Jeste li vi STRANKA rada ili tko zna što?

Čitam ovih dana u »Međimurju« od 31. siječnja kolumnu Branka Vukšića, odnedavno saborskog zastupnika, pa se ne mogu načuditi u što se on sve upliće i o čemu sve u istom tekstu piše, kao da je MEĐIMURJE neki tabloid, a nije. Tako piše o sportašima Kostelićima, o Vlašićki i Ivaniševiću, o Salieriju i Mozartu, o Pogoreliću i Stipi Šuvaru, o Eurosongu i Elizabeth Homsi, o tv-voditeljima Dušku Ćurliću i Barbari Kolar, o Jadranki Kosor i Hilary Clinton... o svemu samo ne o onome što se od njega kao zastupnika i, štoviše, člana vodstva Hrvatskih laburista očekuje - da otvoreno i hrabro progovori o očajnom položaju hrvatskog radništva koje, ne nalazeći idejnog i političkog uporišta u nekoj parlamentarnoj stranci, često izlazi na ulice, prosvjeduje i traži tako izlaz iz nemoguće situacije u koju je dovedeno. Tako i radnici nekad nadaleko čuvene Međimurske tvornice čarapa.
Vukšić piše kako zna kakvo je pravo ime pjevačice Vanne pa ga i navodi. A ne spominje ime ni jednog radnika Jadrankamena na Braču koji su, njih oko 190, 27. siječnja zauzeli pogone u Pučišćima i Selcima. Sindikalni povjerenik Tonći Drpić tada je poručio: “Ovo je naša tvrtka, koju su nam najprije oduzeli, zatim opljačkali, a sada nam žele zabraniti i ulazak u nju. Ako policija bude intervenirala mi ćemo ići u sukob s njom ... mi ćemo se boriti do zadnje kapi krvi” (Hina, Novi list, 28.1.).
Drpićeva izjava ući će vjerojatno u povijest hrvatskog radničkog pokreta na početku 21. stoljeća kada radništvo, nedovoljno organizirano i prepušteno pljački nezasitnog kapitala, stihijno, štrajkovima i demonstracijama traži svoja prava u hrvatskom društvu.
Nismo čuli da su Vukšić ili predsjednik Hrvatskih laburista Lesar, kao saborski zastupnici, odmah javno istupili i stali na stranu hrabrih radnika na Braču. Ali zato Vukšić 31. siječnja u »Međimurju« javno proziva Vladu Zorana Milanovića - da će nas “lišiti svega”. Komotna je to pozicija: svu aktivnost svesti samo na kritiziranje Vlade. A što sami poduzimaju? Za što se zauzimaju ako se nazivaju Stranka rada?
Ministar rada Mirando Mršić izjavljuje 2. veljače na Hrvatskom radiju kako je radnicima Jadrankamena savjetovano da odmah izaberu radničko vijeće koje bi kao njihov legalni zastupnik pregovaralo s upravom poduzeća. To znači da se s faze sindikalne i stihijne borbe za ostvarenje opravdanih materijalnih zahtjeva prijeđe u fazu radničkog sudjelovanja (participacije) u upravljanju poduzećem. Mršić je najavio da će Vlada u tom smjeru - u smjeru osnivanja radničkih vijeća u svim kolektivima gdje ona ne postoje - uskoro pokrenuti širu akciju.
Po mom mišljenju, laburisti bi trebali to zdušno podržati i sami biti u prvim redovima boraca za širu participaciju svih radnika, svih zaposlenika u upravljanju, bar po uzoru na prava radnika u Njemačkoj (Mitbestimmung), Norveškoj, Švedskoj i drugdje.
Radnička vijeća - oblik direktne demokracije
Prije dva i pol mjeseca javno sam u “Novom listu” i »Međimurju« podržao izborni Lesarov program u kojemu je na prvom mjestu bila neposredna demokracija. On je kasnije rastumačio da pod tim misli na obavezu raspisivanja referenduma o svim važnim pitanjima. U redu, ali radnička participacija, radnička vijeća oblik su neposredne demokracije, ne, doduše, kao nekad u samoupravnom socijalizmu, ali to je prvi stupanj za daljnje napredovanje u razvoju zaista demokratskog društva na svim razinama i u svim oblicima. Jednako kao i radničko dioničarstvo prilagođeno našim uvjetima. Tko to ne razumije, uzalud mu se nazivati laburistom.
Radnička vijeća regulirana su Zakonom o radu prije dvadeset godina. Osnovana su u brojnim kolektivima. Međutim, kako ona rade, na kakve sve teškoće nailaze, kako ih uprave i vlasnici tvrtki i ustanove bagateliziraju, dosad nije objavljena, koliko znam, ni jedna značajna analiza. Ni od strane sindikata. Zašto se toga ne bi prihvatili Hrvatski laburisti. Zar je potrebno podsjećati što su u povijesti međunarodnog radničkog pokreta značila radnička vijeća, kakvu su revolucionarnu ulogu odigrala, npr. u Njemačkoj (Rätesistem) i drugdje? U našim prilikama ona mogu biti izraz dosljedne demokratizacije hrvatskog društva na principima neposredne demokracije. Politička nadgradnja stvar je budućnosti.
Ivo Horvat, Zagreb