Arhiva 17.11.2011. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:18.

Suze za Anu Štefok

Stariji ljubitelji lijepoga pjevanja oplakuju Anu Štefok, hrvatsku Conie Francis s kojom su je uspoređivali zbog njezina kristalnog soprana. Utihnuo je jedan od najljepših glasova koji se ikada pojavio na hrvatskoj estradi, zbog kojega je bila voljena do posljednjega trenutka svoga tužnog života i koja nije bila zaboravljena, premda već godinama nije bila pred mikrofonom i pod svjetlima reflektora. Dokaz tome je činjenica da njezine pjesme nisu nestale s radiovalova iako je posljednju snimila još daleke 1978. godine. Tko se ne sjeća njezinih pjesama i hitova šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća - od prepjeva Gitare Romane i Djeci Pireja, Špišićeve Vrata ruža, Exodus, Majko, nemoj plakati, Želim malo nježnosti i ljubavi, Doviđenja, sretan put, Hej da smijem… Mnoge su objavljene na njezinu prvome CD-u izašlom početkom 1998. godine.
Nađena je mrtva u svom malom stanu u novozagrebačkom naselju Zapruđu nakon što su susjedi alarmirali policiju sumnjajući da se s njihovom poznatom susjedom nešto dogodilo. Iz stana je dopirala svirka s radioprijamnika, na pozive i kucanja na vrata nije se odazivala… Bila je nemoćna, zanemarena, nije pila alkohol, kako neznalci pišu sada kada je nema spominjući da je bila «naša Edith Piaf».
Depresija i nesnalaženje u vrtlogu života samljeli su njezino krhko biće. Prema njoj su blagonakloni bili svi stanari u zgradi na Trgu Ivana Meštrovića, posebice obitelj Barić, Božana i Ivan, ali njihova je ljubav bila zaludu kad je Ana imala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s jednom nekad vrlo popularnom pjevačicom koja se proslavila pjesmom o maloj djevojčici, premda je i sama bila svjesna kako to nije trebala učiniti. Višnja Korbar na blagdan Svih svetih nazvala ju je telefonom, a Ana je s postelje poluglasno rekla: »Nemam što jesti, samo pola lepinje.» Ono što je slijedilo teško je opisati bez emocija i suza.
Anu su svi voljeli jer ona je bila dobroćudna, skromna i jednostavna, naprosto draga. Netko joj je trebao pružiti ruku da u jesen života ne bude sama, nemoćna i zanemarena. Je li zatajila socijalna skrb, medicinska struka ili jedna od njezinih pjevačkih prijateljica koja je s njom u siječnju 2010. sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju?! Sada je ionako za sve prekasno!
Međimurje zeleno
Po ocu Međimurka podrijetlom, iz Donjega Kraljevca, uvijek je u razgovorima spominjala Međimurje kojemu je posvetila i jednu od svojih najljepših interpretacija. Na Krapinskom festivalu 1973. pjevala je popevku Međimurje zeleno Alfija Kabilja koji je uglazbio stihove Jure Stubičanca i koju je Ana pjevala u alternaciji sa svojom doživotnom prijateljicom Višnjom Korbar. Ove godine na tu je pjesmu podsjetio krapinski debitant Bojan Jambrošić. Iza Ane je ostalo još kajkavskih pjevačkih bisera, od popevke Otišel je koju je 1969. pjevala u alternaciji s Gabi Novak do Smej se, prijatel 1971. godine - ukupno 16 kajkavskih interpretacija.
U Donjem Kraljevcu provela je djetinjstvo i ranu mladost, a djeci je uvijek govorila kako će, kad odraste, biti pjevačica. I postala je! Najveći je uspjeh doživjela 1964. na Zagrebačkom festivalu s Baladom, za koju je Pero Gotovac uglazbio stihove pjesnika Zvonimira Goloba. Publika je Anu nosila na dlanovima i devetnaest je puta vraćala na pozornicu. Nikad nitko kod nas nije više doživio takav uspjeh!
Kao u romantičnoj bajci, počela se uspinjati po stubištu slave. Sve do jeseni 1981. godine. Tada je gostovala u Varaždinu, zajedno s pokojnim Ivicom Šerfezijem, Markom Novoselom i Ksenijom Erker. Bila je na prijamu kod tadašnjeg predsjednika Općine na kojemu se, dakako, i malo popilo. Sve je bilo u redu do večeri, dok nije trebala izaći na pozornicu. Tu je večer trebala posljednja nastupiti. Kad je izašla na pozornicu, nešto ju je presjeklo. Zaboravila je i riječi pjesme. Potpuna blokada. Publika nije reagirala, ali je osjetila da se s Anom nešto zbiva. Ana je uzimala i sedative!
Rožica sem bila…
Počelo je najmučnije razdoblje njezina života. Stan je zamijenila bolničkom posteljom u raznim klinikama. Vrhunac je bio 1984., kada je popila sve tablete do kojih je došla. Liječnici su je spasili od smrti i oporavak je sporo tekao. Razdoblje od 1981. do 1986. nerado je spominjala. Malo-pomalo, kad se potpuno psihički oporavila, počela je rijetko nastupati. Višnja Korbar nagovorila ju je devedesetih godina da zajedno s njom pođe u Krapinu, na Krapinski festival. Nastalo je neizmjerno veselje u pjevačkim garderobama. Svi su Anu grlili i ljubili.
Na glavnoj probi, kad su u dvorani već bila ugašena svjetla, ušla je u gledalište, no nezaboravnoj opernoj divi Ljiljani Molnar Talajić nije promaknulo drago i poznato lice. Diskretno joj je prišla i poluglasno rekla, tako da su i drugi mogli čuti: »Uvijek sam se divila i divim se vašem glasu. Morate se vratiti.»
Da je i htjela, povratak je bio nemoguć jer estrada je već postala organiziran biznis. Došlo je do smjene pjevačkih generacija, a Ana je bila sama, čak i bez intimnog oslonca. Autor se sjeća kada se posljednjih dana kolovoza 1995. pojavila u Međimurskom domu u zagrebačkoj Ilici. Okupilo se mnoštvo zagrebačkih Međimuraca, a povod je bio darivanje slika likovnih stvaralaca Međimurja poznatom likovnom zaljubljeniku i kolekcionaru dr. Antunu Baueru. Netko se sjetio da bi izniman trenutak mogla uveličati i prisutna najpoznatija međimurska pjevačica, premda je mnogi zaklonjenu iza tamnih naočala nisu prepoznali. Nije ju bilo lako privoljeti. Tek kad ju je najavio Tonči Trstenjak, nastao je tajac. Sekunde su bile duge kao minute, sve dok se iz Anina grla nije čula jedna od najljepših međimurskih pjesama Rožica sem bila, rožica već ne bum... Mnogima su oči bile orošene suzama.
Vrlo se rijetko pojavljivala na humanitarnim koncertima, na prvomajskoj svečanosti u Maksimiru... U siječnju 1996. u Crkvi svete Katarine u Zagrebu mnogi su plakali od ganuća premda je bilo vjenčanje kćeri njezinih prijatelja. Pjevala je Schubertovu Ave Mariju.
Posljednjih godinu, dvije čini se kako je bolest ponovo uzela maha. Ana je dane provodila u kafiću blizu stana, uz omiljen cappuccino i bezbroj popušenih cigareta, sama, zagledana i zamišljena. Katkad bi se nakon pola ispijene šalice kave digla od stola, izašla i vratila se nakon nekog vremena. Venula je iz dana u dan. Naprosto kopnila. Nije imala ni četrdesetak kilograma. Višnja Korbar, Zdenka Kovačićek, pijanist Vanja Lisak i Paolo Sfeci iz Hrvatske glazbene unije pokušali su, uz blagonaklonu pomoć gradonačelnika Milana Bandića, smjestiti je u dom za starije osobe. No, Anino zdravstveno stanje tražilo je drugačiju skrb. Na poziv susjeda, uz intervenciju policije i vatrogasaca, pjevačica s najljepšim glasom pronađena je mrtva, na večer, u srijedu, 2. studenoga u kuhinji svoga maloga stana.

Izvor: 2951