Sedamdesetdeveto-godišnja Katarina Farkaš iz Orehovice desetljećima je vjerna čitateljica Međimurja, pa je poželjela s nama i s javnošću podijeliti dio svojih uspomena zaustavljenih na požutjelim fotografijama. Pozvala nas je jer vjeruje da nitko u Orehovici nema toliko svjedoka prohujalih vremena kakve su njezine fotografije i da će mnogima biti drago vidjeti poznata lica kojih više nema.
U ovoj se obitelji priče iz davnina prenose s koljena na koljeno i Katarinin pokojni suprug Slavko Farkaš nekada je pričao unucima, a sin Stjepan nastavlja graditi most uspomenama prema trećoj generaciji: svojim sinovima - 15-godišnjem Nikoli, 12-godišnjem Tomislavu te 11-godišnjem Eduardu.
Katarina pokazuje trs u dvorištu i kaže:
- Tu je više od 75 godina. Ja sam bila malo dijete kad ga je mom ocu poklonio svećenik i otada na ovom mjestu u našem dvorištu dozrijeva grožđe.
- Ove fotografije govore o dijelu povijesti našeg kraja. O Međimurju i Orehovici negda. Ima i onih koje prikazuju svakodnevni život poput moje obitelji s blagom. Nekada su tri krmače cijelu godinu hranile veliku obitelj. I ljudi su bili zadovoljni, a djeca su imala sretno djetinjstvo - kaže Stjepan.
Na nekim fotografijama ima predaka u vojničkim odorama:
- Naše Međimurje oduvijek je bilo križopotje: susretali su se u njemu različiti mentaliteti, razne vojske... dolazili su ratovi, a dječake i mladiće vojačili su i odvodili na daleke fronte. Zar mislite da su oni znali za koga i u ime čega ratuju? A danas ih političari iskopavaju iz raznih grobišta i obilježavaju kao pozitivce ili negativce - kaže Stjepan koji voli fotografiju te i danas bilježi detalje. Nekada je svirao po svatovima, ali i fotografirao:
- Uvijek sam pazio na detalje... na priču. Vrebao sam kakav razgovor, izraz lica... Danas mi se čini da ljudi u svojim uspomenama sa svadbe imaju samo nanizana lica - kaže Stjepan.
Stariji sinovi Suzane i Stjepana Farkaša, Nikola i Tomislav, već imaju razvijen osjećaj za čuvanje naslijeđa. Obojica su članovi orehovičkog KUD-a Fijolica, a kad u kući krene priča o prošlim vremenima, pažljivo slušaju.
- Pokojni djed često mi je pokazivao te stare fotografije i pričao o njima. O ljudima i događajima, i to mi je uvijek bilo zanimljivo - dodaje Nikola.
Vrijeme je promijenilo puno detalja u svakodnevici i uranjanje u sepiju starih fotografija je poput nadnaravnog putovanja. (Željka Drljić)