nju itko optužio da je taj ugovor potpisala. Moja ostavka je moralan čin, rekla je ministrica Kresal. A koliko su puta otkrivene milijunske ili desetomilijunske krađe u Kalmetinom resoru? Više desetaka puta. Kako je na to reagirao hrvatski ministar? Kao da ga se krađe uopće ne dotiču. Kao da se to dogodilo u nekoj njemu dalekoj Nedođiji. I kada su otkrili da je vozač od Kalmentina povjerenja reketario ljude koji surađuju s Kalmetinim ministarstvom, Kalmeta je rekao: „To se mene ne tiče!“ Ali se zato postupci njezinih vozača tiču ministrice Kresal. Naime, vozeći je, njezin je vozač prekoračio brzinu. Zaustavila ga je policija i kaznila s gotovo 500 eura. Je li moguće da u Hrvatskoj policajac zaustavi i kazni ministarski auto? Nije. Policajac koji bi se drznuo učiniti takvo što dobio bi – otkaz. Hrvatska je, bez obzira na završene pregovore s EU, još uvijek debeli, crni Balkan.

Izvor: 2938