NESTALI U DOMOVINSKOM RATU: Vlade Štampara nema 20 godina

Za Čakovčanku Izabelu Štampar sutrašnji će dan, 9. studenoga, biti najteži dan u godini. Na taj datum 1991. godine obavijestili su je o smrti njezinog supruga Vlade Štampara na ratištu u Karadžićevu. Okolnosti koje su uslijedile rezultirale su time da se pripadnik specijalne policijske jedinice Rode Vlado Štampar, do današnjeg dana, vodi kao nestali branitelj. Tada mu je bilo 26 godina.
Te ‘91. njihova djeca Vlatko i Tanja bili su mališani. Sinčić je imao 4 i pol godine, a kćerka petnaest mjeseci. Pozivu na razgovor za list Međimurje Izabeli Štampar nije bilo lako odgovoriti potvrdno. Odmaknuta od javnosti kad je o intimnoj tragediji riječ, pristanak je dala upravo zato što se puni dvadeset godina otkako joj supruga nema. Priželjkuje da ga se sjete njegovi kolege, prijatelji, poznanici. Djeca Vlatko i Tanja samozatajno su inzistirali na tome da ne istupaju javno.
Za nas suočavanje s osobom kojoj obiteljska tragedija nema kraj koji bi to u pravom smislu riječi i bio sve okolnosti Domovinskog rata čini bliskima. Kao da su se dogodile jučer.
- Prihvatila sam poziv na razgovor najviše zato što ćemo barem na trenutak potaknuti razmišljanje o nestalim braniteljima. Nemam namjeru izazivati ni sažaljenje ni divljenje. Kao ljudi, ne volimo da naša obiteljska priča bude u centru pažnje, osobito djeca Vlatko i Tanja. Oboje to žele zadržati za sebe. U srijedu, 9. studenoga bit će punih 20 godina otkako se moj suprug vodi kao nestali, pa je to prilika da ga se ljudi prisjete. Bez obzira što je rat završio, on kod nas još uvijek traje. S tragičnim krajem, bez kraja.
Vlado Štampar na ratište je krenuo još u ožujku 1991.
- Moj je suprug bio pripadnik specijalne jedinice Rode, sa sjedištem u Varaždinu. Oni su prvi bili u pripravnosti jer se rat zahuktavao, a od kuće je otišao 30. ožujka 1991. Prvo za Ogulin, pa u Petrinju, Kostajnicu i dalje prema Slavoniji. Stalno je bio na terenu, ali je povremeno na dva dana dolazio kući.
Koliko je puta u to vrijeme došao doma?
- Doista se ne sjećam, ali znam da sam svaki njegov dolazak iščekivala sa strepnjom.
Koji je trenutak ključan u vašim kontaktima prije nego je nestao?
- Vlado je početkom studenoga otišao za Slavoniju. Bili su stacionirani u Đakovu, u tamošnjoj osnovnoj školi i čuli smo se dan prije njegova nestanka, 8. studenoga. U Osijeku su se okupljale specijalne jedinice i išao je proboj za Vukovar, a oni su čekali naredbe jer je trebao krenuti proboj za Karadžićevo, u Općini Vinkovci. Ujutro, 9. studenoga njih oko stotinu pripadnika specijalne jedinice krenulo je u oslobađanje srpskog sela. S obzirom da su bili u izvidnici dan, dva ranije, smatrali su da će to biti rutinska akcija koju će relativno lako odraditi. Međutim, ispostavilo se da je akcija bila prodana. Znalo se koliko ih dolazi, kojim putem, s kojim naoružanjem i upali su u zamku.
Potpisi na neviđeno: poginuo, a vratio se kući živ
Tko Vam je ispričao te detalje?
- Dečki koji su se vratili doma. Prvih godinu, dvije mislim da su svi pripadnici specijalne jedinice dolazili u posjet k nama. Neke priče vezane uz mog supruga nisu se podudarale, ali su se sve njihove priče o tome kako su uhvaćeni u zamku slagale. Akcija prema Karadžićevu išla je u tri smjera, izravno prema selu i s oba boka. U ovom prvom je moj suprug bio zapovjednik i oni su najviše stradali. Iz sela su počeli izlaziti tenkovi i nastala je opća panika jer naši dečki to, naravno, nisu očekivali. Vrlo vjerojatno se svaki od njih borio spasiti vlastitu glavu, a meni su za supruga pričali različita svjedočanstva. Prvo da su ga izvlačili sto metara da ga spase, pa petsto metara i tako. Ne zamjeram nikome ništa, doista ne, ali me smeta što se ne govori puna istina. Po meni, postoji velika vjerojatnost da je tamo ostavljen bez da mu je itko pokušao pomoći.
Možete li nam reći o tom trenutku, kad Vam je javljeno da je Vlado Štampar poginuo?
- Pola sata iza ponoći, s 9. na 10. studenoga policija mi je prvo telefonom javila da je moj muž poginuo. Onda su došli i na kućna vrata. Inspektor Bajsić rekao je doslovno: “Naša iskrena sućut, vaš suprug je poginuo na vinkovačkom ratištu. A što ćete, nije jedini.” Tu je počela agonija koja traje već dvadeset godina jer Vladinog tijela ni dalje nema.
Kako se dalje razvijala ta priča, što su Vam rekli o muževom nestanku?
- Neke kolege koji su tamo poginuli dečki su uspjeli izvući i oni su dostojno pokopani. To nije bio slučaj s tijelom mog supruga. No, ima tu zanimljiv detalj. Jedan pripadnik jedinice iz Koretinca u Zagorju, Slavko Štrlek, vodio se kao poginuli, ali tijela nije bilo. Njegovu su obitelj o tome obavijestili iste noći kad i mene, međutim, on se u svibnju 1992. vratio doma u razmjeni zarobljenika. Znali smo da je Štrlek živ jer se svojoj obitelji javio putem komunikacije međunarodnog Crvenog križa. Važan je detalj taj da su dvojica pripadnika jedinice potpisala izjavu da su Štrleka vidjeli mrtvog. Isto su učinili i za mog supruga - potpisali da su ga vidjeli mrtvog. Ne mogu riječima opisati nemir koji su takve spoznaje unosile u srca svih nas. Zato smo Štrlekov povratak kući i čekali kao trenutak spoznaje istine. Na žalost, nismo saznali ništa novo. Rekao je da je vidio mog supruga ranjenog, no da su njega zatekli i zarobili prije te da ne zna što se s mojim Vladom događalo kasnije.
Istina - tako blizu, a tako daleko
Ogorčeni ste.
- Jesam. Tijela mog muža nema. Kad se Štrlek vratio kući, dečki su ponovo davali izjave, pa su se te izjave prilagođavale situaciji. Taj osjećaj nemoći je ubitačan, isto kao i laganje. Do danas se pobudila već i doza revolta.
Područje na kojem se pretpostavlja da bi mogla biti tijela naših branitelja je minirano?
- Da, a iskapanje bez konkretnih indicija da bi na nekom području mogla biti ljudska tijela nema smisla. Ministarstvo u funkciji ima telefon na koji se građani mogu anonimno javiti i dati informacije, međutim, taj se telefon puno zloupotrebljavao. Na lokalitetima koje su ljudi prijavljivali pronalazili su se ostaci životinja. Mene žalosti to što se za sve ima novca, samo za razminiravanje ne. Prošlo je 20 godina, a mi smo još uvijek gdje smo bili i 1991.
Odlazite li u Karadžićevo?
- Da, 12. studenoga idemo tamo i idemo svake godine. To je tako traumatično iskustvo. Imam potrebu ići, a kad dođem tamo, bude mi... strašno. Svaki put kad djeca, Vladina majka Marija i ja dođemo, samo zatičemo sve gušće i više grmlje. Ne mogu vam reći kakav je osjećaj kad izađete iz auta i gledate u grmlje. Neminovno pomislim kako mi je suprug negdje u blizini, a ne mogu si pomoći. Dolaskom na lice mjesta svi mi osjećamo da smo nekako najbliže istini, a ona je još uvijek tako daleko.
Gdje zapalite svijeću svom suprugu?
- Obitelji čiji su članovi poginuli kao branitelji imaju grobove s posmrtnim os-tacima. Mi, obitelji nestalih tu, nazvat ću je tako, privilegiju nemamo. S vremenom, nekome postanete zavidni zato što ima grob. Mom Vladi zapalim svijeću kod kuće i na grobu njegova oca koji je umro prije deset godina.
Djeca
Nadate li se da će Vlado biti nađen?
- Da. Imam nevjerojatno snažnu želju da to završi i da bude dostojno pokopan, da ima obilježje koje mu pripada. Da život koji počne rođenjem ima kraj u smrti i grobno mjesto na međimurskoj zemlji.
Za svo ovo vrijeme koncentrirali ste se na Tanju i Vlatka. Kako Vam prolaze sve te godine?
- Nema dana u kojem ne mislim na svog muža. Prošlo je puno godina i čovjek se nauči s tim živjeti. Djeca su mu nevjerojatno slična, osobito Vlatko koji je i fizički nalik na njega, pa je i Vlado nekako ovdje. Preko djece, on je stalno ovdje prisutan. Često razmišljam kako nas vjerojatno gleda odozgo i pitam se je li zadovoljan time kako sam odgojila djecu?
Djeca su Vam na studiju u Zagrebu. Sami ste kod kuće...
- Pored činjenice da supruga Vlade nema, odlazak sina Vlatka na studij u Zagreb svojedobno mi je dodatno otežao svakodnevicu. On mi je ipak bio i pomoć i oslonac, a ja sam odjednom postala još zabrinutija za njega. Morala sam raditi na sebi i ne gušiti ga stalnim pozivima i nadzorom koji je proizlazio iz brige za njega. Danas je to već druga priča, pa kad je Tanja otišla na studij, iako sam ostala sama u kući tijekom tjedna, bilo mi je nekako lakše jer sam znala što me očekuje doma i da će kćerka u Zagrebu imati starijeg brata da brine o njoj. Danas iščekujem dane kada će oni doći doma, da ih dočekam.
Što Tanja i Vlatko studiraju?
- Tanja studira socijalni rad i engleski jezik, na trećoj je godini. Vlatko je na zadnjoj godini arhitekture, ambiciozan je, ima puno želja i planova. Sve su opcije otvorene i ja ću ga podržati u svim odlukama koje donese.
Kako komentirate prozivke da djeca branitelja uživaju velike povlastice pri upisima na fakultete?
- Kad je Vlatko upisivao arhitekturu, na snazi je bio zakon o izravnom upisu djece hrvatskih branitelja, bez plaćanja. Vladala je prava invazija na fakultetu i, rekla bih, kaos. Moje je dijete te godine bilo u grupi nepoželjne djece na fakultetu jer je “uzeo nečije mjesto”.
Bila sam žalosna, ali iz te kože ne možete van. Kasnije se to pravo suzilo na djecu poginulih i nestalih te 100-postotnih branitelja-invalida. Pričama da djeca branitelja imaju svakakva prava baš ni ne možete u potpunosti vjerovati. Nisu im sva vrata otvorena i ne rješava se sve samo potvrdom da su djeca nestalog branitelja. Na koncu, mi te mogućnosti koristimo krajnje minimalno.
Je li “razumijevanje”riječ iz rječnika stranih riječi? Od ranijih sam sugovornica čula da ih okolina smatra osobama koje su svoj status i egzistenciju riješile upravo time što im se supruzi vode kao nestali. Jeste li i Vi nailazili na prozivke niskih pobuda?
- Ne direktno u oči, ali iza leđa da. To je prizemno. Kriza i neimaština dale su dodatan impuls, i to da su ljudi još osjetljiviji na kunu koju oni ne-maju, a drugi imaju. Ja radim u ekonomatu Policijske uprave međimurske. Zadovoljna sam i poslom i radnom sredinom, ali sam za to da država brine o pravima invalida i obitelji poginulih i nestalih te da ih zbrinjava jer za to ima moralnu obvezu. Smatram da se to u proračunu države ne bi osjetilo. Kažem to stoga što se već godinama u toj skupini nalaze i “bra-nitelji” koji su branitelji samo po snalažljivosti. Zbog takvih se stvorila iskrivljena slika u javnosti, pa se sve nas stavlja u istu kategoriju. Ne čekam da nas bilo tko diže na tron, ali doza poštovanja treba postojati. Osobito prema djeci. Ona su najviše zakinuta. Odrastanje bez roditelja, i to u okolnostima u kojima ne znate istinu i nemate grob, teško je zamisliti onima koji to iskustvo nemaju.
Bili ste u situaciji u kojoj je Vladina neriješena sudbina bila otegotna okolnost.
- Kad je prije deset godina umro Vladin otac, nije se mogla provesti ostavinska rasprava. Sutkinja nam je objasnila da se to može riješiti tako da ga se proglasi mrtvim, na što mi ni u primisli ne bismo pristali. Ta ostavinska rasprava još je uvijek otvorena stvar.
Studeni
Jeste li bili pozivani na identifikacije posmrtnih ostataka?
- Dvaput sam bila pozvana na identifikaciju iste osobe koja evidentno nije bila moj suprug. Praktično se navaljivalo i vršio pritisak patologa Davora Strinovića sa Sudske medicine. Stekla sam dojam da pošto-poto žele da obitelj potpiše identifikaciju, samo kako bi imali jednog nestalog manje. Nisam mogla to potpisati. Kako bih živjela s time da sam nečiju obitelj zakinula za istinu i ujedno time produžim svoju agoniju? Nakon nekoliko godina, utvrđena je obitelj osobe čije sam posmrtne ostatke i osobne stvari bila pozvana identificirali.
Ovaj Vam je mjesec najteži?
- U vrijeme godišnjice sveiznova izvlači na površinu. Da, studeni je najteži. Od blagdana Svih svetih i godišnjice nestanka do pada Vukovara, kada itekako suosjećamo s obiteljima stradalih i nestalih u Domovinskom ratu. Prosinac i božićni ugođaj uvijek imaju sjenu i više su tužni nego veseli.
Kažete da ste se obratili Gradu Čakovcu s prijedlogom naziva ulice?
- Gradu sam prije četiri godine i ove godine u travnju pisanim putem predložila da se jedna od novootvorenih ulica u Martanama nazove po mom suprugu Vladi Štamparu. Nisam dobila nikakav odgovor. Pa čak ni niječan.
Aleksandra Ličanin

Vladin rođendan
Izabela Štampar: Vlado i ja smo se vjenčali uz moj dvadeseti rođendan, 6. prosinca. O našoj godišnjici braka ne razmišljam jer neke sam stvari naučila potisnuti. Naime, usprkos njegovu nestanku, još sam dugo godina mužu kupovala rođendanski poklon na 28. srpnja, prala i peglala njegove košulje. Vrijeme vas uvjeri da to nema smisla.

Razjedinjenost i interesi
Jeste li možda pronašli svoje mjesto u nekoj udruzi, u društvenom radu, prijateljima? Jeste li možda energiju usmjerili nekamo izvan obitelji?
Izabela Štampar: Udruge proizašle iz rata i njihovo nekontrolirano množenje stradalnicima i njihovim obiteljima donijeli su više štete nego koristi. Zbog razjedinjavanja pri zastupanju različitih interesa, izgubilo se zajedništvo i prvobitna nit vodilja. Od udruga udovica, preko nestalih, do HVIDR-aša provlače se nečiji interesi i materijalna korist. Pomaganje i ljudskost koji su nas primarno trebali vezivati jednostavno su se razvodnili. U svemu tome nisam se našla i to ne podržavam. Tražim istinu na svoj način jer udruga možda može nekim dopisom nešto tražiti, međutim, ništa od tih intervencija ne daje konkretan rezultat.

Biti branitelj i “branitelj”
Izabela Štampar: Svih ovih godina svjedoci smo mnogih promjena i nepravdi. Počevši od toga da su svi brantelji i “branitelji” poistovjećeni. Ne znam kako se osjeća većina od 500 tisuća branitelja koja je s ratnim stradanjima bila u kontaktu samo putem medija, a sada koriste nezaslužena prava, ali znam da istinski branitelji i obitelji koje su izgubile svoje najmilije i dalje intenzivno proživljavaju svoju sudbinu. Mislim da se sve počelo brzo zaboravljati, da su ljudi ogorčeni stanjem u zemlji i brojem branitelja koji opterećuju državni proračun, no, vjerujem da je ta gorčina kod nas i naglašenija jer se stalno postavlja pitanje - gdje je istina i zbog čega su ljudi ginuli?
Zbog čega su Vlatko i Tanja i tisuće ostale djece odrastali bez roditelja, majke bez sinova, žene bez muževa?

Tko je rezao, a tko vraćao prava?
Izabela Štampar: Kad razgovaram s pravim braniteljima, s naglaskom na prave branitelje, jasno prepoznajem ogorčenost. Premijerka Jadranka Kosor često spominje kako je njihov politički oponent SDP s koalicijskom vlasti svojedobno rezao prava braniteljima, ali kad su oni ponovo došli na vlast, ta prava nisu vratili. Bespredmetno je i nepošteno prepucavati se u dnevnopolitičke svrhe preko leđa branitelja. Možda je broj branitelja lijepa glasačka mašinerija, ali njihovo poštivanje trebalo bi biti primarno.

Koliko godina još?
Izabela Štampar: Gorak je okus današnjih događanja u zemlji. Bojim se da se branitelji okreću u grobovima. Sad se kopaju jame iz 1945. godine, pa se nameće pitanje - moramo li čekati 60 godina da se dozna istina Domovinskog rata?