Gasi se luč povijesne stranke hrvatskog seljaštva

Stariji naraštaji sa sjetom promatraju kako, poslije sto godina djelovanja, s političke pozornice postupno nestaje tradicionalna hrvatska stranka - Hrvatska seljačka stranka, koju su 1904. osnovala braća Radić. Danas, nakon parlamentarnih izbora, preostali njihovi članovi, među njima i oni u Međimurju, s tugom gledaju na što se ona svodi: na ostatke ostataka moćne organizacije hrvatskog naroda koja je pod Radićevim vodstvom bila odlučan faktor stvaranja moderne hrvatske nacije i branitelj njezine kulturne baštine. U presudnom povijesnom razdoblju II. svjetskog rata pretežni dio njezina članstva sa sela bio je sudionikom antifašističke borbe u sklopu svjetske antihitlerovske koalicije.
Priznanje HSS-u
Hrvatska ljevica oduvijek je uvažavala značenje HSS-a u obrani hrvatskih težnji za nacionalnom slobodom i ljudskom pravicom. Poznati su u tom smislu poticajni polemički članci Augusta Cesarca i Miroslava Krleže 20-ih godina, potaknuti i Radićevim kontaktima sa Seljačkom internacionalom u Moskvi. U povodu Radićeve tragične smrti Krleža je napisao jedan od najdirljivijih eseja: “Umro je jedan romantični ljubavnik Hrvatske... Danas leži uz Gupca i Kvaternika kao putokaz i krvava zastava... On je bio jedan od rijetkih hrvatskih političara kome je bilo suđeno da ga ponese elementarna simpatija čitavog naroda, punim jedrima apoteoze na odru”.
Poznato je i priznanje Vladimira Bakarića hrvatskom seljaštvu za golemu podršku NOB-a u tijeku rata. Izrekao ju je u proljeće 1944. u članku “Nešto o nacionalnoj vitalnosti Hrvata u ovom ratu”: “Braća Radići su ti koji su naučili našega seljaka da znade cijeniti svoja prava, svoju snagu i da je ima smionosti upotrijebiti u borbi za prava. Radići su seljaka stvarno učinili političkim subjektom u Hrvatskoj, bez čega bi on danas teško mogao ovako sudjelovati u borbi. HSS je godinama propovijedao borbu, bio majkom seljačkog bunta i pobuna protiv nepravde i nasilja. To su dragocjeni prilozi u formiranju nacije koja može živjeti i koja ima pravo na život”.
Nekoliko poznatih radićevaca bilo je u Predsjedništvu ZAVNOH-a, jedan i u AVNOJ-u. Kasnije u prvu hrvatsku vladu NRH ulaze Gaži, Vrkljan, Prvčić, Čiković. Ovdje valja spomenuti da je, nakon dugog vremena, poslije stvaranja demokratske Hrvatske i parlamentarnih izbora 2000., tadašnji predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić izabran za predsjednika Sabora.
71. obljetnica
demonstracija protiv frankovaca
Povijest su uspomene. Ta mi misao izvire iz sjećanja potaknuta jednim događajem prije 71 godine kad sam kao mladi ljevičar, već s iskustvom prvog uhićenja 1937., pristupio sveučilišnoj organizaciji HSS-a u Zagrebu i 27. studenog 1940. sudjelovao u demonstracijama protiv frankovaca, koji su se tada bili toliko silili da nisu prezali ni od zločina. O tome svjedoči tragičan događaj iz travnja 1937. kada su frankovci u dvorištu studentskog doma u Runjaninovoj ulici noževima izboli i ubili studenta prava Krstu Ljubičića, Hrvata iz Arbanasa kod Zadra. To je izazvalo golemo ogorčenje javnosti pa je na sprovodu Ljubičiću sudjelovalo oko 10.000 ljudi. Povijesno gledano, Ljubičić je bio prva žrtva ustaškog terora koji su oni, dođu li na vlast, pripremali u Hrvatskoj. To se nažalost i obistinilo. Krstin ubojica osuđen je tada na zatvor, ali je 1941., dolaskom ustaša na vlast, pušten dobivši od Pavelića najviše počasti. U spomen na Ljubičića jedna je ulica nakon rata u zagrebačkoj Dubravi nosila njegovo ime. (Kome je smetalo da je taj naziv ukinut 1990.?).
Širi politički kontekst
Tadašnji događaji na zagrebačkom Sveučilištu imali su širi politički kontekst. Odmah po dolasku iz emigracije 1938. Pavelićev zamjenik u zemlji, Mile Budak, poziva Vladka Mačeka, predsjednika HSS-a, koja je na parlamentarnim izborima 1938. dobila u Hrvatskoj 90 posto glasova, da se Hrvatska poveže s nacifašističkim silama. Ustaše su u tome vidjeli budućnost Hrvatske. Maček je to odlučno odbio, procjenjujući realno da će u svjetskom sukobu pobijediti demokratske zemlje antihitlerovske koalicije. To je tada bila razdjelnica između ustaša (frankovaca) i radićevaca na Sveučilištu, da ne spominjem hrvatske ljevičare antifašiste.
To su stvarni razlozi protufrankovačkih demonstracija studenata radićevaca 27. studenog 1940. pod vodstvom Mladena Vrsaljka i Drage Stipca, kasnije, poslije 1990., predsjednika HSS-a. U jednom trenutku našem se skupu primakao neki frankovac i sa stubišta zapucao u mnoštvo. Ranio je Mladena Smoljana, sina narodnog zastupnika Bariše Smoljana. Kolima hitne pomoći odvezen je u bolnicu.
Nakon pet mjeseci, 10. travnja 1941., njemački su tenkovi ušli u Zagreb. U noći 15. travnja talijanski vojni kamioni dovoze Pavelića i oko 200 ustaških emigranata na Markov trg. Znamo što se zatim dogodilo. Prvi Pavelićev akt bio je da zabrani HSS i sve ostale demokratske stranke. Neki iz vodstva mladih radićevaca na Sveučilištu ubrzo su uhićeni. Te jeseni Mačeka ustaše dovode u logor u Jasenovac. Čuvar mu je bio zloglasni krvnik Ljubo Miloš.
Rasulo stranke
Znadu li išta o tome sadašnji malobrojni članovi HSS-a na Zagrebačkom sveučilištu i drugdje? Pitaju li se što je uzrok tolikoj nemoći tradicionalne hrvatske stranke, čiji su osnivači bili braća Radići 1904. i u čijim je redovima, uoči II. svjetskog rata, bio i veliki humanist, seljački književnik Mihovil Pavlek Miškina koga su ustaše bili u Jasenovcu kao i tolike druge radićevce? Pitaju li se gdje je nestala nekadašnja glasačka baza HSS-a - mala i srednja obiteljska gospodarstva, kasnije 60-ih do 80-ih godina masovni sudionici zadružnog pokreta i kooperanti velikih kombinata? Zašto su novi seljački tajkuni dobili toliku moć? Je li riječ o korjenitim promjenama u socijalnoj strukturi hrvatskog sela ili o još ponečemu - o nesposobnosti sadašnjeg stranačkog vodstva? Borba za fotelje nije seljačka politika, pogotovo ne u smislu nauka braće Radić. Prirodni saveznik radnog seljaštva je hrvatsko radništvo. Zaključak je jasan svakom tko zna politički misliti.
Ivo Horvat, Zagreb