Redovno pratim rubriku “Sitnice (ne) čine povijest” Vladimira Kapuna, pa sam tako pročitao i njegov tekst u »Međimurju« od 17. siječnja u kojemu opisuje događaje vezane uz oslobođenje Međimurja 24. prosinca 1918. Kapun piše: “Toga je dana hrvatska dobrovoljačka vojska ušla u Međimurje i bez ikakvoga vojnog otpora s mađarske strane u roku od nekoliko sati zauzela taj hrvatski kraj.”
Zatim opisuje veliku narodnu skupštinu Međimuraca 9. siječnja 1919. na kojoj je donesena povijesna rezolucija kojom okupljeni narod odlučuje i izjavljuje kao prvo: “Zauvijek se odcjepljujemo od mađarske države ...” i drugo: “Sjedinjujemo se s jedinstvenom Državom Srba, Hrvata i Slovenaca ...”.
Međutim po značenju je tajnovit i dvosmislen “post scriptum” Kapunova teksta. On zaključuje: “To su bili toliko jedinstveni događaji u povijesti ovoga kraja da se ni po čemu - ni po uzrocima, razlozima i povodima, ni po namjerama i ciljevima, ni po načinu provedbe, a ni po učincima i posljedicama - ne mogu uspoređivati s drugim ‘oslobađanjima’ koja to ponekad nisu ni bila”.
Na što Kapun misli kad navodi, pod navodnim znakom, druga “oslobođavanja”? Nije vjerojatno da misli na 1848. kad je Jelačić oslobodio Međimurje. Ili misli na pokušaje nekih drugih “oslobađanja”, koja, kako čujem, spominje jedan drugi autor u konkurentnom međimurskom listu. Autor bi trebao to jasno reći da ne bude zabune jer, kao što znamo, riječju “oslobođenje” pod navodnicima (dakle, lažno) koriste se u posljednjih dvadesetak godina pojedinci iz crne filoustaške i klerikalne desnice kad se bjesomučno obaraju na hrvatski antifašizam, na oslobodilački otpor okupaciji hrvatskih zemalja pa i Međimurja.
Očekujemo da će se Vladimir Kapun otvoreno ograditi od takva tumačenja svojih riječi u “post scriptumu”. Tim više što je i sâm bio autor brojnih dokumentarnih tekstova o antifašističkom otporu Međimuraca, o Kalničkom partizanskom odredu, o holokaustu međimurskih Židova, o Karlu Mrazoviću, herojskoj ličnosti hrvatskog i međunarodnog radničkog pokreta, inače međimurskom zastupniku u Saveznoj ustavotvornoj skupštini, izabranom ujesen 1945. (I danas se sjećam razgovora s njim uoči izbora ‘45. i predizbornog mitinga u Goričanu na kojemu smo obojica govorili. Narod ga je oduševljeno pozdravljao.)
Nije mi jasno zašto Kapun, kao pasionirani istraživač povijesnih događaja, u posljednje vrijeme o tome šuti, pa se bavi zaista minornim “sitnicama”.
Zašto se ne bavi važnim događajima, primjerice, onima poslije 6. travnja 1945.: pomoć Međimuraca opustošenoj Lici, odlazak omladine na javne radove, provođenje agrarne reforme i odlazak skupina Međimuraca u kolonizaciju u Baranju, otvaranje gimnazije u Prelogu ujesen 1945., organizacija izbora za Saveznu skupštinu i republički Sabor te okružnih i kotarskih Narodnih odbora, izbora na kojima žene prvi puta u povijesti imaju pravo glasa, i tako redom do 1990. - da se analitički i kritički objasni i razjasni što je u tom samoupravnom socijalizmu bilo pozitivno pa to kao baštinu uživamo i danas, a što je bilo negativno.
Zar takve teme nisu za obradu? Ili pak je u Međmurju stvorena klima da o njima nije oportuno javno, a objektivno, na temelju činjenica, govoriti ili pisati, a da čovjek ne naiđe na etiketiranje desnice? Jadno li je u tom pogledu stanje u nekim malim sredinama.
Ivo Horvat,
Zagreb