Ratni put Antuna Novaka iz Novakovca, o Vukovaru, logorima...

Pukovnik JNA: ‘Ti si bio komandant na Trpinjskoj cesti, pričaj, a onda ćemo te streljati!’

Vraćati se u prošlost, evocirati sjećanja iz Domovinskog rata i zapravo ih svakodnevno stavljati u kontekst lokalne i nacionalne povijesti za svakog je istinskog branitelja psihološko i emotivno breme. Pa ipak, u razgovoru za list Međimurje Antun Novak je sabrano i u umirujućem tonu iscrtavao mozaik događaja koji su, u Vukovaru 1991. godine, obilježili njegove tridesete.
Naš sugovornik živi s obitelji u Novakovcu u kojem ima voćnjak jabuka koji nije u svrsi preživljavanja, već, kaže on, psihoterapije. Antun Novak u siječnju će napuniti pedesetu, a kad je pošao u Vukovar, bilo mu je 29. Puno je podataka, imena i drugih važnih momenata koje naš sugovornik spominje, uz premalo prostora da sve bude i crno na bijelom. Zato je objavljena knjiga Vukowaraždin 1991. - 2011.
- U policiji sam počeo raditi 1. kolovoza 1985., kao pripravnik. Kad sam položio ispite za ovlaštenu službenu osobu, počeo sam raditi u Odsjeku za privredni kriminalitet. Na ratište sam krenuo kao pripadnik Policijske stanice Čakovec PU varaždinske. Kolege koje su bile u zvanju inspektora vodile su pojedine postrojbe, pa je došao red i na mene.
Koliko je u toj postrojbi bilo policajaca iz PS-a Čakovec?
- Nas 58, od ukupno 185 ljudi. Kao zapovjednik sam bio prvi među jednakima, a moj zamjenik bio je Zvonko Horvatić.
Neke Vaše kolege za Međimurje su već prepričale dolazak u Vukovar. Podsjetite nas i Vi na tadašnja zbivanja.
- Došli smo tog 11. rujna u PU vukovarsku i rasporedili su nas u pet autobusa za Borovo naselje - gdje smo zamijenili postrojbu s našeg područja, a jedan autobus kolega, među njima i Zvonko, ostao je u gradu.
Kada je trebala stići smjena Vaše postrojbe?
- Smjena je pokušana 28. rujna, ali su kolege stigle do Jarmine i Otoka kod Vinkovaca. Dalje nisu mogli. Tako smo mi ostali do kraja. Već 11. rujna cesta od Vinkovaca kroz Bogdanovce prema Vukovaru bila je nesigurna i načelnik stanice Vinkovci tamo nas je htio zadržati, no mi na to nismo pristajali.

Vlastito naoružanje upoznavali pod vatrom

Koje su bile Vaše zadaće tada?
- Trebali smo pojačati položaje na Trpinjskoj cesti i Lipovačkom putu. Već 14. rujna počeo je sveopći napad na grad. Napad po Trpinjskoj cesti bio je silovit. Tenkovi su se kretali u tri kolone, pokušavali smo pješačkim naoružanjem zaustavljati vatru. Imali smo protuoklopna sredstva koja nismo ni poznavali. Ručni raketni bacač s našeg punkta preuzeo je domaći branitelj, sada pokojni, Marko Babić. On je predvečer uništio prvi tenk. Tako smo se uvjerili da se, tada najmoderniji tenk M84 - koji s prednje strane ima 30 cm oklopa i lasersko navođenje i koji, kad se na njega puca, u roku dvije sekunde odgovara u istom smjeru - može uništiti ili onesposobiti tako slabim naoružanjem.
Niste znali ni rukovati oružjem koje ste imali?
- Učili smo u hodu. Mi koji smo bili u nekadašnjoj JNA smo nešto znali, no, u policiji smo imali samo godišnja gađanja iz kratkog i dugog naoružanja, što je, u usporedi s potrebama na ratištu, tek formalnost.

Četiri dana totalne paljbe

Najintenzivniji napad na Vukovar trajao je do 17. rujna.
- Četiri dana neprekidno, od 14. do 17. rujna, trajao je napad na svim područjima. Bilo je strašno. Na Trpinjskoj cesti uništeno je 58 oklopnjaka, imali smo nekolicinu ranjenih, na sreću, ne i poginulih. Svi ranjenici bili su zbrinuti u bolnici i kasnije su se vratili. Osigurali smo liniju obrane kod Hercegovačke ulice koja je prva na ulazu iz smjera Osijeka. Kolege iz Varaždina, Ludbrega i Ivanca čuvale su Ličku, Slavonsku i Borovsku ulicu koje gledaju prema Borovu Selu.
Kako je u to vrijeme bilo u samom gradu?
- Dečki u gradu bili su u nepovoljnijem položaju jer vojarna nije bila osvojena usprkos višekratnim pokušajima. Bili su praktično na polovici grada, gdje su bitke bile danonoćne. Svaki je dan netko bio ranjen ili je poginuo, a onda smo preuzimali njihovo oružje jer novo nije stizalo. Doduše, kad su u Čakovcu i Varaždinu osvojene vojarne, stiglo je nešto oružja, ali spram jačine napada JNA i četnika, to nije bilo dostatno. Što se tiče veze, dobio sam motorolu koja je radila na jednom kanalu i dalekozor s jednim “okom”.
Je li postojao način da se tada čujete s obitelji?
- Samo prva dva, tri dana smo svi razgovarali s obiteljima. Kad je krenuo napad 14. rujna, telefonska veza je prekinuta. Kao član zapovjedništva, odlazio sam u PU vukovarsku i odande sam se javljao u PS Čakovec. Išao sam i do naših dečki koji su čuvali zapovjedništvo Grada gdje je bio Mile Dedaković Jastreb i do onih u bolnici. Sve sam to činio ovisno o raspoloživosti vremena i kombiniranja pješačenja i prijevoza.

Panika u skloništu Borovo Commercea

Liniju obrane grada održavali ste do polovice studenoga. Tada ste ranjeni, hospitalizirani i potom zarobljeni.
- Liniju obrane Hercegovačka - Trpinjska održavali smo do 13. na 14. studenoga, uz napade, odbijanja, ranjavanja i pogibije. Ukopali smo rovove, čekali, dobivali oružje iz grada, išli jedni drugima na ispomoć kad su se odvijali napadi. Bila je to elastična obrana koju JNA nije mogla shvatiti, pa su nas o tome ispitivali i u logoru. Neprijatelj je polovicom listopada prešao Vuku pontonskim mostovima u Vinogradskoj ulici i do 14. studenoga stezali su obruč do Bosanske ulice koja je bila iza nas. Prijetila je opasnost da nam probiju Trpinjsku i potpuno nas izoliraju. Dogovorili smo da se povučemo dvije ulice niže i držimo obranu u Ličkoj ulici, no, već su ulazili s transporterima, tenkovima, pješaštvom. Povlačili smo se prema kombinatu Borovo, a započelo je i prebacivanje svih iz vukovarske bolnice u sklonište Borovo Commercea.
To je bilo atomsko sklonište?
- Zgrada je bila nova i imala je, da, atomsko sklonište. Išli smo na tu lokaciju kako bismo zaštitili ljude, nadajući se da će pregovori dovesti do primirja. Rješenje bez žrtava nije se dogodilo, a ja sam 14. studenoga ranjen u ruku u Ličkoj ulici. Geleri su mi prošli kroz lijevu šaku.
I vas su smjestili u Borovo Commerce?
- Da, s ostalim braniteljima i civilima. Neprijateljski tenkovi došli su 19. studenoga na parkiralište i sa samo 100 metara cijeli dan gađali potporne zidove, kako bi srušili objekat. Zgrada se zapalila, snajperisti su non-stop pucali, sklonište je bilo puno dima, nastala je panika. Nakon urušavanja zgrade, vojska nas je izvlačila, a paralelno su se odvijali pregovori.
Tko je pregovarao?
- Zvonko Horvatić, Nenad Šantek, Darko Posavec i ja smo kao članovi zapovjedništva bili u skloništu, ranjeni, pa je pregovore ispred naše postrojbe vodio Ivan Piskač. Svi koji su bili pod oružjem okupili su se u drugoj zgradi, u alatnici, a mi smo već ranije dogovorili da ćemo pregovarati jedino s JNA. Računali smo s tim da oni imaju hijerarhiju zapovijedanja i da neće biti masovnih ubojstava. Nismo bili sigurni da će tome biti tako, ali igrali smo na tu kartu. Danas se to može potvrditi kao dobra pretpostavka jer velika većina ljudi koji su se predali iz Borovo Commercea i iz alatnice ostala je živa.

Stajićevo - zarobljeništvo počinje 19. studenoga

Što se događalo sa svima vama nakon pregovora? Recite nam nešto o odvođenju u zarobljeništvo.
- Autobusima su nas odvezli u logor 19. studenoga, a samo dan prije poginuo je naš glavni zapovjednik Vjekoslav Cerovečki. U Stajićevo smo stigli 20. Po izlasku iz autobusa, na putu do staje u koju su nas smjestili, svatko od nas prošao je kroz „tunel“ od tridesetak batinaša s palicama i kablovima. Sve su nas tukli, bez razlike bio netko ranjen ili ne. Ako si pao, jao tebi. Niz ljudi doslovno je umrlo od batina. U Stajićevu nas je bilo oko 1.500, od čega nas policajaca 119.

Popisani na listi MK-a Crvenog križa

Kada su došli predstavnici Crvenog križa?
- Batinjanje i iživljavanje, i danju i noću, trajalo je do 2. prosinca, kad su došli predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog križa i popisali nas. Ne znam koliko je ljudi ubijeno u tih 12 dana, no, kad nas je MKCK popisao, nekako nam je laknulo. Govorili smo sami sebi: “Odsad - kako bude, bit će, ali uvijek će se znati gdje smo bili i kako smo završili.”
U kakvim uvjetima boravite u stajama?
- Na betonu, prvih dana bez vode i hrane. Inače smo dobivali šalicu čaja, pola šnite salame i komad kruha ili jedan mesni doručak za šest ljudi, tek da ne umremo od gladi. Izgledali smo kao mokre krpe. Od batinjanja, stresa i hladnoće svi instinkti su nam obamrli. Naprosto ništa ne vidite, ne čujete, zuji vam u ušima, od hladnoće ne osjećate ništa. Tu smo bili do 22. prosinca.

Pet mjeseci mitrovičke agonije

Ni nakon operativnog zahvata, šaka Vam nije u potpunosti spašena. Kako ste u uvjetima logora skrbili o ruci?
- Rana je bila “živa”. Imao sam sreće što mi je prve noći bolničar dao injekciju penicilina, a hladnoća je pogodovala da se rana ne upali. Kako su nam oduzeli sve zavoje koje smo imali u džepovima, previjale su se samo najteže rane, a ostale tek kad pozelene i počnu smrdjeti.
U Stajićevu ste bili do 22. prosinca 1991. Tada Vas odvode u Sremsku Mitrovicu...
- Kad smo došli tamo tog 22., liječnici su nas previjali i maltretirali pitanjima “koliko smo dece ubili” i tome slično. Dali su nam Bivacin prašak da nam se rane površinski saniraju, ali ništa konkretno nisu poduzimali. Odlučio sam da više neću ići k doktorima, već sam, kad bi rana malo zarasla, naprosto otkidao krastu i istiskivao gnoj. Tako je bilo sve dok nisam otišao na operaciju osam mjeseci nakon ranjavanja. Operacija živca nije uspjela jer je rana bila prestara, ali šaka je tu.
I dalje Vas svakodnevno maltreitraju u S. Mitrovici?
- Apsolutno. Usustavili su neke podatke nastojeći svoje gubitke opravdati tako da nama “prišiju” radnje koje ni izdaleka nismo počinili. To je naša najsvjetlija točka - što smo bili u obrani, što nitko od nas nije napuštao položaj i nije činio nečasne radnje. U svakom slučaju, bilo je provokacija, dezinformacija, psihičkog i fizičkog maltretiranja, prijetnji, potpisivanja optužbi prema drugim braniteljima, čak su napisali krivične prijave za pobunu protiv JNA. Nismo priznavali ništa, ali vjerojatno je bilo ljudi koji su podlegli jer je bilo neizdrživo.

Pričaj, a onda ćemo te streljati!

Jesu li Vama prijetili zbog ispitivanja?
- Jutro nakon što smo došli u Stajićevo, 21. prosinca na ispitivanju mi je prišao pukovnik i rekao: “Ti si bio komandant na Trpinjskoj cesti. Pričaj, a na kraju ćemo te streljati.”
Koliko vas je bilo u logorskim sobama?
- Na 85 kvadrata nas je bilo 130. Nismo mogli svi istodobno ni spavati. Uvijek kad bi se jedan okrenuo, okretao se cijeli red, a dio ljudi ostajao je budan i u sanitarnom čvoru pušio kako bi ostali imali prostor za spavanje.
Do kada ostajete u zarobljeništvu?
- Do 22. svibnja 1992. Zvonko Horvatić, Ivica Vugrinec i ja smo zadnji od čakovečke postrojbe u razmjeni izašli iz logora.

Razmjena: Ostao u čarapama, a u čarapi - pismo

Kako je tekao proces razmjene?
- Nagovještavala se razmjena za 22. svibnja 1992. koju su dogovorili Svi za sve u Budimpešti. Utrčali su nam u prostoriju i počeli prozivati. Prozvali su moje ime. Gotovo sam odletio istog trenutka, sa svima se na brzinu pozdravio, a Piskač mi je dao pismo za njegovu suprugu.
Negdje oko 3 sata ujutro svi smo stajali vani, bilo je prilično hladno iako je bilo proljeće, skidali su nas do gola. U čarapi sam imao Piskačevo pismo. Mislio sam - ako budem skidao čarape, činit ću to pažljivo da papir ne ispadne. I zamislite. Kad sam se skinuo, stražar je tražio da izvrnem džepove koji su ionako bili prazni i ostavio me jedino u čarapama! Tako je pismo došlo u prave ruke. Odnio sam ga Piskačevoj ženi.
Je li tu bio i kraj neizvjesnosti same razmjene?
- Ne, odvezli su nas u šumu i tako držali žedne, gladne, opet uz maltretiranje. Čekajući razmjenu satima, već je postalo toliko mučno da smo mislili da se ona neće dogoditi. Psiha radi svoje. Oko 13.30 došla je predstavnica MK-a Crvenog križa i sve je krenulo.
Koliko je ljudi tada razmijenjeno?
- Ne znam točno, nekoliko stotina. Ne možete sve vidjeti jer u busu držite glavu dolje, inače odmah dobijete udarac.

U Zagrebu ga čekali obitelj i prijatelj

Kamo ste u razmjeni dovezeni? U Zagreb ili Varaždin?
- Prva razmijenjena grupa 10. prosinca došla je u Varaždin, a mi u svibnju u Zagreb. Tamo su me čekali sestra Vera sa suprugom Dragom i prijatelj Zdravko Radiković. Nikom drugom, na žalost, nisam bio zanimljiv.
Kako se osjećate u ovom periodu godine kad se vratite dvadeset godina unatrag?
- Ovaj je period malo “gust”, ali manje-više sjećanja naviru svakog dana.

Voćnjak u terapijske svrhe

Danas, kako kažete, u terapijske svrhe radite u svom voćnjaku u Novakovcu.
- Neko sam vrijeme po psihološku podršku odlazio u Centar za psihosocijalnu pomoć, no prije deset godina odlučio sam zasaditi voćnjak jabuka koji je danas na 2,5 hektara zemljišta.
U mirovini ste, no, po dolasku s ratišta i iz logora, nastavili ste raditi.
- Po dolasku iz logora otišao sam na operaciju i godinu proveo na rehabilitaciji. Nastavio sam raditi 1994. kao načelnik Odjela za analitiku. Radio sam do 1996. i rad mi je pomagao.
Rad uvijek pomaže da se izbjegne razmišljanje jer samoća, vrijeme na raspolaganju i susreti sa suborcima neminovno načinju teme rata i problema. Zato mi je voćnjak rasterećenje i terapija.
Idete li svake godine u Vukovar obilježiti godišnjicu?
- Da, odem više puta u godini, a i kao postrojba odemo u posjet mimo službenih datuma, kada državni protokol onemogućuje da tamo boravimo onako kako mi to želimo.

Međimurje je bilo prvo u oslobađanju zemlje

Uz obljetnicu pada Vukovara, predstavljena je knjiga Vukowaraždin 1991. - 2011. Pripremili ste još jedno izdanje.
- Knjiga je specifična jer u njoj protagonisti sva događanja opisuju iz svog kuta. Svjedočanstva su osobna, faktička, dirljiva, uznemirujuća, ali prije svega povijesna. Činjenica je da je Međimurje bilo prvo u oslobađanju zemlje.
Ovdje i u Varaždinu vojarne su oslobođene relativno mirno, pa se puno toga zaboravilo. Malo je dokumentiranog materijala jer se nije vodilo računa o promociji, već o poslu. Kao patrioti i lokal-patrioti trebali bismo cijeniti svoje i o tome voditi više računa.
Drugo izdanje knjige ovih je dana izašlo iz tiska i može se nabaviti u Policijskoj upravi za 200 kuna. Zahvaljujem svim donatorima koji su omogućili realizaciju ovog projekta jer, bez njihove pomoći, to sigurno ne bismo mogli.

Razgovarala Aleksandra Ličanin

Postrojba u brojkama
Antun Novak: U 70 dana neposredne obrane Vukovara i potpunog okruženja, 10 Međimuraca smo izgubili, jedan se i dalje vodi kao nestali, ranjeno ih je 19, 24 su bila u logoru. Od ukupnog broja pripadnika postrojbe -185, poginuo je 21 kolega, 5 ih je nestalo, 119 ih je bilo u logoru, a 66 je ranjeno. (al)

Ne u Vinkovce, zbog Međimurja
Antun Novak: Nismo željeli ostati u Vinkovcima, kako je to u rujnu tražio načelnik tamošnje policijske stanice, jer smo htjeli zamijeniti naše ljude. Osim toga, a vrlo važno, kod nas u Međimurju imali smo krizu preuzimanja vojarne. Da smo pristali na ostanak u Vinkovcima, oko 400 naših ljudi bilo bi negdje drugdje, a ne doma, da rješava “domaću situaciju”. Inzistirali smo na smjeni naših i da oni odu kući. (al)

Čestitke i čestitke
Uz čestitke i izraze zahvalnosti, postrojba tadašnje PU Varaždin, kojoj je pripadao i naš sugovornik, u povodu 20. obljetnice pada Vukovara odlikovana je Redom kneza Domagoja s ogrlicom koji im je dodijelio predsjednik Republike Ivo Josipović. Također, 1996. godine svi pripadnici postrojbe pojedinačno odlikovani su Redom Nikole Šubića Zrinskog. Antun Novak iskoristio je ovaj razgovor da članovima obitelji poginulih i nestalih branitelja i svim istinskim braniteljima poželi mir i zdravlje uz Božić i u novoj godini.

Poruka svima, osobito mladima
Antun Novak: Ljudi su za naše domove ginuli. Ljudski se životi ničime ne mogu nadomjestiti. Nove generacije to moraju poštivati i nastojati očuvati. (al)