"Tebe Boga hvalimo" kao plebiscit

SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

(Ovogodišnja devedeset itreća obljetnica velike narodne skupštine, održane 9. siječnja 1919. u Čakovcu, bila je obilježena prigodnim svečanostima na kojoj je o značenju skupštine bilo održano više izlaganja. O svemu su mediji već izvijestili na svoje načine, a ovdje podsjećam samo na neke pojedinosti vezane uz onaj povijesni događaj.)
Mjesto zbivanja bio je otvoreni trg ispred crkve u Čakovcu i ulice koje su vodile do njega. Na njima je toga hladnoga zimskoga prijepodneva na dobro smrznutom i utabanom snijegu pocupkivalo možda i više od deset tisuća ljudi okupljenih iz čitavoga kraja – navodno je iz svakoga mjesta došao barem netko; nije ih bilo malo ni iz Legrada i Kotoribe ni iz Raskrižja i Štrigove, da budu spomenute samo krajnje točke tadašnjega Međimurja.
Razlog za okupljanje tolikoga mnoštva ljudi bila je općenarodna skupština sazvana najprije za nedjelju petoga, pa odgođena na četvrtak, devetoga siječnja 1919. Na njoj su Međimurci trebali reći svoju riječ o onome što se dogodilo dva tjedna prije toga, na „Sveti post“, kasnije nazvan Badnjakom. Toga je dana naime – treba li podsjećati? – hrvatska dobrovoljačka vojska ušla u Međimurje i bez ikakvoga vojničkoga otpora s mađarske strane u roku od nekoliko sati zauzela taj hrvatski kraj koji je od 1861. godine – ne računajući druga razdoblja – u granicama tzv. Uže Mađarske bio prepušten nemilosrdnom i bezobzirnom pomađarivanju.
Međimurski je narod svojim poznatim istupom protiv tadašnje mađarske vlasti i njezina poretka na početku studenoga1918. sam upozorio Hrvate na svoj položaj i to je krvavo platio s gotovo dvjesto bez ikakva suda obješenih i strijeljanih ljudi. Pokušaj intervencije iz Varaždina 13. studenoga tragično je završio potpunim neuspjehom. To je navelo dr. Ivana Novaka, tada još novinara i člana Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, da zamoli pomoć srpskoga kralja Aleksandra, no on ga je diplomatski taktično ali i vojno-politički opravdano odbio pitanjem: „Zar vi tamo ne imadete vojske?“
Bilo je u Hrvatskoj vojske, čete dobrovoljaca brzo su se skupile i namjeravale već petoga prosinca prijeći Dravu, ali je to bilo odgođeno i učinjeno tek tri tjedna kasnije. Sve se to odvijalo izvan samoga međimurskoga naroda čije se kože to najviše ticalo, pa je bila opravdana odluka Narodnoga vijeća za Međimurje, donijeta odmah poslije Božića, da se riječ naroda čuje – kako drugačije nego – na odmah sazvanoj skupštini.
Narod se, dakle, skupio devetoga siječnja u Čakovcu i sudbonosno djelo započeo svečanom službom Božjom. Hitnim dopuštenjem da se ona održi pod vedrim nebom nadbiskup Antun Bauer pokazao je da i vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj podržava i odobrava ono što se događa ovdje. Svečanu, dakle, misu zahvalnicu, uz asistenciju dvojice franjevaca, ispred nepreglednoga mnoštva ljudi služio je gornjomeđimurski dekan Zvonimir Jurak, poznat i po tome što je zbog svojega hrvatstva sjedio iza tamničkih rešetaka u Segedinu. Uz harmonijsku pratnju dekanovskoga župnika Vinka Žganca, hrvatske božićne pjesme predvodio je tada već poznati crkveni zbor iz Macinca pod vodstvom svojega župnika Ignacija Lipnjaka.
Po gromko otpjevanom „Te Deumu – Tebe Boga hvalimo“, jedan od izuzetno zaslužnih ljudi za uspjeh svega, čakovečki franjevac o. Kapistran Geci započeo je drugi dio skupštine, a za njim su se redali govornici: najprije, razumije se, dr. Ivan Novak, tada već imenovani građanski povjerenik (jasno) za Međimurje, a za njim još svećenici Vinko Žganec i Juraj Lajtman te seljak iz Donjega Kraljevca Stanko Štefok. Poslije njih je o. Kapistran kao prijedlog za zaključak pročitao rezoluciju kojom okupljeni narod odlučuje i izjavljuje kao prvo: „Zauvijek se odcjepljujemo od mađarske države…“ i drugo: „Sjedinjujemo se s jedinstvenom Državom Srba, Hrvata i Slovenaca...“. Rezolucija je bila odmah jednoglasno i aklamacijom prihvaćena.
Učinivši to, narod je rekao svoje, a vrijedi vidjeti koliko je njegova riječ značila i važila kod onih koji su si ipak pridržavali pravo odlučivati u njegovo ime, ali često po svome – za njega ili protiv njega. Ta je rezolucija bila snažan argument u rukama dr. Jovana Cvijića, predsjednika etničke komisije u delegaciji tada još Države SHS na Mirovnoj konferenciji i najjača potvrda istinitosti ostalih podataka kojima se u Versaillesu služio zahtijevajući, dokazujući i braneći pripadnost Međimurja ostaloj Hrvatskoj.
Sudionici pak, koliko se nekoliko desetaka godina kasnije od još živih moglo saznati, znali su zašto su išli u Čakovec, ali su od svega malo vidjeli, malo čuli, malo sami činili, pa onda i malo upamtili. To je i razumljivo: božićne pjesme za vrijeme mise na onoj hladnoći tko je pjevao, pjevao je, ali prije nego je početak prve kitice mogao doći do kraja ljudskoga mnoštva, pjevači kod oltara već su počinjali drugu; i govornike su slušali i pratili samo oni do kojih je mogao doprijeti ljudski glas; hrvatsku je himnu malo tko znao pa su mnogi napinjali uši i pokušavali čuti što to „Macinčari“ pjevaju, a teško je reći koliko im je to uspjelo; ali „Te Deum - Tebe Boga hvalimo!“ – zato što smo i to doživjeli da se ne moramo bojati priznati tko smo i što smo; zato što se smijemo pozdravljati sa „Falen bodi Jezuš Kristuš!“ a ne više „Dicsér tessék …!“, zato što možemo poželjeti jedan drugomu „Dober den!“ i „Lehku noč!“ a ne više „Jó napot!“ ili „Jó éjszakat!“; zato što ne moramo više skupo plaćati „fiškale“ koji će naše probleme na svoj način rješavati pred službenicima koji niti hoće niti smiju s nama govoriti našim jezikom; zato što se više ne moramo sklanjati i skrivati pred „šandarima“ čim se zprouje da pod pijetlovim perjem i s „Bajonett-auf“ u parovima uz rubove cesta ulaze u mjesto, i još desetak ili stotinjak drugih „zato što …“ – to je pokazalo što narod misli i hoće! Upravo to i takvo „Tebe Boga hvalimo!“ – otpjevano punim glasom iz desetak tisuća grla, to je bio pravi plebiscit i vrhunac narodne skupštine 9. siječnja 1919. koji jasno govori sam po sebi i kojemu je suvišno svako drugo tumačenje ili objašnjenje.

P.S. Iz različitih kontakata sa sudionicima i ne-sudionicima spomen-svečanosti nije teško zaključiti kako pojedinci nikako ne razumiju što se zapravo dogodilo Međimurju i u Međimurju 24. prosinca 1918. i 9. siječnja 1919. To su bili toliko jedinstveni događaji u povijesti ovoga kraja da se ni po čemu – ni po uzrocima, razlozima i povodima, ni po namjerama i ciljevima, ni po načinu provedbe, a ni po učincima i posljedicama – ne mogu uspoređivati s drugim „oslobađanjima“ koja to ponekad nisu niti bila. Najmanje pak se mogu prebrojavati kao kruške ili jabuke jer se onda i miješaju kao kruške i jabuke, a izostavljaju šljive i breskve koje inače spadaju u istu košaricu.