PISMO IZ ZAGREBA

Pripreme za prvi dan u Hrvatskome saboru i prisegu - nakon koje ću i službeno postati narodni zastupnik – mogle su proći i u malo boljim okolnostima. Prehlada s visokom temperaturom zagorčavat će mi svečanost, a nakon nje i radni dio. Umjesto da jutro dočekam u krevetu, uz topli čaj s limunom, morao sam sjesti za kompjutor jer je šef Jurgec bio neumoljiv: „Kolumnu moraš poslati do podneva. ‘Međimurje’ štampamo ranije zbog blagdana.“ Vrijeme je, dakle, za još jednu inventuru. Kakva je bila 2011. godina? Jednako loša kao i 2010.? Lošija, puno lošija. Nakon što je prije dvije godine osujetila unutarstranački puč Ive Sanadera te ga ekspresno izbacila iz stranke, mnogi su se ponadali da Jadranka Kosor obećava. I prvi mjeseci 2010. protekli su u nadi da će tobože njezina vlada učiniti čudo i Hrvatsku izvući iz krize. Narod je – ali i mnogi analitičari – bio u velikoj zabludi. S J. Kosor Hrvatska je tonula u živo blato. Nikada nismo imali goru Vladu, nikada nesposobnijega šefa Vlade i nikada bezličnije i anemičnije ministre. U 21 godinu višestranačja nitko, niti jedan premijer nije vodio Hrvatsku s više kukavičluka, sebeljublja i voluntarizma. Katastrofalne posljedice neznanja i nečinjenja počeli smo osjećati u 2011., a kulminacija će uslijediti u 2012., pa makar Vlada Zorana Milanovića bila i genijalna, u što sumnjam.

Dvije priče

No, vratimo se na tren u vrijeme kada je prije dvije i pol godine Sanader naglo, bez suvisloga pojašnjenja i s mnogo muljaže, obznanio da se povlači s čelnih pozicija u Vladi i stranci. Nije otišao zato što je htio, već zato što je morao. Ako to nije bilo mnogima jasno 2009., danas jest. Pa, ipak, ostaje dvojba zbog čega je na sam vrh isplivala upravo Jadranka Kosor, osrednja, poslovima predsjednice stranke i premijerke intelektualno nedorasla stranačka aktivistica? Još je nejasnije zbog čega je oktroirana, odnosno, zbog čega HDZ nije nakon pokušaja Sanaderova ponovnog preuzimanja stranke, u vrijeme kada je J. Kosor bila na vrhuncu popularnosti, raspisao prijevremene izbore? Po prvoj priči, Sanader je pozvan u Bruxelles u kojem mu je poručeno da se zbog sumnji u njegovu umiješanost u korupciju neslućenih razmjera mora odmah povući iz političkog života. Tada mu je, navodno, rečeno da ga mora zamijeniti J. Kosor. I u drugoj priči glavnu ulogu u Sanaderovoj abdikaciji ima Bruxelles (i Angela Merkel), s tom razlikom što je Sanader, nakon gorke briselske pilule, sam odabrao nasljednicu te stranci Andriju Hebranga nametnuo za predsjedničkog kandidata. Zašto bi Bruxelles forsirao J. Kosor? Zato što su i europski činovnici, koji se često ponašaju poput slonova u staklari, znali da će s J. Kosor – a s druge strane s jednako bezličnim Borutom Pahorom – lako okončati hrvatsko-slovenski granični spor i pregovore s EU.

Jesu li se prevarili?

A zašto bi – povjerujemo li onoj drugoj, jednako vjerojatnoj priči – Sanader za nasljednicu izabrao baš J. Kosor? Odgovor je jasan - sa svojom će zapisničarkom, kako ju je javno nazvao na onom tragikomičnom HDZ-ovom saboru, lako manipulirati. Uz J. Kosor na čelu Vlade i stranke iz sjene, konce bi vukao Sanader. No, preračunao se. Nakon što je na „Malo vitra“ izvjetrio mozak, nakon što su mu dojučerašnje političke sluge počele okretati leđa, a J. Kosor se u potpunosti uživjela u ulogu premijerke i šeficu stranke, bezobrazno bogat i samo u vlastitoj glavi još uvijek moćan te od hrvatskih istražnih organa i pravosuđa netaknut, Sanader je napravio politički suicid. Tek tada je upaljeno zeleno svjetlo za njegov progon. I to ne u Zagrebu, već... negdje vani... kažu u Washingtonu koji mu je, uostalom, pri pokušaju bijega, zalupio vratima. E, sad se vratimo na ključno pitanje: „Jesu li se oni koji su postavili J. Kosor na čelo stranke i države prevarili?“ Nisu. Zato što su – bez obzira je li riječ o Sanaderu i njegovim pajdašima ili je riječ o svjetskim moćnicima koji uvijek guraju prste tamo gdje im nije mjesto – dobro znali tko je J. Kosor i što može J. Kosor. I baš ih je bilo briga hoće li ona upropastiti Hrvatsku. Ali su znali da je neće preporoditi.

Tek poneki pokušaj

Uzroke nedaća koje su nas snalazile u godini na izmaku treba tražiti upravo u navedenim odlukama. U samoj biti nedemokratskim. Što je najžalosnije, eklatantno gušenje demokracije nije smetalo ni Stjepanu Mesiću, ni opoziciji sa Zoranom Milanovićem na čelu, a ni, bogami, akademskoj zajednici, akademicima, intelektualcima, većini novinara (čije su gazde preko noći okrenule leđa Sanaderu i sklopile savez s J. Kosor), sindikatima... Nitko, osim nekoliko – sjećate li ih se još?! – pokušaja fejsbuk prosvjeda s početka godine. SDP i HNS su s alibijem europskog transa mirno promatrali kako J. Kosor i HDZ upropaštavaju Hrvatsku. Čak su sklopili pakt o nenapadanju do svršetka pregovora s EU koji – na kraju krajeva – Kosorici i HDZ-u nisu na parlamentarnim izborima donijeli niti jedan ozbiljan politički poen. Ljudima koji kopaju po kantama za smeće, vojsci od 300 tisuća nezaposlenih, umirovljenicima koji zimske večeri provode zamotani i dekice, a sve rjeđe na trpezi imaju kruh i mlijeko, radnicima u robovlasničkom odnosu, propalim obrtnicima i malim poduzetnicima, politički više puta iskorištenim braniteljima... EU je još jedna tlapnja. No, bolje se i za nju uhvatiti, nego za – ništa. Hrvatska se dvije godine grčevito pripremala za Europu i – propadala. Balkanski.

Lova za nepjevanje

Uostalom, u Hrvatskoj je pravosuđe još uvijek u komi. U Hrvatskoj je korupcija i dalje na djelu kao i prije. U Hrvatskoj su medijske slobode daleko bjednije nego devedesetih. U Hrvatskoj se radni sporovi još uvijek vode i po deset godina. U Hrvatskoj se mogu kvalitetno liječiti samo ljudi s vezama ili hrpom novca. U Hrvatskoj se posao još uvijek dobiva po podobnosti, a ne po sposobnosti. I po kojim smo onda kriterijima mi to položili test u poglavlju pravosuđa, ljudskih i medijskih sloboda? Kriterijima ustupaka i dodvoravanja. Kriterijima poslušnosti i – kako to političari puzanje umataju – kooperativnosti. Hrvatska se ni u najmanjoj mjeri nije uhvatila u koštac s korupcijom jer ni političare koji tek trebaju preuzeti upravljanje Hrvatskom ne obvezuju etika i poštenje. Gdje god da se zagrebe, izbija crnilo. Korupcija, sivo tržište, nepotizam i bezvlađe istisnuli su sve hrvatske institucije. Čijom voljom? Voljom pokvarenih političara. Kada su Sanaderovi kompanjoni u pljački poreznih obveznika posvjedočili da je Marko Perković Thompson dobio od HDZ-a više od 500 tisuća eura da ne pjeva na HSP-ovim izbornim skupovima, nitko nije pitao tog političkog urlatora odakle mu novac za stan od milijun i pol eura? Nitko ni danas ne pita Sanadera odakle mu novac za vilu usred Zagreba.

Sitnica od tri milijuna

Zašto? Zato što tisuće stupova društva ne mogu dokazati da su svoju imovinu stekli pošteno. Imovina mnogih sudaca višestruko nadmašuje njihova primanja. Zdravko Mamić već godinama opasno zagađuje javni prostor, ali DORH ne reagira. Milan Bandić je kralj kaznenih prijava, ali SDP i dalje u Zagrebu radi s njim komplot. Ne želi talasati jer u zagrebačkoj je priči, vjerojatno, malo tko čist. Uostalom, Bandić je nekoliko puta izabran za gradonačelnika upravo na SDP-ovoj listi. U Splitu se već godinama događa civilizacijska sramota u režiji Brace i Seke, ali nitko ne protestira. Baš suprotno, J. Kosor - sestra po intelektu - ridikuloznog gradonačelnika Keruma doživjela je kao koalicijsku slamku spasa. Iako su u crne fondove zakopani preko ušiju, uživatelji pokradenog novca busaju se u poštena prsa. Kao što su u vrijeme Domovinskog rata – u sličnoj režiji – nestajali vagoni novca namijenjenog za nabavu oružja, po istome su receptu – imali ste prilike čitati ovih dana – HDZ-ovci otimali već otet novac. Od četiri milijuna kuna namijenjenih za HDZ-ov crni fond, u stranački sef na Trgu žrtava fašizma stigla su tri milijuna manje. Je li tko zbog toga vrisnuo? Nije. Pa tri milijuna za Sanadera, Ratka Mačeka i ostatak crnofondaškog društva prava su sitnica.

Depresija – najveća prepreka

I što je, konačno, obilježilo 2011. godinu? Afere. Ne završetak pregovora s EU. Ne potpisivanje pristupnog ugovora s EU. Afere. Crnilo. Od onog u režiji Damira Polančeca i podravkaša, preko crnila glavnog korupcijskog meštra Sanadera, do crnila u hrvatskome nogometu. Iako nema niti jedan atribut umješnoga vođe, iako je primitivan, homofoban i arogantan, iako svako svoje ustoličenje kupuje, Vlatko Marković već dulje od desetljeća pljuje hrvatskoj javnosti u lice. A tko mu je bio protukandidat? Nasilnik Igor Štimac koji bi u svakoj pravno uređenoj i uljuđenoj zemlji odavno bio otjeran iz javnoga života. Iako se hrvatsko gospodarstvo godinama sustavno uništava, Nadan Vidošević, čovjek s novcem sumnjiva podrijetla, čvrsto stoji na čelu Hrvatske gospodarske komore. Po kojemu kriteriju? Hrvatskom vladaju kriteriji korupcijske umreženosti i potpune neodgovornosti. Iako bi u Japanu zbog događaja sličnih onima u Hrvatskoj sto ministara izvršilo harakiri, Božidar Kalmeta i dalje uživa ne samo slobodu, već i veliku popularnost. Kako se u Hrvatskoj biraju ustavni suci? Političkom trgovinom HDZ-a i SDP-a. Kako se ustrojila uprava i uredništvo HRT-a? Dogovorom dviju stranaka. Po kojim se kriterijima biraju direktori javnih poduzeća? Moraju biti podobni. U premijerskoj i ministarskoj milosti. Moraju biti spretni u pranju novca, što za stranke, što za šefove stranaka. Dakle, Hrvatsku su u 2011. obilježile afere, rekordna nezaposlenost, pad kupovne moći i depresija koja će novoj Vladi biti najveća prepreka.

P.S. Politički podoban glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević i v.d. urednika Informativnog programa Dražen Miočić suspendirali su Zorana Šprajca samo zato što je: prvo – odlično odradio svoj posao, drugo – obranio čast novinara s Prisavlja. Naime, na dan pada Vukovara, u Dnevniku HTV-a emitiran je intrigantan prilog Hrvoja Zovka o tome je li ostatak Hrvatske mogao učiniti više da egzodus Vukovaraca bude manji. Ponovljeno je dramatično, posljednje javljanje Siniše Glavaševića iz Vukovara te razgovori između Tuđmana i Jastreba koji daju razloge sumnjama. Na prilog su se javno obrušili neki članovi Programskog vijeća, pa im je Šprajc i javno odgovorio. Sa svoga radnoga mjesta. Za razliku od vijećnika koji su se napadom na novinare i urednike služili insinuacijama iz arsenala informbiroa, Šprajc je u odgovoru argumentiran i duhovit. I zbog toga su ga Miočić i Kovačević skinuli s ekrana. Ne’š ti dripca sa stavom. Takve treba skratiti za glavu. HTV je u 2011. pao najniže do sada. Može li se niže? Može, može.