Lisca nakanili pustiti u kokošinjac

Quod licet Iovi, non licet bovi. Ili - što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. Tko je tu Jupiter, a tko vol? Ovisno o vremenu i okolnostima, mijenjaju se i jupiteri i volovi. Ono što je – dok je nadmeno vladao – mogao i smio Ivo Sanader i njegovi trabanti, u koje spadaju, naravno, i Jadranka Kosor, i Božidar Kalmeta, i Gordan Jandroković, i Ivan Šuker, i Darko Milinović... nisu smjeli i mogli oni izvan tog po Hrvatsku paklenog kruga. Prema njima i njihovim lopovlucima bio je blagonaklon i Mladen Bajić koji se i dandanas pali isključivo na mig. Mig oka, a ne – da slučajno ne pomislite – ruskog aviona. I prije negoli su policajci, uskoci, poskoci, državni odvjetnici i njihovi doušnici javno obznanili opravdanu sumnju da rečeno društvo ili krade ili krađu nečinjenjem omogućava, opozicija ih je strpala u zločinačku organizaciju. Stigmatizirani su – često i s pravom – prije nego što su i posjednuti na optuženičku klupu. Željko Jovanović i Radimir Čačić uvjeravali su javnost da ljudi koje se sumnjiči za kriminal ne mogu voditi javne tvrtke, ministarstva i državu. Danas, kada su Jovanović i Čačić promijenili uloge te se iz opozicije prometnuli u vlast, zaboravljaju principe za koje su se još prije dva, tri mjeseca žučno zalagali. Što šutnjom, što djelom uhvatili su se u kolo s J. Kosor i Kalmetom koji niječu bilo kakvu političku odgovornost za učinjena ili dopuštana zlodjela.

Njihova, a ne Naša

Ne mogu ja biti odgovoran zato što se na hrvatskim prugama sudaraju vlakovi ili zato što netko u Hrvatskim autocestama krade – poput stare ploče ponavljao se Kalmeta. J. Kosor se ne osjeća odgovornom, a kamoli krivom ni nakon što je otkriveno da je skrivala ukradeni novac, nakon što se zna da je njena stranka do lakata umočena u teški kriminal, nakon što je bjelodano da je njezin politički uzor i mentor lakomošću i nezajažljivošću pustošio lijepu i napaćenu više Njihovu nego Našu. I zbog toga su je – s pravom – Jovanović i Čačić gađali otrovnim strelicama. Tek što su zasjeli u Banske dvore, zaboravili su na principe, moral i dosljednost. Radimir Čačić je u Nadzorni odbor JANAF-a, jednog od najvažnijih državnih poduzeća, ustoličio Srećka Ferenčaka, zbog kriminala na godinu dana zatvora nepravomoćno osuđenog HNS-ovca. Nakon što je tim činom zgrožena javnost kriknula, zaredala su nevjerojatna pravdanja stranke koja je HDZ-u držala višegodišnje lekcije iz morala. I Vesna Pusić, koju je javnost sve do jučer smatrala građanskom pravednicom, i Radimir Čačić, kojemu je dokazan sukob interesa, srčano su branili pravo da za kriminal nepravomoćno osuđeni Ferenčak nadzire poslovanje tvrtke od posebnog državnog interesa.

Još jedan politički proces?!

Dvoje ne samo HNS-ovih kormilara, već i utjecajnih ljudi u Milanovićevoj Vladi smatraju da je potpuno prirodno pustiti da lisac u pilićarniku čuva piliće. „Gospodin Ferenčak dokazat će svoju nevinost u politički potaknutom postupku koji se protiv njega vodi“ – izjavio je prvi potpredsjednik Vlade Čačić, podsjećajući javnost da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivica. Samo jednom rečenicom napravio je više neshvatljivih političkih faulova. A kamo onda svrstati njegovu tvrdnju da je HDZ zločinačka organizacija? U političke objede?! Otkada je to slučaj Nanbudo, u kojem su Ferenčak i Petar Turković odgovarali za u odnosu na HDZ stotinu puta očitiji privredni kriminal, politički proces?! Hrvatski nanbudo centar 1996. godine od grada Zagreba dobio je atraktivno zemljište (u blizini hotela Antunović) po simboličkoj cijeni (nešto više od 800.000 kn) kako bi na njemu izgradio Centar za dnevnu skrb invalida. Pet godina kasnije, Nabudo institut na ime fantomskog duga zemljište daje Ferenčaku i Turkoviću, a oni ga prodaju Konzumu za petnaestak puta više novca. Umjesto da osiguraju dnevnu skrb invalidima, Ferenčak i Turković pokušali su zbrinuti sebe za cijeli život. Ne samo da je stjecanje vlasništva nad atraktivnim zemljištem protupravan, već je i abnormalno nemoralan čin.

HNS-ovci su izuzetak

I da nema kaznene, Ferenčak bi se morao zauvijek povući iz politike zbog moralne odgovornosti. Zato što politiku moraju voditi – tisuću je puta ponovila Vesna Pusić – visoko moralni ljudi. Osim ako nisu HNS-ovci. Naravno da je potpuno pogrešno idealizirati bilo koju, pa i sto puta demokratičniju državu od Hrvatske, no, slučajevi poput Ferenčakovog u zapadnim su zemljama gotovo nemogući. O tome govori i posljednji skandal na političkoj sceni Velike Britanije. Ovih je dana ministar energetike i klimatskih promjena u Cameronovom kabinetu Chris Huhne dao ostavku iz za hrvatske prilike neshvatljivih razloga. Prije osam godina, njegov je automobil snimljen u prebrzoj vožnji za koju je odgovornost na sebe preuzela tadašnja Huhneova supruga. Nakon što se razveo – a povod razvoda bio je ministrov preljub s glasnogovornicom – supruga je priznala da nije ona vozila prebrzo, već suprug. Zašto je lagala prije osam godina? Zbog kaznenih bodova. Visoko pozicionirani suprug – tada europarlamentarac - nije mogao ili smio privremeno ostati bez vozačke dozvole. A zašto je supruga progovorila nakon toliko vremena? Da bi napakostila mužu. Zamislite kako bi reagirala hrvatska javnost da neka od supruga domaćih političara progovori o – za naše pojmove – bezazlenom prometnom prekršaju?!

Vidi budale

Iako Huhne tvrdi da je nevin, odrekao se visokoga položaja: „Kako bih spriječio ometanje svojih službenih obveza ili sudskog spora, povlačim se i dajem ostavku.“ Što bi ometalo njegove službene obveze? Sumnje. A što bi ometalo sudski spor? Njegova visoka pozicija u Vladi. Za trajanja sudskog procesa – u kojemu može zbog prekršaja i laži fasovati i dvije godine zatvora – najbolje je maknuti se iz vlasti u kojoj ne smiju participirati ljudi pod opravdanom sumnjom. Što bi na to rekla većina hrvatskih političara? Vidi budale! Nevjerojatna je i reakcija ministara Milanovićeve Vlade na Ferenčakovo sudjelovanje u Nadzornom odboru JANAF-a. Nitko osim Zlatka Komadine nije izrekao jasan stav. Javnost je najviše razočarana šutnjom Željka Jovanovića koji se godinama predstavljao borcem protiv korupcije i nemorala, a čim je njegov koalicijski pajdos povukao nemoralan potez, zašutio je kao riba. Kada su ih zatražili da prokomentiraju ta dvostruka mjerila Kukuriku koalicije, ministri su pokraj novinara prolazili nijemo, pognute glave. Bio je to jadan prizor koji svjedoči da je u Hrvatskoj i visokom državnom dužnosniku opasno izreći vlastito mišljenje. Praktičnije je sačekati reakciju šefa, pa tek onda, eventualno, reagirati.

Naši su nevini!

A Milanović je, navodno, poručio Čačiću: „Odmah miči Ferenčaka iz Nadzornog odbora!“ Da HNS-ov uzmak izgleda ipak „časnije“, Čačić je novinarima rekao da se Ferenčak zbog pritiska javnosti sam povukao te da će – ponavljam – dokazati svoju nevinost u politički motiviranom procesu. U toj je šetnji slona u staklari Čačić pljucnuo i na hrvatsko pravosuđe koje prvi potpredsjednik Vlade ne priznaje. Kao što ga ne priznaju – u slučaju Glavaš - ni HDSSB-ovci. Kao što ga ne priznaju neke braniteljske udruge kada je u pitanju presuda generalu Mirku Norcu. Država je pravna samo onda kada osudi one druge. Nitko našima nema pravo tovariti krivicu jer su – zato što su naši – obvezatno nevini. Ma što god mislili o Britancima, njihov (sada već bivši) ministar nije niti jednom riječju doveo u pitanje opravdanost sudskog procesa i nije, kao što to čine naši grešni političari, supruginu reakciju okarakterizirao političkom. Naravno, niti u milijuntom dijelu slučaja Nanbudo nema natruha politike, osim što su Ferenčak i Turković nezakonitu radnju ostvarili uz pomoć debelih političkih veza. Srećom, pravodobno je reagirao Zoran Milanović koji očito neće tolerirati niti u Vladi, a niti pak u javnim tvrtkama političare evidentno nečistih ruku. I ovaj je put obraz dijela Kukuriku koalicije sačuvan, ali je, ruku na srce, povjerenje u moralnost ove vlade poljuljana.

Kosor okružena „neprijateljima“

Ja sam ih primala u stranku i davala im ministarska mjesta, a oni su meni zarili nož u leđa – žali se bivša premijerka J. Kosor tretirajući političke ambicije svojih suradnika neprijateljskim činom. Umjesto da su mi lojalni, oni me žele smijeniti – gotovo s nevjericom komentira predsjedničke kandidature Tomislava Karamarka, Domagoja Miloševića ili Darka Milinovića do jučer apsolutna vladarica HDZ-a, čime dokazuje da je ozbiljno posvađana s demokracijom. Zar samo zato što mu je uručila stranačku knjižicu Karamarko mora u sebi zatomiti želju za vođenjem najjače opozicijske stranke?! Zar samo zato što je na njezin nagovor pristao ući u Vladu kojoj su svi mudri ljudi okrenuli leđa Milošević nema moralno pravo konkurirati šefici?! Umjesto da svoje suradnike ohrabruje, J. Kosor se prema svakoj kandidaturi ponaša kao uvrijeđena mlada. Ako to iz moralnih razloga ne mogu učiniti Karamarko i Milošević, tko bi se onda – da se ona ne uvrijedi – smio kandidirati protiv J. Kosor?! Zloduh Ivić Pašalić? Ali on se tek kani vratiti – kaže – u svoj HDZ. Ako mu, naravno, to J. Kosor dopusti. Ili, možda, Jerko Rošin kojega su bez ikakvoga razloga ritnuli iz stranke? Protiv Rošina bi J. Kosor imala šanse, ali Milinović, Karamarko i Milošević postaju joj iz dana u dan poput Mount Everesta velike prepreke do svoga prvog izbora za predsjednicu stranke. Izgubit će i izglede za drugi krug ako će i dalje, uz pomoć Vladimira Šeksa, HDZ tretirati kao ćaćino nasljedstvo čijom se imovinom ne smije nitko koristiti dok to ona ne dopusti.
Prvi je put u povijesti modernoga hrvatskoga višestranačja jedna stranka svojim predsjedničkim kandidatima zabranila da se s članovima stranke susreću u stranačkim prostorijama. Mogu se sastajati po hotelskim sobama, birtijama, plesnim dvoranama, na sajmovima, tržnicama, ulicama i trgovima, ali ne i na za to predviđenim mjestima. Poznato je da stranka neće upriličiti sučeljavanja kandidata, ali se još ne zna hoće li oni kandidati koji pristanu stati pred kamere i sučeliti programe (bez, naravno, J. Kosor) biti isključeni iz stranke. Niti jedan dosadašnji predsjednik niti jedne iole značajnije stranke nije povukao toliko poteza protiv sebe. Očito je da nedemokratska faza završava u svibnju te da će novi predsjednik HDZ-a trebati stranku graditi na ruševinama J. Kosor i Sanadera.

P.S. Dva su se predsjednika – bivši i sadašnji – počerupala zbog taštine i uglavnom nezasluženih privilegija. Čim se povela rasprava o njihovim penzijama, nestali su obziri i dojučerašnje glumljeno prijateljstvo. Nakon što je Vlada na poticaj opozicije najavila da će i predsjednici ostati bez privilegiranih mirovina, predsjednik Ivo Josipović izjavio je da mu nije jasno koja je gospodarska strategija Vlade. Istina, nije nikome – vjerujem ni Milanoviću – to jasno, ali sam siguran da Josipović ne bi tako reagirao da ga Vlada nije po pitanju predsjedničke penzije stavila pred gotov čin. Ja ionako nakon mandata neću u mirovinu, već ću se vratiti na Sveučilište i neće mi trebati ured – poručio je Josipović. Tu je poruku Stjepan Mesić shvatio kao guranje prsta u oko. Josipovića je nazvao jeftinim demagogom koji se skriva iza nejasnih stavova i nedorečenosti. No, jesmo li željeli predsjednika kojemu je stalo jedino do popularnosti – tašto reagira Mesić. Josipović mu nije ostao dužan. Spočitnuo mu je prijateljevanje s Gadafijem te postavio pitanje u čije ime i za čiji račun Mesić djeluje iz prostora i uz suradnike koje mu plaćaju porezni obveznici. Da, Josipović je u pravu. Bivšim predsjednicima ne trebaju uredi, vozači, tjelohranitelji i od države plaćeni savjetnici. Hrvatska je premala i presiromašna država za taj luksuz koji je, uostalom, izvan ikakve logike i sustava.