Tako je to bilo... (2.)

Niti sam ravan oklevetanom Joži Horvatu, niti  sam ravan autoru pamfleta “Tako je to bilo...”, (“Međimurje”, 11. 10. 2011.), Ivici Jembrihu Cibovičkem, već sam bio dijete 1943. godine i 2011.
suvremenik “puklavog svijeta” što se kao jedino uz ime kipara/slikara realno i pošteno konstatira, piše, u objavljenom napisu. Nebi želio naglašavati izraze književnog stila kojim na perfidan način autor grdi, blati i ponižava, Jožu Horvata, ako već ništa drugo, kao čovjeka, sugrađanina, sudržavljana, Hrvata; primjerice, “kako maligančeki (o.a. valjda se misli na pijanu djecu, odnosno na količinu alkohola u čovjeka) osvajaju pamet i bedastoće”, što znači da je Joža Horvat i drugi njegovi istomišljenici bio opsjednut alkoholom, a ne sviješću otpora protiv fašizmu jer je, kako tekstopisac u drugom stavku piše: “13. 5.1943. vu Mihovljanu (zlatarskome) zrušili su cirkvu sv. Mihovila, Mihajla. Z Veternice su došli nekakvi kosmati ljudeki i cirkvi je bil amen i kraj. Ta bi cirkva već i predi kušnula kamen na kamenu, ali je komesar, politički, bil naš Joža Horvat... Čim je komesar Joža Horvat, bio premješten na Kalnik, pala je komanda - cirkva vu Mihovljanu je bila zrušena...” Zatim se u nastavku, 4. stavak, na ponižavajući i pogrdni način i izraz, tobože s upitom “ kakve veze imaju maligančeki s doživljajima puklavog svijeta?” (o.a. misli se valjda na današnjicu?!) prikazuje bivši politički komesar, Joža Horvat, između ostalog, sljedećim riječima:”Na tom brijegu Joža Horvat, ratnik, književnik, moreplovac nije htio “kumovati” rušenju
gotički-prelijepe crkve Sveti Mihovil. Radije se “dao” prekomandovati na Kalnik. Ostao je Joža Horvat, Kotoripčan, največi književnik, moreplovac i veliki zaštitnik baštinskih vrijednosti u ratnim
vihorima...”
Usporedi li se vremensko razdoblje 1943. - 2011. bez ulaska u povijesne činjenice, i tada 1943. godine, zbivanja na prostoru Hrvatske ( II.svjetski rat, Država NDH, Mađarska okupacija Međimurja, treba li to podsjećati?), te stanje “puklavog svijeta”, čega je valjda svjestan i autor, upitno je zašto ciljani napad na Jožu Horvata? Da li je to izazivanje, provokacija, bolesnog i sa devet desetljeća na leđima živog sudionika našega međimurskog prostora otpora protiv fašizmu, a u povodu približavanja 4. prosinca kada su izbori u Hrvatskoj? Ili zbog toga da je Joža i njegovi kriv za “puklavo stanje” današnjice, između ostalog, da je Hrvatska na 175. mjestu po rastu
BDP-a od 184 rangiranih država, nakon 20. obljetnice od rušenja onoga što je Joža i drugi Hrvati utemeljio prije 70 godina, pa makar i pod metaforom “... kako maligančeki osvajaju pamet i bedastoće.”
Kome služi i za čiju čast se pišu takve pristranosti, neobjektivnosti, nerealnosti i iskrivlja - bolje rečeno ne dočarava - stvarna povijest? Zar ćemo time i takvim djelima pridonijeti zbližavanju razjedinjenog hrvatskog naroda tj. složnosti žitelja Hrvatske.? Nezamisljivo je, iako na žalost istinito, da se čovjeku, Hrvatu, koji je stao u obranu Hrvatske pred fašizmom, a koji je živ,
dakle, tu među nama, stavlja na teret nešto iz povijesti prije 68 godina, a za što nikada nije bio niti okrivljen, a još manje osuđen.To tim više što smo u posljednje vrijeme punih uši izjava da nitko ne
može biti kriv i da ne može odgovarati, pa makar bila to krađa Hrvatske, dok mu se sudski ne dokaže, i to upravo od nekakvih kreatora demokracije koji programe za budućnost Hrvatske nude u revanšizmu antifašističkog otpora.
Što će se pisati o Joži Horvatu kada više ne bude među nama?
Možemo pretpostaviti; zločinac, kao što je Tito i ostali koji su se osudili dignitu prst protiv okupatora i fašizma. Zar nebi bilo uljudno, poučno i primjerno za mlade generacije, ako bi autor otišao do “velikog zaštitnika baštinskih vrijednosti u ratnim vihorima” pa uzeo od njega i objavio, ako več ne istinu ono izjavu, verziju, Jože Horvata u vezi rušenja crkve sv. Mihovila u Mihovljanu (zlatarskom) 1943. god. na temelju čega bi svi mi mogli dati svoju prosudbo, odnosno čuli i vidjeli drugo stran medalje. I laiku se postavlja pitanje što je bilo u toj crkvi da je postala meta kao “baštinska vrijednost ratnog vihora”? Ako ni zbog čega drugog ono zbog činjenice da niti Joža Horvat, niti “kosmati ljudeki” nisu porušili druge crkve.
A zašto nisu? Da li bi, primjerice, bilo dobro, korisno, povijesno, pročitati intervju s Jožom Horvatom u povodu 70. obljertnice otpora u Hrvatskoj protiv fašizma zašto je, između ostalog, Joža morao napustiti, pobjeći, iz rodne Kotoribe preko Drave na Kalnik, itd.?
Antun Novak