Međimurski dimnjačari o problemima svoje struke

Tridesetak dimnjačara krstari Međimurjem u svom svakodnevnom poslu i dok se mi hvatamo za gumbe, oni guraju glave u naše dimnjake i zračnike - kad tamo - nema čega nema! Našem pozivu da porazgovaramo o aktualnim problemima koji muče struku odazvala se većina nositelja obrta: predsjednik dimjačarske grupe u Udruženju obrtnika Stjepan Bister iz Čakovca, zatim predstavnik najvećeg obrta Robert Zver iz Strahoninca koji uz 7 zaposlenih skrbi za sigurnost 6.500 korisnika u našem kraju te Dragan Zdolec i Zdravko Zver iz Strahoninca i August Drk iz Ivanovca. Uz navedene nositelje, dimnjačarske obrte u Međimurju imaju i Radovan i Ivan Zver te Srećko Švelec iz Strahoninca, mjesta koji će uskoro promijeniti ime u Rafungerec. Plinofikacija u postotku kakav ima Međimurje odlika je razvijenosti kraja, no dimnjačarima je donijela više posla, odgovornosti i - problema.
- Za nas to znači manje čišćenja, ali više kontrola i viši stupanj educiranosti koju svi moramo dosegnuti. Prisustvujemo plinarskim formima i konferencijama te smo u stalnom kontaktu sa stručnjacima, inženjerima strojarstva, kako bismo mogli obavljati svoje zadatke. Izvrsnu suradnju imamo s inženjerom Veselkom Brkićem iz Međimurje-Plina - kaže predsjednik dimnjačarske grupe Stjepan Bister. - Imamo još jedan problem: nedisciplinu ljudi. I s time se, zapravo, najteže nositi. Imam jedan aktualan slučaj u Čakovcu u kojem neprestano mjerim iznimno visoku razinu ugljičnog monoksida te upozoravam ljude da malim novčanim sredstvima mogu postići sigurno rješenje. Međutim, ne slušaju. Ne preostaje mi drugo do prijaviti ih komunalnom redaru. Dimnjačari su u današnje vrijeme sve manje simboli sreće, a sve češće nas grdo gledaju. Još uvijek se susrećemo s izvjesnim brojem ljudi koji ne shvaćaju da se s plinom ne igra. Ni smrtni slučajevi koje smo imali u Međimurju nekima nisu dovoljno upozorenje. Svijest ljudi još je na niskoj razini i bojim se da neće ni porasti bez drakonskih kazni. A dimnjačari se često, nakon tragedija, spominju kao krivci. Ono što hitno treba mijenjati jest ostavljanje na dušu korisniku uvođenje traženih sigurnosnih izmjena - dodaje Robert Zver.
- Nedavno sam jednom korisniku rekao doslovce: Zaprl sam ti ventil jer te rad imam! Drugačije valjda ne bi ni shvatio da mu prijeti životna opasnost od ugljičnog monoksida. Sljedeći je primjer 1.640 ppm ugljičnog monoksida, koliko sam (najviše) izmjerio u prostoru, a tolerancija je do 30 ppm. Mislim da ove brojke sve govore - uključuje se Dragan Zdolec.

LUPETANJA

Svjedočili smo aferi u Scheierovoj zgradi u Čakovcu na kojoj se izrcalio još jedan problem. Policija je napravila istragu nakon onesvještavanja ljudi u ovom javnom objektu, a u policijskom izvješću za javnost zabilježeno je da se nesreća dogodila “zbog neispravnih dimovoda”. Dimnjačar Robert Zver odmah je pregledom i evidentiranjem zatečenog stanja demantirao policiju i ne samo to: uputio ih je na problem koji PUM-ovi inspektori nisu ni tražili na pravom mjestu. Dimnjačari se s pravom ljute na ovakve paušalne istupe u javnosti. Srodan problem je i donošenje odluka o koncesiji po jedinicama lokalne uprave. Naši sugovornici ističu da jedino Grad Čakovec ima stručne službe koje mogu davati mjerodavne savjete Vijeću, no u drugim jedinicima nije tako.
- U općinskim vijećima ne sjede dimjačari ni inženjeri strojarstva, a ne žele se konzultirati sa strukom prije donošenja odluka. Zato na terenu i u svakodnevici trpimo mi koji smo koncesijske ugovore morali potpisati jer moramo raditi svoj posao, ali na njihov sadržaj nismo imali utjecaja. U tim odlukama o dimnjačarskim koncesijama treba puno toga mijenjati - upozoravaju Zdravko Zver i August Drk.

TUŽBU DOBIJEŠ, PENEZE NIKAD

Iskusniji dimnjačari sa sjetom se vraćaju u prošlost. Kažu da je zabluda kako danas dobro zarađuju.
- Ta vremena su prošla. Mi danas zaradimo prosječnu plaću, a prije 15-ak, 20-ak godina još su bila zlatna vremena jer nije bilo problema s naplatom kao danas. Danas mogu tužiti dužnike, tužbu ću dobiti, a peneze nikad. I da ironija bude veća, penzioneri su nam i dalje najurednije platiše - kaže Stjepan Bister.
- S naplatom imamo problema svi, a dodatno je teško onima na čijim područjima ima i romskih naselja. Redovito ih plaća tek 2 posto - dodaje Robert Zver.

STIŽE LJEPŠI SPOL

Od iduće će godine četa međimurskih dimnjačara biti - ljepša. Prekvalifikaciju upravo prolaze dvije buduće dimnjačarke: supruga Roberta Zvera Lidija te snaha Stjepana Bistera Slađana.
- Više nema razloga da se žene ne zapošljavaju u ovoj struci jer ona postaje sve manje fizički, a sve više tehnički zahtjevna. Treba opsluživati mjernu opremu i obavljati niz administrativnih poslova, tako da su žene u našim redovima dobro došle - kaže Robi Zver, a supruga Lidija dodaje:
- Po struci sam tekstilna tehničarka i dugo sam bez zaposlenja, praktično od vremena otkad je ta branša zapala u probleme. Uz supruga sam ionako naučila puno i nema razloga da se ne uključim u obiteljski posao - kaže Lidija Zver.
Obrt Roberta Zvera raspolaže skupocjenom, suvremenom opremom novog doba (mjernim instrumentima Dräger te videokamerom s 50-metarskim kablom za pregled unutrašnjosti dimnjaka) koju su spremni posuditi kolegama kad god zatreba. Iako naoružan instrumentima i iskustvom, i Roberta korisnici, katkad, ostave - bez teksta.

NACRTANE REŠETKE

- Ponekad je ljudima teško povjerovati što sve vidimo i doživimo na terenu. Samo neki od primjera koje sam i fotografski arhivirao su: olovka u bojleru - dakle, ljudima se gasio plinski bojler, što ih živciralo, pa su pozvali servisera koji je problem “riješio” tako što je u bojleru ostavio olovku kojom je zaglavio dio sustava u uređaju?! A da o opasnostima koje prijete kod takvih “zahvata” i ne pričam. Vidio sam i kabel antene koji je bio provučen kroz dimnjak, najlone preko rešetaka zračnika, krpe u odvodima (da ljudima ne puše!?), ali vrhunac su rešetke jednog obrazovanog gospodina. Nakon što sam ga upozorio da hitno mora napraviti zračnik, čovjek je zračnik na vratima - NACRTAO! Kad sam to vidio prilikom sljedećeg posjeta, nisam mogao vjerovati - svjedoči Robert Zver.

MIRIS DIMA

Dim je prije 15 godina zamirisao i Zlatku Kozjaku iz Knezovca:
- Godinama sam radio u tekstilnoj industriji i kad je to crklo, morao sam se snaći. Tako sam prije 15 godina postao i ostao - dimnjačar. Iz ove ću struke iduće godine u mirovinu. Težak je to posao, posebno kad treba čistiti u industriji. Dolazimo u dodir i s raznim otrovima, međutim, i s ljudima. A meni je to neprocjenjivo. Sve što je bilo teško, odmah zaboravim kad mi nasmijani gazda ili gazdarica otvore vrata.
Otkada je većina domaćinstava plinoficirana, susrećemo se s više posla i odgovornosti, ali moja iskustva s terena u Svetoj Mariji i Donjem Mihaljevcu govore da je ipak više odgovornih i razumnih - rekao mi je u Sv. Mariji Z. Kozjak koji je na dan našeg razgovorao po prvi put u posao uvodio novog dimnjačara, Tomislava Justa iz Vularije koji je u potrazi za poslom odlučio odjenuti odoru što donosi sreću.

VESELE PUCE S TAVANA

Kontakti s ljudima su zahtjevan zanat i dimnjačari to dobro znaju: zato za sebe kažu da moraju biti i - psiholozi.
- Ne možeš čovjeku doći na vrata ljut i živčan. Svoje probleme ostavljamo doma, a korisnicima se prilagođavamo. Ako su to ljudi kojima treba malo pažnje i razgovora, moramo i to znati pružiti - smatraju Dragan Zdolec i August Drk koji su iskustvo prenijeli i sinovima - dimjačarima. Diskrecija je također sveto pravilo.
- Kad odeš s praga nečijeg doma, istog trena zaboraviš sve što si vidio. Makar, ima situacija koje je definitivno nemoguće zaboraviti: jednom davno, negdje u Međimurju, dimnjačari su na tavanu jednog svećenika koji više ne služi u našem kraju našli - žive, zdrave i vesele puce! - smijehom razgovor završava Dragan.
Željka Drljić