S indignacijom odbijam navode družine tzv. "Hrvatski domobran"!

Kad ne mogu ili ne znaju korektno odgovoriti na argumente u mojem članku u »Međimurju« od 11. listopada, iz “Ogranka Hrvatski domobran u Varaždinu i Čakovcu” bježe u sfere daleko od problematike, pa se pozivaju na prvog međimurskog ustaškog povjerenika 1941. godine Teodora Koršaka, a zatim i na najvećeg ustaškog krvnika, zapovjednika svih ustaških logora, Maksa Luburića.
Zamjeraju mi što, kad već pišem o “fenomenu nacionalne slobode u tzv. oslobođenju Međimurja”, ne spominjem “prvo oslobođenje NDH u pravo u Čakovcu, 7.4.1941., od strane gradskog ljekarnika Teodora Koršaka”. Pa upravo zato ne spominjem što je taj ustaški “osloboditelj” već za tjedan dana, čim su u Čakovec ušle mađarske okupatorske jedinice, pobjegao u Zagreb i nikad se više nije angažirao da pomogne oslobodilačku borbu hrvatskih Međimuraca. Štoviše, kad su članovi Društva Međimuraca u Zagrebu, prigodom jednog mimohoda u Gornji grad, nosili poveći napis “Međimurje je hrvatsko”, Pavelićeva ih je policija otjerala iz povorke da se ne bi razljutili diplomatski predstavnici Mađarske i Sila osovine.
Koršak je pobjegao
Međimurski rodoljubi sami su, već od početka okupacije, organizirali otpor mađarskoj vlasti i pritom našli veliku pomoć u Kalničkom partizanskom odredu. Gdje je bio Koršak kad su, da bi spriječile otpor, mađarske okupatorske vlasti u listopadu 1943. jednog jutra uhitile 300 Međimuraca i posebnim ih vlakom otpremile u logor u Sarvaru? Bilo nas je raznih političkih orijentacija: i radićevaca, i ljevičara, i radnika, i seljaka, i intelektualaca, ali svi jedinstveni u otporu. Je li Koršak ili itko od ustaških vlasti tada prosvjedovao kod Hortyja u Budimpešti? Kasnije, već u izbjeglištvu u Argentini, Pavelić je u povodu Hortyjeve smrti napisao u svom listu nekrolog, zapravo hvalospjev u čast bivšem okupatoru Međimurja: “Regent Horty bio je velik prijatelj hrvatskog naroda...” (“Hrvatska”, Buenos Aires, 13.2.1957.). To je prava slika ustaškog odnosa prema hrvatskom Međimurju i oslobodilačkoj borbi Međimuraca.
Priznanje
Međimurcima
Da nije bilo organiziranog antifašističkog pokreta u Hrvatskoj, u kojemu su sudjelovali i brojni međimurski borci, naše bi Međimurje ostalo pod tuđinskom vlašću. Vodstvo pokreta (u kojem su bili i međimurski revolucionari Antun Biber-Tehek i Karlo Mrazović-Gašpar) to je uvidjelo pa je odalo priznanje Međimurcima, što se očituje i u govoru Tita prilikom posjeta Čakovcu 5. listopada 1953. Ovo je prigoda da se sjetimo njegovih riječi:
“U Međimurju sam bio i 1945. godine, prije nego što smo potpuno oslobodili našu zemlju i prije nego i u jednoj drugoj našoj pokrajini. Ja znam historiju Međimurja, znam koliko je narod ovdje pretrpio u prošlosti, znam kako su ljudi ovdje ostali vjerni svojoj zemlji i svojoj braći. Najbolji dokaz za to jeste činjenica da vi niste izgubili svoje nacionalno obilježje, da ste sačuvali svoj jezik bez obzira što ste bili tlačeni pod tuđinskim jarmom.”
U povodu 70. obljetnice antifašističkog otpora u Međimurju i Hrvatskoj to je nužno navesti kao povijesnu činjenicu, a o Titu i pojedinim aspektima njegove politike u bivšoj SFRJ možemo suditi ovako ili onako imajući u vidu i međunarodne kontekste zbivanja (i osobno sam kao “proljećar” kritičan prema represivnim postupcima poslije Karađorđeva 1971.). Međutim njegova povijesna uloga u pokretanju i vođenju antifašističke borbe neprijeporna je ne samo za nas nego i za sav svijet objedinjen u antihitlerovsku koaliciju u doba II. svjetskog rata, kao i kasnije, 1948., u odlučnom NE Staljinu.
Kad sam se 1953. s jednom europskom delegacijom našao u Denveru u SAD, upitali su me građani odakle sam. “Iz Jugoslavije” - rekoh. “O, Tito, Tito!” - reagirali su s divljenjem. Tako je bilo i u Australiji i drugdje gdje sam boravio. Tito je tada bio građanin svijeta. Tko to ne uviđa - slijepac je.
Slijepci u Hrvatskom domobranu
Bojim se da takvih slijepaca ima i u družbi tzv. “Hrvatski domobran”. Ima ih jer se, replicirajući na moje spominjanje nedavnog izgreda skupine frankovaca iz Čakovca u kordunskom Veljunu, bez ikakve ograde i osude pozivaju na ustaški “vod” Maksa Luburića i ustaški Prijeki sud, koji u tom kraju 1941. uvode zna se kakav ustaški red (27 osuđenih na smrt). “Streljački vod streljao je do jednog optuženog ...” - pišu u svom članku autori iz tzv. “Hrvatskog domobrana, Ogranak Varaždin-Čakovec”. A to je isti taj Luburić koji je, kao zapovjednik logora u Staroj Gradiški, 10. lipnja 1942., prema svjedočenju književnika Ilije Jakovljevića u knjizi “Konclogor na Savi”, osobno premlatio seljačkog književnika i radićevca Mihovila Pavleka Miškinu, da bi ga istu večer dao ubiti. Kao zločinac pobjegao je 1945. u Španjolsku gdje umire 1968. Prije smrti, kao general Drinjanin, gonjen valjda savješću, poručuje ustaškoj emigraciji da će ustaštvo ostati zapamćeno kao povijesno smeće (on kaže “đubre”). To je objavljeno prije nekoliko godina i u zagrebačkom ‘Vjesniku’. Sapienti sat!
Bože, kada će prestati ta mora prošlošću? Vjerojatno ne dok bude pojedinaca, a među njima je u posljednje vrijeme i jedan iz kruga političke elite, čak se kandidira za Sabor, koji tvrdi da ga “vrijeđa kada mu netko kaže da je antifašist”. Tu mozak stane.
Jesu li pali bijeli
stjegovi?
Zar je onda čudno što neke ljude obuzima potpuni pesimizam, razočaranje u ideale, pa se povlače u sebe. Jedan poznati hrvatski intelektualac veli ovih dana kako su “utopije izgubile energiju, ono što je ostalo jest unutarnja potreba da se vratimo praelementima - obitelji. Da meditacijom osvijetlimo i sačuvamo spokoj koji nastaje u nama samima”.
To je bijeg od stvarnosti kad se od intelektualca očekuje da bude angažiran u svakom pogledu.
U času umora od svega Krleža je jednom davno kriknuo: “... Ti si pao i s tobom razdrti su pali ideala naših bijeli stjegovi”.
Je li baš tako? Prisjećam se izreke velikog njemačkog filozofa Ernsta Blocha: “Čovjek treba utopijsku zvijezdu”. A što je utopijska zvijezda hrvatskog čovjeka danas? O tome raspravljajmo, o tome se sporimo ako treba.
M. Marđetko