PISMO IZ ZAGREBA

Vlast i dalje tretira narod kao Petra Pana. Udružena s medijskim mogulima, mediokritetskim urednicima i pripuznim novinarima, čini sve da nikad ne odrastemo, kako bismo (po)vjerovali HDZ-ovim bjeloglavoj vili (Jaci, a ne Zvončici) i njezinoj nepostojećoj i neostvarivoj zemlji snova. Vlast svoj interes perfidno proglašava našim, brišući granice između javnog i privatnog interesa, osobnog i općeg dobra. Što je nesposobna, neoliberalna vlast činila u jeku ove još uvijek aktualne krize? Iz gliba je izvlačila počinitelje, a ne žrtve. HDZ-ova Vlada dio je pljačkaškog sustava u kojemu caruju korporacije. Samo neznalice i zaslijepljeni sanjari na Hrvatsku gledaju kao na državu upravljanu tobožnjim predstavnicima naroda. Ako se moćan SAD u potpunosti predao korporacijama, čime bi se to – uz za šaku Judinih škuda (eto, slažem se s Tuđmanovom sintagmom koja se, prije svega, odnosi – i u tome je njegova zabluda – na njegove dvorjane, a tek potom na nesposobnu opoziciju) pokupovane političare – Hrvatska suprotstavila bjelodanim porobljivačkim nakanama moćnih korporacija. Domaćih i stranih. Između Agrokora i Deutsche Telekoma samo su nijanse. A što to, molim lijepo, zagovara EU? Korporativnu državu. Agrokore i dojčetelekome. Mudriniće i todoriće. Ne skrbi za vas, već za – Njih.

Da, sumnjam!

Zato je veliki, teško podnošljiv bezobrazluk kada efemeran političarčić poput Gordana Jandrokovića, prvo Sanaderovog, a potom Kosoričina lošeg trbuhozborca, dijeli medijima, a potom, bogme i narodu, lekcije svisoka. „Zar vam je zbog povećanja gledanosti i tiraže dopušteno sve, pa i dovoditi u pitanje ostvarenje najvećeg povijesnog postignuća nakon osamostaljenja Hrvatske?!“ – žestio se neki dan neotesani vanjskoposlovnjak. I to samo zato što su se novinari drznuli posumnjati u rezultate pregovora s EU. Pa, nećete valjda reći – papagajski su se uvlačili J. Kosor poltroni – da bi premijerka dopustila da se učini bilo što na štetu Hrvatske?! Hoćemo, i te kako hoćemo... Ili – zato što mislim svojom glavom i zastupam jedino vlastitu malenkost – HOĆU. Glupi vjeruju, a pametni sumnjaju u (svaku) vlast. Uostalom, želim znati što se to 150 navodnih stručnjaka dogovorilo i u moje ime. Zahtijevam da mi se predoči što gubim, a što dobivam kad i ako postanem građanin EU. To je moje pravo i nikakvi mi ga jandrokovići neće uskraćivati. Koliko je pregovaračima stalo do dobra hrvatskih građana naslućuje se u glupoj Jandrokovićevoj – ali i tezi većine vladajućih i opozicijskih političara – da je nakon osamostaljenja najveće povijesno postignuće ulazak Hrvatske u EU.

Na što je to spao Obama?!

Nije li nakon osamostaljenja Hrvatske najveći povijesni cilj bolji, pravedniji, dostojanstveniji, slobodniji život svih građana? Nije. Vlastodršcima je Hrvatska novi okvir za pljačku i despociju u koju nas polako uvode. Zapamtite ove riječi, mi – pristanemo li na domaću i ino korporacijsku pljačku - za desetak godina ni o čemu nećemo odlučivati. Na što je spao preporoditelj, vjesnik boljega svijeta i nada čovječanstva Barack Obama? Na predsjednika kojeg Amerikanci smatraju čak i gorim od njegova prethodnika Busha. Nakon američkih izbora, jedini sam u Hrvatskoj napisao da će Obama biti najveće razočaranje. Ne zato što sam sumnjao u njegove namjere ili sposobnost, već zato što, usprkos činjenici da on i njegova vlada ne upravljaju Amerikom, niti jednom jedinom riječju nije spomenuo promjenu politike, sustava te odnosa prema kapitalu. Dapače, i Obama je, pod izlikom da brani sustav, pumpao budžete pljačkaša, a narod gurnuo u još veću bijedu. O kojoj kontrolirani mediji šute. Kao što hrvatski nikad kontroliraniji mediji šute o katastrofalnim posljedicama predaje svega hrvatskoga u nepoznate, korporacijske ruke, pod izlikom da je riječ o bezalternativnom privatnom vlasništvu te slobodnom tržištu. Tzv. slobodnom tržištu zeleno je svjetlo dano Carinskom izjavom koju je britanski parlament usvojio 1820., a potom i Carinskom deklaracijom (1846.) kojom je opozvana zaštita engleske poljoprivrede.

Demokracija i kapitalizam nespojivi su

Zbog čega su Britanci ugrozili vlastitu poljoprivrednu proizvodnju? Ne zbog, naravno, općeg dobra, odnosno, nižih cijena, već zbog većega profita bankarskog i trgovinskog lobija. „Slobodna trgovina” ojačala je vlast velikih na štetu trgovina malih i manje razvijenih zemalja. Tri godine prije no što je ukinut Zakon o žitu, trgovinski i financijski su moćnici inicirali osnivanje The Economista. Njegova je zadaća bila lobiranje za ukidanje zakona koji je štitio britansku poljoprivredu. Je li se uopće promijenila uloga medija u ovih više od stoljeća i pol?! Nije! Naravno, kada je britanski parlament ukinuo Zakon o žitu, jeftinim su uvoznim proizvodima uništeni domaći seljaci. Opozivom Zakona o žitu, u čitavom je Britanskom Carstvu zavladao zakon jeftine radne snage. Uz to je međunarodni bankarski lobi, predvođen Britancima, nakon Američkog građanskog rata počeo stvarati sustav financijske kontrole nad čitavim svijetom. Banke i ostatak korporacija zavladale su političkim sustavima gotovo svih država te diktiraju odnose unutar čitavoga svjetskoga gospodarstva. Od trenutka u kojem je formalno ukinuto ropstvo, ulogu robovlasnika – kontrolom kapitala i plaća – preuzimaju banke i korporacije. Zato su, u biti, demokracija i kapitalizam, odnosno demokracija i slobodno, ni od koga kontrolirano tržište dva nespojiva pojma ili, kako piše u „Carstvu opsjena“ Chris Hedges, dva suprotstavljena tabora.

Orjunaška retorika

Shvaća li to aktualna vlast? Ili, da pojednostavim pitanje: „Ostavljaju li vam Jadroković i J. Kosor dojam da o tome uopće razmišljaju?“ Taman posla! Oni čak ni ne znaju da ne znaju. Jandrokoviću i J. Kosor EU je povijesni cilj jer nemaju ama baš nikakvu predodžbu o tome što bi demokracija trebala biti. A kako će se onda uopće i za nju boriti kada su prihvatili tezu da ovaj neoliberalni kaos u svijetu nema alternativu?! Zato HDZ i pred ove izbore ponovo maše barjacima, ponovo kao glavnu temu nameće rat. Ali ne samo Domovinski, već i – orjunaškom retorikom Tomislava Karamarka – II. svjetski rat čijim neotkopanim kostima ministar policije nastoji uzburkati strasti građana te ih zavaditi. Kao bi HDZ – koji nije učinio ama baš ništa na rasvjetljavanju zločina nakon ‘45. – ponovo (za)vladao. Koliko još uvijek ratnička retorika pali zajedničare, a onda, valjda i njihove pristaše, J. Kosor je demonstrirala na nedavno održanoj stranačkoj konvenciji, poručivši javnosti da hrvatski novac više nikad neće ići u Beograd. Ni igdje drugdje, osim, naravno u džepove HDZ-u milih tajkuna koji su, uz pomoć stranačkoga vrha, dva desetljeća bezočno pljačkali Hrvatsku. Novac možda i nije završio u Beogradu, ali jest u džepovima onih koji su nam parali uši izjavama da od njih nema većih Hrvata. I zbog toga su – od iste publike – dobili ovacije. Dio tih „najvećih Hrvata“ ili je u Remetincu ili bi, da je pravde, iza rešetaka trebao završiti.

O čemu Josipović i Tadić razgovaraju?!

Onima koji kopaju po kontejnerima svejedno je jesu li im novac maznuli mangupi iz Beograda ili mangupi s Trga žrtava fašizma čiji šefovi svoju nesposobnost i nepoštenje žele prikriti sirovom nacionalističkom retorikom. Kruljenje u želucu ne prepoznaje nacionalnost pljačkaša. Zar doista mislite da su optužnice bivše, nepostojeće JNA iz bivše, nepostojeće države protiv 4 hrvatska političara i 40 branitelja slučajno baš pred izbore isplivale u javnost?
Optužnice za ratni zločin protiv hrvatskih branitelja podiglo je 1992. godine vojno tužiteljstvo agresorske JNA, a u nekoliko se navrata o njima već govorilo javno. U Hrvatsku ih je prije dva mjeseca ponovo poslalo posebno odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Čekao se samo pogodan trenutak za objavu. Vremena za osporavanje tih i svih drugih optužnica koje su agresori poslali ili kane poslati žrtvama bilo je na pretek. I u vrijeme slučaja Purda, i u vrijeme u kojem je Beograd lažnim optužbama uznemirivao dr. Vesnu Bosanac, i u vrijeme prekobrojnih, degutantno srdačnih susreta hrvatskih i srpskih predstavnika vlasti. Na čemu se temelji to tobože prijateljsko ozračje Hrvatske i Srbije?! O čemu uopće Josipović i Tadić imaju razgovarati ako nam se svako malo sa srbijanske strane podmeću kukavičja jaja?!

Mamac za naivne

Da je prijateljstvo prema Hrvatskoj lažno svjedoči Tadićev odnos prema Oluji, legitimnoj vojnoj operaciji za oslobađanje od strane Srba – potaknutih službenom srbijanskom politikom – okupiranog hrvatskog teritorija. To što je dio pripadnika HV-a legitimnu vojnu operaciju iskoristio za pljačku i ubijanje ne daje nikome za pravo čitavu Oluju karakterizirati zločinom. Licemjerno se u gostima predstavljati prijateljem Hrvatske, a potom, na domaćem terenu, u Srbiji, po toj istoj Hrvatskoj i njezinim svetinjama pljuvati. Tadić takvim ponašanjem pokazuje da se od svojih prethodnika i suparnika razlikuje tek po uglađenosti i glumljenim europejstvom. Tako dugo dok Srbija ne vrati Hrvatskoj svu u ratu opljačkanu imovinu, tako dugo dok Srbija ne učini sve kako bi se saznala sudbina tisuću nestalih hrvatskih branitelja i civila, s vodstvom Srbije treba biti na pristojnoj distanci. Prijateljski odnosi mogu se graditi na iskrenim, a ne iskvarenim odnosima kakvima su skloni i srbijanski ali i, bogme, hrvatski političari.
Ponovo uskrsnule srbijanske optužnice protiv 44 Hrvata politikantsko su oružje i Tadića i J. Kosor. Tadić njima pokušava umiriti nacionalističku srbijansku javnost ogorčenu zbog predaje zločinca Mladića Haagu, a J. Kosor optužnicama nastoji mobilizirati razočarano HDZ-ovo desničarsko krilo. Hoće li se glasači na oproban, podmukao, antidemokratski mamac upecati? Dio njih hoće. Kao što će se dio njih upecati i na lažne tvrdnje kako je ulazak u EU za Hrvatsku povijesni čin, bez obzira jesu li u pristupnom ugovoru zaštićeni interesi građana. A zašto sumnjati u namjeru J. Kosor, Vlade i pregovarača? Zato što bi bilo prirodno da se nakon pregovora sadržaj objavi i prouči, a potom raspiše referendum. U slučaju da se apsolutna većina (od 50 posto birača) sa sadržajem ugovora upoznatih građana izjasni za pristupanje EU, Vlada bi – da je uistinu demokratska - mogla potpisati ugovor, a Sabor ga potom i ratificirati. Ovaj obrnut redoslijed (prvo će Vlada potpisati pristupni ugovor, a tek potom raspisati referendum) besramna je manipulacija.

P.S. Optužba da Zoran Milanović tuče svoju ženu nije, naravno, lapsus notorne Đurđice Sumrak, koja se nebrojeno puta dokazala kao mrkli mrak čak i te naše šepave demokracije. Sumrakica je bila koordinirana s Kosoricom koja je istoga dana izjavila da obiteljski nasilnici ne smiju na stranačke liste. Optužbu protiv Milanovića bezidejni propagatori izvukli su iz (lažeš) Mačekove ropotarnice. Naime, HDZ je za obiteljsko nasilje Milanovića optužio još 2007. Pred izbore, naravno. Gdje ima dima, kaže narod, ima i vatre. Tako da i u Sumrakičinom te Kosoričinom „svjedočenju“ ima, doista, zlostavljanja. Dame lažnim optužbama – a lažne su zato što nisu potkrijepljene dokazima - zlostavljaju javnost te vrijeđaju pamet onih koje pameti imaju. Istina, ovo Sumrak-Kosoričino nabacivanje blatom nije namijenjeno pametnima, već mrziteljima svega drukčijega.