Jesmo li, mi Hrvati, uopće zaslužili bolje?

Ustao sam  danas, 5.8.2011., rano i spremam se raditi ručak za svoju obitelj. Eto bar da budemo zajedno jedan dan, za mene osobno najveći hrvatski blagdan.
Dobro raspoloženje, čekam od 15-16 sati blok domoljubnih pjesama na CMC-u, odslušam i kaže mi supruga: “Idemo se šetat u grabu”. I opet je nisam poslušao, ja navijam za šetnju Čakovcem. Krenemo iz Praporčana, nigdje ama baš nigdje niti jedne hrvatske zastave. U Lopatincu ipak čujem iz gostione, fešta, pravu narodnu međimursku glazbu (hvala Bogu da nije turbo-folk) i vozimo se dalje. U Šenkovcu konačno, tamo poslije mosta, hrvatski barjak na balkonu.
Šetnja Čakovcem dodatno razočaranje. Osim ondje gdje “mora” biti, eto zastave sa slikom heroja Ante Gotovine u izlogu Robne kuće (5 za Vas). Kaže mi supruga, nemoj se više nervirati, idemo doma, ali krenem još do našeg zida boli. Još jedan šok. Onako 10-tak svijeća kao da smo došli nekome na pogreb, a ne pred Spomen međimurskim herojima. Što i mene nije vrag odnio, pitam se po stoti put. Obećajem,župane, sljedeće godine ću Vam dan prije donesti vijenac sa stalkom, tako da možete uštedjeti.
Idem doma konačno, izgubio sam još koji dan života. Supruga mi kaže, eto zastave na Mercatoru. Iako je vlasnik Srbin, ali  sustav u trgovini ima više poštovanja prema našoj državi od  naših poduzeća: Eko, Metss i privatnici dalje nemaju zastava. Na kružnom toku prema doma miješaju se suze gorčine i radosti, prošao je bijeli Golf s velikom zastavom.
I pitam ja vas, moj narode, pustimo politiku, zar nije onih 170 poginulih, 1400 i više ranjenih, još uvijek 999 nestalih zaslužilo barem taj jedan jedini dan da se sjetimo njihovih duša koje su pale za našu slobodu. Zar je teško istaknuti hrvatski barjak, biti ponosan, biti Hrvat?
Ervin Vičević,
Praporčan