Prvi kukuriku pucanj u demokraciju

Po čemu ćemo pamtiti 2011. godinu? Po tome što će ispasti bolja od 2012. Tvrde svjetski ekonomski stratezi. A što kažu domaći ekonomisti? Oprezni su poput meteorologa koji, prije nego što vam priopće kakvo je vrijeme, pogledaju, za svaki slučaj, kroz prozor. Dakle, hrvatski društveni i ekonomski analitičari uglavnom dijagnosticiraju. Uz časne izuzetke poput profesora Slavka Kulića koji mi je sve što se dogodilo krajem dvijetisućitih najavio desetak godina ranije. Ipak su se uz rekordnu nezaposlenost, manipulaciju s tobožnjom borbom protiv korupcije, nemoć u povijesti najnesposobnije Vlade, gušenje medija – i javnih i privatnih, slavljenje primitivizma i ništkoristi u protekloj 2011. dogodile i neke dobre stvari. Narodu je ponovo dozlogrdilo. Nije pobijedila Kukuriku koalicija, već je i dio vjernih HDZ-ovih glasača progledao te digao ruke od stranke – kako to reče početkom devedesetih Ivica Račan – opasnih namjera. Takozvani desni centar, rigidan i bezidejan, demokršćanski samo na papiru, sebi dovoljan i u biti bezosjećajan i prema narodu i prema Hrvatskoj, stropoštao se prema dnu. Mada varljivi mandati baš i ne odaju izborni debakl. Tek kada pokušate odgonetnuti HDZ-ov identitet, naći ćete se pred zidom. Tko su i što su HDZ-u razni miloševići?!

Osuđeni na pobjedu

Tko su i što su HDZ-u popijači, marasovići ili milinkovići? Političari bez boje, okusa i mirisa, bez osobnosti, bez političkoga identiteta i težine. S njima na listi HDZ nije imao šanse. No, s druge pak strane žalosti činjenica da su jedini HDZ-ovi pobjednici Božidar Kalmeta i Darko Milinović najzaslužniji za katastrofalan, većini ulagača odbojan imidž Hrvatske. Na izbore su izašli za sudbinu Hrvatske uistinu zabrinuti građani i glasali protiv stranke koja je poticala ili „samo“ dopustila materijalnu i moralnu devastaciju i države i društva. Usprkos mlakoj, ali – ruku na srce – uljuđenoj kampanji, SDP je bio već nakon Sanaderova bijega (prvo s vlasti, a onda i iz Hrvatske) osuđen na pobjedu. S ili bez HNS-a, IDS-a i HSU-a, koji su u posljednjoj predizbornoj dionici bili više odmagač nego pomagač. Narod je, dakle, progledao. Kaznio je (političke) prevarante i folirante poput Darinka Kosora te ostatka nedefiniranoga a goropadnog HSLS-a koji je u kampanji bio prisutniji na HTV-u čak i od HDZ-a. Zbog čega? Zato što Kosorovi stranački kompanjoni drže sve važne HRT-ove poluge u svojim rukama. Vukući javnu televiziju tamo kamo je HDZ uporno vukao državu. Usprkos stotinama velikih plakata, medijskoj protekciji i hvalisavosti o „najboljem gospodarskom programu“, glasači su osjetili da HSLS nema ama baš nikakvoga smisla.

Srušeni mitovi

Kako dugo može egzistirati stranka čiji se vođa Tuđmanu nudio za Trojanskoga konja?! Tako dugo dok građanima ne prisjedne politička prostitucija zaogrnuta nacionalnim kostimima. Lažni magistar svo je vrijeme propagirao lažnu zabrinutost za Hrvatsku, pa je narod HSP s pravom gurnuo u povijesnu ropotarnicu. Nekad respektabilan HSS netalentirane gazde pretvorile su u strančicu čije nepostojanje nitko i neće primijetiti. Josip Friščić odredio je da Damir Bajs bude HSS-ov otpravnik s hrvatske političke scene. Dvijetisućeijedanaestu pamtit ćemo i po tome što je u njoj konačno srušen mit o Milanu Bandiću kao političaru sa sedam života koji se zna izvući i iz najzamršenijih situacija. Glasači su shvatili da Bandićeve napuhane uspjehe ipak zasjenjuju nikad istražene afere, retorika neprimjerena gradonačelniku metropole, enciklopedijsko neznanje i sve češći i sve tragikomičniji ekshibicionizam. Srušen je i mit o Ljubi Jurčiću kao velikom ekonomskom strategu koji u malome džepu ima rješenje za spas Hrvatske. Umjesto glasno najavljivanih gospodarskih eksperata, Jurčić je glasačima podturio lokalne političke kameleone, papirnate zaštitnike radnika te HDZ-ovu umirovljeničku stranku čiji je šef – najveći Jurčićev adut – razotkriven kao penzionirani radni invalid sa sumnjivim papirima na kojima se nalazi potpis pritvorenog dr. Rubale.

A da u studiju obave nuždu?!

Da, tu po mnogočemu lošu 2011. pamtit ćemo kao godinu nakon koje će se izborne liste krojiti s daleko većim uvažavanjem etičkih načela. Koja – na žalost – glasačima na jugu i sjeveroistoku Hrvatske nisu pri odabiru političkih opcija važan orijentir. Da jesu, ne bi u 9. izbornoj jedinici pobijedila HDZ-ova lista s Kalmetom na čelu. Da jesu, ne bi liste s političkim klaunovima poput Seke i Brace ostvarile tako dobre rezultate. Da uvažavaju etička načela i poštuju hrvatsku državu, tada Branimir Glavaš ne bi bio glavni adut HDSSB-a. Upravo prošlu, 2011. pamtit ćemo kao dobru i po tome što je u njoj počelo raskrinkavanje nogometne mafije u Hrvatskoj. Klubovi su plaćali masnu lovu da bi suci sudili pošteno?! A to znači da mnoga prvenstva nisu regularna te da ono malo gledatelja sudjeluje u režiranim predstavama kojima je osnovna zadaća omogućiti raznim mamićima što veću zaradu. Pa makar – ako ne može drukčije - i na pošten način. Iako je jedno od najvećih zala u sportskom i društvenom životu, Zdravko Mamić redovni je gost HTV-ovih emisija. Pa i Stankovićeve „Nedjeljom u 2“ u kojoj je neotesanac još jednom pljunuo javnosti u lice: „Evo vam kurac svima!“ „Nedjeljom u 2“ će biti još gledanija ako Stanković pozove gosta koji će u studiju obaviti nuždu. Treba li javna televizija biti poligon na kojemu će primitivci poticati najniže strasti?!

Monetizacija ili nova pljačka?

Raščišćavanje prisavske močvare zasigurno je jedan od prioritetnih zadataka nove vlasti, točnije - Sabora koji treba stvoriti zakonske okvire kako bi HTV postao prije svega hrvatski, a potom – što je jednako važno – medij u službi javnosti. A ta javnost s nestrpljenjem i zebnjom očekuje prve poteze koji će pokazati na što je uistinu spremna Milanovićeva Vlada koju, u ovome času, podupire većina hrvatskih građana. Ako počne ostvarivati neke u medijima bliskim SDP-u (a kada to treba i HDZ-u) nevino najavljene grozomorne namjere, podrška će im biti ubrzo uskraćena. Ne radi se, naravno, o bolnim rezovima. Ne radi se čak ni o promjenama u sustavu (stupnjevanog) PDV-a. Čak ni o porezu na imovinu koja nije u funkciji. Nego o čemu? O najavama da će se – kako to umotano u celofan pojašnjavaju u krugovima bliskim prvome potpredsjedniku Radimiru Čačiću – monetizirati šume, ceste, hidrocentrale i koješta drugo. Što to znači? Vlada ima nakanu, ako je vjerovati probnim balonima, dati u koncesiju izgrađene autoputove, šume i izgrađene elektrane ne bi li zakrpala proračunske rupe te na taj način kupila socijalni mir. No, pokuša li to učiniti, bit će to samoubojstvo s predumišljajem. Ankete su pokazale da su hrvatski građani spremni i na najbolnije rezove ako znaju da će se nakon njih zemlja početi oporavljati.

Čime ćemo upravljati?

Ali neće prihvatiti još jednu veliku pljačku, ovaj put zamotanu u koncesijsko ruho. Sve što je izgrađeno ne smije se dati u koncesiju jer će račune 30 ili 50 godina plaćati ponovo – građani. Baš me zanima s kakvom će to računicom Vlada pokušati uvjeriti javnost da su koncesije cesta, šuma i elektrana spas za Hrvatsku?! Kako to da se koncesionaru isplati – uz hrvatskoj državi isplaćenu nadoknadu - iskorištavati hrvatske šume, ceste ili elektrane? Kako to da koncesionari, u pravilu – strani, mogu upravljati cestama ili šumama s plusom, a mi – s privremeno prenesenim pravom na Milanovićevu Vladu – koji smo ceste izgradili i koji smo šume dobili u nasljedstvo od naših očeva i djedova, dakle - bez ikakve naknade, poslujemo ili s minusom ili sa zanemarivom zaradom?! U čemu je kvaka? U nesposobnosti, neodgovornosti i potpunom odsustvu elementarnog domoljubnog te, na kraju, domaćinskog osjećaja. Čime ćemo, uostalom, upravljati ako sve blago damo drugima na upravljanje?! Što će vlast rasprodavati za nove proračunske rupe kada sve proda ili stranim korporacijama prepusti, za – u pravilu – sitan novac, na pola stoljetnu upravljanje hrvatskim bogatstvima?! Hoće li – obistine li se zloguke najave – Milanovićeva Vlada pitati građane odobravaju li monetizaciju, ili, jednostavnije, iskrenije, novu, zakukuljenu, zamumuljenu privatizaciju najvažnijih hrvatskih resursa?

Drugovi i volovi

Kada sam na prvoj sjednici Sabora pitao predsjednika Vlade hoće li nova vlast poštivati sporazum bivše vlasti sa sindikatima, u kojemu je dogovoreno da se na dan referenduma za pristupanje u EU održi i referendum s pitanjem: „Jeste li za to da se referendum mora raspisati ako to zatraži 200.000 registriranih birača te da vrijeme za prikupljanje potrebnog broja potpisa bude 30 dana?“ – Milanović je izbjegao odgovor. A ta je šutnja, izgleda, potvrda stava koji je izrekla Vesna Pusić na jednom od izbornih sučeljavanja: „Nećemo smanjiti broj potrebnih potpisa za građanski referendum!“ Dakle, i Kukuriku koalicija će – kao i HDZ-ova Vlada – sprečavati neposrednu demokraciju jer mišljenje građana uvažava samo na dan izbora.
Zato će nova vlast u odnosu prema demokratizaciji društva u mnogočemu sličiti HDZ-ovoj vlasti. Uostalom, pri posljednjim izmjenama ustava SDP se s HDZ-om dogovorio i o tom previsokom, teško dostižnom broju od 450.000 potpisa potrebnih za sazivanje građanskoga referenduma. Da će o svemu – pa i o pristupanju Hrvatske u EU – odlučivati isključivo političke elite svjedoči i odluka o datumu referenduma na kojemu će građani reći hoće li Hrvatska pristupiti EU. Referendum će se održati već 22. siječnja, što znači da će javna rasprava trajati tek nekoliko dana. Zastupnici će o uvjetima pristupanja EU u Saboru raspravljati tek 18. siječnja, što dovoljno govori da je riječ o pukoj formalnosti ili o još jednom omalovažavanju građana. Čija će se volja gaziti i novousvojenim zakonom o izborima načelnika, gradonačelnika i župana.
Naime, samo zato da bi goransko-primorski župan Zlatko Komadina mogao postati ministar bez da se raspišu novi izbori za župana, Kukuriku koalicija je donijela zakon po kojemu je dvije godine prije lokalnih izbora moguće jednog od zamjenika župana proglasiti – županom. Bez obzira što je župan izabran na neposrednim izborima. Pucanj je to u demokraciju.
Nakon splitske dinastije iliti političkog incesta (s Bracom i Sekom), Hrvatska je dobila oktroiranu predsjednicu Vlade, a početkom vladanja Kukuriku koalicije imat ćemo oktroirane načelnike, gradonačelnike i župane. Vrijeme je da građani pitaju (po onoj Brešanovoj komediji) elitu na vlasti: „Drugovi, mislite li vi da smo svi mi volovi?“

P.S. U nevjerojatnoj zemlji objavljuju se, bez komentara, nevjerojatne vijesti. U jednoj takvoj priopćeno je kako je mladić seoskom svećeniku ukrao novi mercedes i slupao ga. Krađa je, bez sumnje, za osudu. Pa, ipak, nitko se nije zapitao otkud seoskom svećeniku novac za skupi mercedes? Nitko se nije zapitao kako to da u zemlji čiji građani masovno kopaju po kontejnerima svećenici – koji bi trebali ne samo propagirati, već i prakticirati skromnost – voze mercedese?!