EU je dobar izbor

Dva puta je više hrvatskih građana koji žele od onih koji ne žele da Hrvatska uđe u Europsku uniju. Dakle, i posljednja prepreka na putu u EU je uspješno preskočena. Hrvatska će, ne dogodi li se nešto nepredviđeno, 1. srpnja 2013. postati punopravna, 28. članica EU, o čemu je odlučilo oko dva od ukupno 4,48 milijuna upisanih birača. Na referendum je izašlo manje od 44 posto glasača. Rezultat u samoj Hrvatskoj je nešto malo bolji - na birališta je izašlo 47,5 posto punoljetnih građana. U Bosni i Hercegovini glasalo je tek nešto više od dva posto (i) hrvatskih državljana. Što se iz ovih šturih podataka može iščitati? Mnogo toga. Eurofili su bezrazložno strahovali da bi eurofobi, potpomognuti eroskepticima, mogli prevladati. Kada me u nedjelju ujutro jedan kolega novinar pitao želim li prognozirati ishod prvog u „samostalnoj“, a drugog referenduma u višestranačkoj Hrvatskoj, bez ikakvog sam dvoumljenja ispalio: „Tek nešto manje od sedamdeset posto političkih Hrvata bit će ZA ulazak Hrvatske u EU!“ Nisam puno pogriješio. Ali sam se nadao da će usprkos svemu – i lošoj kampanji, i preuranjenom referendumu, i frapantnoj neinformiranosti birača – veći broj građana participirati u odluci o svojoj budućnosti. Nije me, naravno, iznenadila činjenica da je zapadna Hrvatska pokazala veću odgovornost od istočne jer sam već dulje svjestan da postoje dvije svjetonazorski, politički i mentalno različite Hrvatske.

Promijenjen pogled
Vraćajući se s druženja političkog i državnog vrha, na Jelačićevu trgu presreo me novinar Novoga lista ......... Pavić pitanjem: „Je li i u Saboru komorna atmosfera kao na središnjem zagrebačkom trgu?“ Upravo je pusti, mirni i tihi trg svjedočio da je većina Zagrepčana daleko više zabavljena rukometnom utakmicom Hrvatske i Španjolske, nego činjenicom da smo rekli doista povijesno DA Europskoj uniji. U drugim je hrvatskim gradovima i selima u nedjelju na večer vladala još veća nirvana. Za koju treba imati razumijevanja. Da je Hrvatska ulazila u EU skupa s Mađarskom, Maltom, Estonijom, Slovenijom, Slovačkom, Poljskom, Češkom, Ciprom, Latvijom i Litvom 2004., ili, barem s Bugarskom i Rumunjskom 2007. godine, trgove u Hrvatskoj napunili bi optimističniji, bezbrižniji građani. U ovih nekoliko posljednjih godina iz temelja se promijenio pogled iz Hrvatske u EU, kao i pogled EU u Hrvatsku. Ekonomska i gospodarska kriza te kriza institucija u EU, dugo i zakukuljeno pregovaranje, česte ucjene i susjedne Slovenije, ali i EU u cjelini, postroženi uvjeti ulaska koje ne bi zadovoljile mnoge članice EU izvana je poticao euro skepticizam u Hrvatskoj koja je uz gospodarsku krizu preživljavala sveopći moralni rasap.

Priveli ih

Hrvatski političar kojega su mnogi bjelosvjetski moćnici tapšali po ramenu te nam ga naturali kao prototip modernog Europljanina prvo je – pod pritiskom dojučerašnjih prijatelja, među kojima je i Angela Merkel – napustio već sigurno ponirući hrvatski brod, a potom je, poput kakvog razbojnika koji s čarapom preko glave pljačka banke, uhapšen u bijegu. Koje li – nacionalne - sramote?! Nakon što je reterirao s tek godinu i pol potrošenog mandata, Europa, u kojoj je posljednjih godina sve očitiji deficit demokracije, ne inzistira na izborima, već prihvaća oktroiranu predsjednicu Vlade. Demokratske zasade na Starome kontinentu gaze se sve više i sve češće. Zato i nije čudo što EU, uz nadzor SAD-a, k pregovaračkom stolu privodi Jadranku Kosor i Boruta Pahora te im potura, umjesto sudskog, političko rješavanje graničnog spora. Istovremeno, kriza u eurozoni ključa. Nezadovoljnici EU-om, posebno Britanci, sve su glasniji. Na dužnički put Grčke koja više ne može otplaćivati enormne dugove skreću i Italija, i Portugal, i Mađarska, i Španjolska... negdje se gadno pogriješilo u projektiranju EU, naročito onoga dijela sa zajedničkom valutom, eurom. Sve su glasniji oni koji tvrde da nema zajedničke budućnosti, a bez da se EU lagano ne počne preustrojavati u Sjedinjene Europske Države.

Veće šanse

Sve se to osluškuje, s pola uha, i u Hrvatskoj, čija se politička elita bavi uglavnom sobom, a u ostatku vremena sluša imperativne naputke iz Bruxellesa. Premijerka koja od američkog predsjednika Baracka Obame na večeri žica da joj se potpiše na salveti ne može biti ravnopravna za europskim stolom odluke. Osjećaju to hrvatski građani razapeti između loših integracijskih iskustava i nove (ne)prilike. Izabrati EU ili BU (tzv. balkansku uniju)? Biti u društvu Srbije, Kosova, BiH, Albanije i Makedonije ili s Luksemburgom s BDP-om od 87 tisuća dolara po stanovniku, Danskom s 40-ak tisuća dolara BDP-a, Nizozemskom s više od 42 tisuće BDP-a po stanovniku, Njemačkom s više od 37.000 dolara BDP-a, Švedskom s 39 tisuća BDP-a po stanovniku. A i – priznat ćete – u nabrojenim se zemljama daleko dulje i temeljitije timare ljudske i sve preostale slobode. Uostalom, uđemo li u asocijaciju europskih zemalja, imamo daleko veće šanse skupa s 27 država uspješnije se suprotstaviti sve nesmiljenijem diktatu korporacija čiji je cilj za što kraće vrijeme izmusti što više profita. Na račun radnika i, dakako, državnih proračuna. Dugovi su vaši – poručuju nam banke i strane korporacije – a profit je naš. Sindikati EU zemalja imaju dobre izglede da se u nekoj budućoj i neizbježnoj borbi s kapitalistima izbore za dostojanstveniji položaj svih onih koji žive od svoga rada.

Narod nije tup

Umjesto da u kampanji za ulazak u EU ističe stvarne, opipljive, lako dokazive prednosti EU, i stara Kosoričina i nova Milanovićeva Vlada pribjegle su apologetici. Onim su se užasnim spotovima narodu obraćali kao tupanima koji ne umiju razlikovati dobro od zla. Usprkos zaglupljujućoj antikampanji vladajuće elite, gotovo je pola hrvatskih građana u Republici Hrvatskoj izašlo na birališta, a dvije je trećine reklo DA na temelju predosjećaja, dakle - emocija. Gotovo polovicu hrvatskih građana nije obeshrabrilo ni klasično reketarenje ministrice vanjskih i europskih poslova koja je poručila: „Ne izglasate li ulazak Hrvatske u EU, neće biti ni mirovina, ni plaća, a ni kreditnog rejtinga!“ Umjesto da se nakon prijetnji pospe pepelom, Vesna Pusić benevolentno je izjavila: „Ja uvijek govorim istinu, ma kakva ona bila!“ Da smo uistinu rekli NE Uniji, zar bi umirovljenici ostali bez mirovina, radnici bez plaća, a država bez (bankovnog) novca za servisiranje duga? Ili, još preciznije pitanje - zar će nam i penzije i plaće i kreditni rejting osigurati ili dati EU? Ma, vraga će nam dati. Sve, i mirovine, i plaće, ali i kreditni rejting moramo zaraditi sami, što, uostalom, priznaje i ministrica Pusić. Što će nam onda EU?! Da u tom daleko bogatijem okružju lakše dosegnemo ne baš lako ostvarive ciljeve - jeftiniji novac za pokretanje privrede, veću zaposlenost, viši standard te veću zaštitu radničkih prava i ljudskih sloboda.

Kako pumpati optimizam?

Jesmo li nestrpljivi ako samo mjesec dana nakon što je formirana očekujemo konkretne poteze nove Vlade? Ne, jer su se SDP i njegovi partneri za vlast pripremali ako ne osam, a onda barem četiri godine, od 2007., kada je Zoran Milanović potezima slona u staklari gotovo dobivene izbore pretvorio u poraz. Iako su u kampanji govorili kako znaju što ih čeka te da će u ofanzivu krenuti od prve minute, ni mjesec dana poslije Vlada nije izašla s još niti jednim konkretnim reformskim, restriktivnim ili za privredu (a onda i za zapošljavanje) stimulativnim prijedlogom. Smjer i stvarne nakane Vlade pokazat će prijedlog poreznog sustava te, naravno, prijedlog proračuna za 2012. godinu koji će na stolove saborskih zastupnika Milanović poslati početkom veljače. Do tada u tronute građane Vlada pokušava upumpati optimizam ukidanjem privilegiranih mirovina. Ovoga tjedna će zastupnici u Hrvatskome saboru raspravljati, a potom, po hitnome postupku, presuditi amoralnoj praksi dodjeljivanja, u odnosu na prosječne, previsokih mirovina. No, do dana odluke, mnogi zastupnici koji su ostvarili pravo na dužnosničku mirovinu po još uvijek važećemu zakonu umirovljuju se na jedan dan, potom zamrzavaju umirovljenički status i vraćaju se na saborsku plaću.

Kajinovo političko samoubojstvo

Učinili su to, uz saborskog doajena Vladimira Šeksa, stranačke kolege i kolegice Ana Lovrin, Ivanka Roksandić i Stjepan Milinković, HDSSB-ovac Boro Grubišić, zastupnici manjina Furio Radin i Deneš Šoja te Damir Kajin, poznat po žestokim kritikama na račun onih koji su se usudili koristiti privilegijama. Mukotrpno građen imidž borca protiv privilegija jednim je potezom bacio u blato. U koje ga još dublje guraju nebulozne izjave: „Ne znam tko bi na mom mjestu to propustio. Mislim da sam u svojih 20 godina rada zaslužio mirovinu, imam najviše minuta za sabornicom i ne želim da mi netko kaže ‘ti nisi normalan’ ili da me jednoga dana sažalijevaju jer se jedini nisam snašao.“ Nakon što je njegov postupak s pravom žestoko osuđen, Kajin se nesuvislim pravdanjima još više zamjera javnosti: „Razgovaram s lijevima i desnima i nisam još sreo nikoga tko ne bi postupio kao ja. U suprotnom, ne bismo bili normalni.“ Znači li to da su svi saborski zastupnici koji su mogli otići na jedan dan u mirovinu, zamrznuti je i ponovo se vratiti u saborske klupe, to i učinili? Mogla je to učiniti, primjerice, Ingrid Antičević Marinović, a nije. Mogla je to učiniti, primjerice, Vesna Škare Ožbolt, a nije. Mogao je to učiniti, primjerice, Dragutin Lesar, a nije. Mogla je to učiniti, primjerice, Jadranka Kosor, a nije. Je li Kajin napravio išta nezakonitog? Nije. Umirovljenje na jedan dan zbog veće mirovine, zamrzavanje umirovljeničkog statusa i povratak u saborske klupe posljednji je lov na nezaslužene privilegije, kojih su se odrekli mnogi Kajinovi i desni i lijevi saborski drugovi. Da bi mu bilo lakše, Kajin poručuje kritičarima: „Lekcije mi daju oni upitnog morala.“ I oni bi se – da su na njegovom mjestu – jednako snašli. Praksa, na sreću, pokazuje da ipak ne bi. Barem ne svi.

P.S. Je li HDZ stvarno toliko bolestan? – pitaju se mnogi upućeni u biografije kandidata za predsjednika najveće oporbene stranke. Nakon što se pokušalo sugerirati da je sveopćoj zaslužnici (svega i svačega) Jadranki Kosor neprimjereno biti protukandidat, led je izjavom: „Neće meni nitko određivati hoću li se kandidirati za predsjednika stranke“ probio Darko Milinović koji je nekoliko dana nakon toga i službeno objavio kandidaturu za predsjednika HDZ-a. „Bit ću bolji vođa HDZ-a od Jadranke Kosor“ – bile su riječi kojima je svoju kandidaturu najavio Domagoj Milošević. Široj javnosti malo poznati Drago Prgomet i Milan Kujundžić također smatraju da bi daleko bolje od J. Kosor pripremili HDZ za ponovno osvajanje vlasti. Što je svima njima zajedničko? Zanimanje. Svi su oni liječnici. Jedina neliječnica među kandidatima je trenutačna aklamacijom potvrđena – a ne i izabrana – predsjednica J. Kosor. Liječnik nije ni Tomislav Karamarko koji slovi za predsjedničkog kandidata, ali još uvijek zbraja i oduzima, kalkulira, što je već dovoljan znak da ni on sam nije siguran da može postati čelni čovjek HDZ-a. Hoće li se još netko kandidirati za predsjednika? Hoće, ali će odustati zbog činjenice da pravovaljanu kandidaturu treba skupiti 400 potpisa delegata. A kako će njih na saboru stranke biti oko 2.200, u idealnoj raspodjeli potpisa tek petero kandidata može dobiti potpise za kandidaturu. A zbog čega se onda autsajderi uopće i kandidiraju? Odgovor na to pitanje znaju jedino izakulisni meštri poput Vladimira Šeksa.