SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Slučaj hoće da poslije nedavne „Sitnice“ posvećene hrvatskomu franjevcu o. (Ivanu) Kapistranu Geciju, u svoje vrijeme u Čakovcu i okolici poznatom kao „Pater Kapika“, ovu posvetim još jednom njegovom redovničkom subratu i njegovim zaslugama za naš kraj i za našu državu. Prije toga, pogled treba baciti u podaleku prošlost, na sredinu sedamnaestoga stoljeća. Tada, naime, najkasnije na početku 1659. godine, uz neosporivu zaslugu te „materijalnu pomoć i moralnu podršku“ Nikole grofa Zrinskoga VII., franjevci – ne drugi, posebno ne mađarski, nego hrvatski iz „ilirske“ Kustodije sv. Ladislava – došli su u Međimurje i nastanili se u Čakovcu te tu ostali i djelovali do današnjega dana. Njihov dolazak sam po sebi ne mora biti ništa posebno, no u povijesnome kontekstu i on dokazuje da je Međimurje – bez obzira na granicu bilo na Dravi bilo na Muri – u nacionalnom, vjerskom, kulturološkom, civilizacijskom i svakom drugom smislu bilo hrvatski kraj.
No, dok se zna da su hrvatski „bijeli fratri“, tj. pavlini, to isto dokazali odvajanjem od mađarske redovničke subraće, ali gotovo pola stoljeća kasnije, povijesti – i nacionalne i regionalne, starije i novije, i pisane i govorene – za taj potez hrvatskih „crnih fratara“, tj. franjevaca, ili ne znaju, ili ne mare, ili ne priznaju, što je jednako žalosno.
A da to za našu povijest nije bez važnosti i značenja, vidi se po nizu kasnijih činjenica. Nakon dobroga stoljeća, 1777. godine, granice novoosnovane biskupije u Subotištu (Szombathelyu) bile su postavljene na Muri, premda je postojao zahtjev da se za nju od Zagrebačke biskupije odvoji čitav Bekšinski arhiđakonat koji se protezao od Drave sve do Velike Kaniže, Lentija i Črensovaca. Još sto godina potom, u poslije-nagodbeno doba, ni nadbiskup-kardinal Josip Mihalovič – zapravo Mihalovics József, po narodnosti Mađar! – nije pristao i nije podupro zahtjev da se Međimurje odvoji od Zagrebačke nadbiskupije. U okviru takvih povijesnih činjenica treba znati i pamtiti i ono što je učinio čovjek kojemu se ne bi smjela zaboraviti sto pedeseta godišnjica rođenja.
Bio je to hrvatski franjevac o. Vendelin Vošnjak.
S bratom blizancem Matejem bio je rođen 13. rujna 1861., dakle prije ravnih stoljeća i pol, u zaseoku Konovu kod Šoštanja u Štajerskoj i na krštenju dobio ime Mihael. Odrastao je u uglednoj i brojnoj seljačkoj obitelji s troje prave i još petero braće po ocu koji se poslije smrti „Mihecove“ majke drugi put oženio. Odmalena ozbiljan i savjestan, lako je svladavao škole: osnovnu u Šoštanju i srednju u Ptuju i Mariboru u sjeni rođaka uglednih svećenika. Premda mu je obitelj namijenila da bude liječnik, on je ustrajao u odluci da bude svećenik. Životopisci nisu sasvim načistu što ga je usmjerilo prema redovništvu, ali svoje mladenaštvo završio je ušavši pod imenom Vendelin Franjevački red i to u hrvatsku Provinciju sv. Ladislava. Poslije godine kušnje u Zagrebu nastavio je studij filozofije u Pečuhu i teologije u Gracu, gdje je 28. ožujka 1884. primio i svećeničko ređenje. te „mladu misu“ slavio na „mali Vuzem“, 15. travnja iste godine. Zbog bistrine uma i uspjeha u školovanju, bio je potom poslan na nastavak studija u Innsbruck gdje je bio osposobljen za „lektora“ (profesora) filozofije.
Vrativši se u matičnu provinciju, brzo je napredovao u ugledu te poslovima i službama koje su mu bile povjeravane, posebno pak se isticao u prihvaćanju reforme i pripremanju ujedinjenja Franjevačkoga reda. Red se naime tijekom stoljeća rascijepao na ogranke, a oni su se, neki i ne malo, udaljili od onoga što je njegov osnivač zamislio i želio. Nakon opširnih i temeljitih priprema, reformu je proglasio i „ozakonio“ papa Leon XIII. 1897. godine, a o. Vendelin bio je od generalnoga ministra Reda imenovan povjerenikom za njenu provedbu na ovome području. Kako je u tome uspio, pokazuje činjenica da su ga njegova braća još četiri puta izabrala za provincijala.
U okviru ovlasti koje je imao, i on je radio na pripremanju teritorijalne reorganizacije provincija na području tadašnje Austro-Ugarske. Dotad su naime, uslijed nesretnih povijesnih okolnosti, različite provincije po svojoj volji osnivale samostane gdje su htjele i stigle. Tako je hrvatska Provincija sv. Ladislava imala niz samostana preko Drave, a mađarske kapistranska i marijanska po Slavoniji , dok su kranjskoj Provinciji sv. Križa pripadali samostani u Klanjcu, Samoboru i drugi. Pokret za teritorijalnu reorganizaciju mađarski su franjevci smatrali pravom zgodom da se domognu samostana u Čakovcu i s njim Međimurja. Možda bi u tome i uspjeli da nije bilo o. Vendelina koji je, usprkos svjetovnoj politici, na različite načine dokazao da se „samostan u Čakovcu po pravu i zasluzi pribraja novoosnovanoj provinciji sv. Ćirila i Metoda u Hrvatskoj jer je podignut u granicama Hrvatske, sa svih je strana okružen hrvatskim stanovništvom, upravlja hrvatskom župom“ i tako dalje. Da u to uvjeri i Rim, u Čakovec je doveo i samoga generalnoga ministra o. Alojzija Lauera koji se osobno uvjerio u hrvatski karakter mjesta i kraja, pa je 3. lipnja 1900. u Odluci o osnivanju Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda među dvadeset i dva samostana nove provincije između Trsata i Subotice kao šesti po redu ubrojio i Čakovec!
Mogao bi „priči“ – ozbiljnijoj i stvarnijoj nego se misli – tu biti kraj da se dvadesetak godina kasnije nije dogodila Mirovna konferencija u Parizu na kojoj su se Mađari nadali natrag dobiti Međimurje. I opet je naša povijest sklona spominjati (jedan jedini!) dokaz koji je prevagnuo na jugoslavensku stranu – zbirčicu međimurskih narodnih pjesama od Vinka Žganca. Svaka joj čast, ali Jovan Cvijić, glavni „naš“ stručnjak za nacionalna pitanja, dobro je znao da „jedan dokaz vrijedi koliko i nijedan“, pa je među svoje argumente uvrstio i ono što je o. Vendelin tako lijepo postigao i što, zahvaljujući Trianonskomu mirovnomu ugovoru, traje još danas.

P.S. Namjerno sam u gornjem tekstu ostavio po strani činjenicu da je u Katoličkoj crkvi dovršen postupak za proglašenje o. Vendelina Vošnjaka blaženim. Upućeni u takve stvari znaju kako je taj postupak strog i kako se ozbiljno pazi da ne bude propušteno ili zanemareno ništa što bi se dotičnomu objektivno moglo zamjeriti ili prigovoriti, odnosno što bi na njegov moralni i vjerski lik bacalo ili makar samo moglo bacati bilo kakvu sjenu. U tome smislu, njegovo nastojanje, a svakako i uspjeh oko samostana u Čakovcu i preko njega čitavoga Međimurja, dobiva novu, veću vrijednost i čini razlog da mu se o jubilarnoj godišnjici barem na ovaj način iskaže priznanje i zahvalnost