Horvat se sapleo u ideološke kučine

Bogami, nakon što mi je za oko zapela reakcija gnjevnog Ive Horvata na tekst „Mali mozgovi ubijaju velike talente“ koji je prije tri tjedna na ovome mjestu napisala moja malenkost, dao sam se u čitanje. Malo čitam kolumnu, malo reakciju g. Horvata, malo kolumnu, malo reakciju g. Horvata i čudim se čudom: „Je li se možda netko u ‘Glasu javnosti’ lažno predstavio kao Ivo Horvat ili – nekako ne mogu vjerovati – Ivo Horvat niti shvaća o čemu pišem, niti mu je jasno što to moja malenkost radi u ‘Međimurju’?!“ Moja malenkost je i dalje – usprkos tome što je sa solidnim postotkom izabrana u Hrvatski sabor – u županijskim novinama „Međimurje“ kolumnist, komentator. K tome još i – kao uvijek do sada – slobodni strijelac, bez stega, bez „zadatka“, bez osluškivanja bilo uredničkih, bilo političkih moćnika. „Pisma iz Zagreba“ već su gotovo 20 godina glasna razmišljanja novinarskog anarhista, istina – neki javno tvrde – propalog, ali, činjenice govore, čitanog i slušanog.
Ovo, na ovome mjestu, u ovom jedinom skandinavski čitanom tjedniku, novinama bez cenzure i uredničkog dociranja, jest moje glasno razmišljanje, osobni stav, građen - dakako – na spoznajama, iskustvu, znanju i (kakvom-takvom) umijeću komunikacije s javnosti.

Kakve to veze ima?!

Nakon kolumne „Mali mozgovi ubijaju velike talente“ nazvalo me nekoliko mojih što povremenih, što stalnih ili poklonika ili oponenata sa sličnim zaključkom: „Ovo ti je jedno od najboljih Pisama!“ Kako se daleko bolje snalazim s pokudama nego s pohvalama, moj dijalog s hvaliteljima trajao je daleko kraće nego ovaj s g. Ivom Horvatom ili nekim kome je Ivo Horvat samo pseudonim. Moj tekst o malim mozgovima koji uništavaju velike talente mogao bi „Međimurje“ odgurati u tabloide samo zato što se u njemu spominju Kostelići, Ivanišević, B. Vlašić, Salieri, Mozart, Pogorelić, Šuvar, Kosor, Ćurlić, B. Kolar, H. Clinton i J. Kosor?! Po čemu je Mozart tabloidan? Po čemu je Pogorelić tabloidan? Po čemu su vrhunski svjetski sportaši tabloidni? Po čemu je, molim lijepo, suprotstavljanje tabloidnosti HRT-a tabloidno?! Ne vjerujem da bi novinar Ivo Horvat mogao napisati sljedeće: „Vukšić piše kako zna kakvo je pravo ime pjevačice Vanne, pa ga i navodi. A ne spominje ime nijednog radnika Jadrankamena na Braču...“ Ne vjerujem da bi novinar Ivo Horvat mogao napisati da moja malenkost piše o svemu samo ne onome što se od moje malenkosti očekuje?! To novinar novinaru ne može i ne smije napisati. Osim, naravno, ako ne želi djelovati kao komitetlija, svisoka, naredbodavno - imate pisati o onome što mi od vas očekujemo! A ne očekujemo da pišete o negativnoj selekciji. Kakve ona ima veze s našim društvom?!

Ljudi bez identiteta

Ide Ivo Horvat, ili netko tko se za Ivu Horvata izdaje, i korak dalje. Ravno u provaliju. Čime? Tvrdnjom da moja saborska malenkost, koja je ujedno i član vodstva Hrvatskih laburista, ima otvoreno i hrabro progovarati – na ovome mjestu, u Pismu – o očajnom položaju hrvatskog radništva koje, „ne nalazeći idejnog uporišta u nekoj parlamentarnoj stranci, često izlazi na ulice, prosvjeduje i traži tako izlaz iz nemoguće situacije...“ Ivo Horvat, ili onaj tko se za Ivu Horvata izdaje, ne shvaća ama baš – NIŠTA. Pisao sam u Međimurju i kada sam bio urednik u Večernjaku, i kada sam bio direktor programa Nove TV, i kada sam bio urednik u Vjesniku, i kada sam bio glavni urednik Z1 – Zagrebačke televizije, ali nikada s pozicije čovjeka na funkciji, već iz nezavisne pozicije. Zna li Ivo Horvat da osobe (uglavnom) nemaju samo jedan identitet i zašto ga nemaju? Nisu samo Hrvati, nisu samo inženjeri, nisu samo filatelisti, nisu samo poligloti, nisu samo članovi stranke (pa makar i Laburista), nisu samo supruzi ili supruge. Istina, znam ljude sa samo jednim primarnim, prevladavajućim identitetom - neki su samo Hrvati (ili Srbi, sasvim svejedno), i to im je, uz nacionalno obilježje, ujedno i zanimanje. Neki su samo HDZ-ovci, ili IDS-ovci, i to im je i zanimanje i identifikacijski kod.

Izmjenjujem poglede na svijet

Moja malenkost može biti (i jest) i nešto uz ili povrh laburiste. Mogu biti, vidi vraga, i kolumnist iz kojega laburizam ne progovara banalno, deklarativno, deklamacijski, već bitno, kao jedan od više identiteta. Osim toga, mene Ivica Jurgec nije angažirao u Međimurju kao laburista, već kao novinara. Na ovome mjestu, u ovoj kolumni nisam, g. Horvat, laburist, već novinar koji je (po idejama) odvajkada laburist, ali zna progovarati i o stvarima koje nisu usko i bukvalno vezane uz laburizam ili Hrvatske laburiste. Ne pišem, g. Horvat, o onom što Vi od mene očekujete. Nisam novinar na daljinski upravljač. Vi mi, a ni itko drugi, g. Horvat, ne možete držati lekcije o otvorenosti i hrabrosti, o stavu i tematici. Zbog njih sam nekoliko puta ostajao bez posla i jedini mi je honorar bio upravo od ovih, po Vama spornih, tabloidnih kolumni. Jeste li, g. Horvat, možda vidjeli da ispod mog imena u kolumni piše saborski zastupnik, ili, možda, potpredsjednik Hrvatskih laburista?! Ne piše, iako ja to jesam. Ali u Međimurju ne pišem kao stranački ili državni dužnosnik, već kao novinar. Ne socijalistički, ne partijski, ne državotvorni, već slobodni, koji ne govori o sebi – poput I.H. – u množini, već u – jednini. Ne utvaram da sam glas naroda, već s narodom - čitateljima, slušateljima – koji to žele – izmjenjujem poglede na svijet.

Borimo se i rastemo

A sada nešto i o mom (ili mojih drugova) stranačkom te saborskom angažmanu. Kaže I. Horvat: „Nismo čuli da su Vukšić ili predsjednik Hrvatskih laburista Lesar, kao saborski zastupnici, odmah javno istupili i stali na stranu hrabrih radnika na Braču. Ali zato Vukšić 31. siječnja u Međimurju javno proziva Vladu Zorana Milanovića – da će nas ‘lišiti svega’. Komotna je to pozicija: svu aktivnost svesti samo na kritiziranje Vlade. A što sami poduzimaju? Za što se zauzimaju ako se nazivaju Stranka rada?“ pazite, I.H. kaže „nismo čuli“? Tko nije čuo? Ivo Horvat, ali se – po starom dobrom socrealističkom običaju – krije iza množine, da, tobože, bolje zvuči. Hrvatske laburiste podržava trenutno oko 8 posto građana Hrvatske (na izborima nas je podržalo 5,2 posto) upravo zato što jedini poduzimaju... Što? Bore se u Saboru za prava obespravljenih. Predlažu zakone, pišu amandmane, komuniciraju s građanima, pomažu razmrsiti stečajno klupko, savjetuju radnike, dižu glas za njih u sabornici. Hrvatski laburisti nametnuli su svehrvatsku raspravu o stečajevima koji su treća velika pljačka u Hrvatskoj. Otud i novi Zakon o stečajevima. Hrvatski laburisti su primorali državne institucije - od Vlade, ministarstava, sve do Fine, da prestanu s otimačinom zvanom ovrha.

A da Oni nauče?!

Hrvatski laburisti su, a ne Oni, skupljali potpise protiv nakaradnih ovrha, za mogućnost povratka iz drugog mirovinskog stupa u prvi, međugeneracijski stup solidarnosti, Laburisti su širom Hrvatske, na ulicama i trgovima skupljali potpise za ukidanje devizne klauzule. Mi činimo, a Vi, pardon, Oni, iz udobne fotelje dijelite packe i predstavljate lažnu suosjećajnost. O radničkim vijećima Oni saznaju iz novina, a Laburisti se za njih bore na terenu, educiraju radništvo, bodre neorganizirane da se organiziraju. No, Oni, tj. I.H., čuo je od g. Miranda Mrsića da se Vlada zalaže za osnivanje radničkih vijeća?! Molim?! A da Oni prvo nauče kada su u Zakon o radu vraćena radnička vijeća i tko se za njih izborio? Tko se izborio za kolektivne ugovore koje će sada nova Vlada pokušati srušiti? Jedina prepreka tom rušenju bit će im Laburisti. Čega je Vlada svjesna. I.H. živi u svijetu omađijanom ideologijama, pa ne vidi stvarnost ispred nosa. Ali dijeli lekcije u ime naroda. I to svisoka. Iz teza mu viri SDP-ovska logika koja je, na žalost hrvatskih radnika, neoliberalna i za sve buduće generacije pogubna. Milanović i njegovo društvo iz Vlade kani rasprodati – protiv čega su opet najglasniji Laburisti (ma što god Oni o tome mislili i govorili) – ostatak svega što vrijedi - prvo je na redu hrvatska poštanska banka, a potom Croatia osiguranje, tvrtke koje posluju s ne baš zanemarivim profitom.

Zavedeni floskulama

Nakon što ih proda i poda nekim novim mudrinićima, SDP-ovi će se ministri boriti da hrvatski radnici kod tuđih gospodara osnuju radničke savjete. Kojeg li licemjerja. Da Oni išta znaju o mentalnom sklopu hrvatskih tajkuna i njihovih zakrilnika iz prošlih, ali i ove vlade, tada ton ne bi bio docirajući niti bi se Oni usudili dijeliti lekcije ljudima koji o socijaldemokraciji ne raspredaju, već je žive (kao što je živi D. Lesar). I, naravno, da zapetljani u ideološke kučine Oni ne mogu čak ni dokučiti da je od presudne važnosti globalna, svehrvatska neposredna demokracija ili njegovanje referenduma. Samo referendumom narod može prisiliti vlast na postupanje koje je u skladu s interesima većine, radnika, svih onih koji žive od svoga rada. Referendumom se može spriječiti rasprodaja. Referendumom se može ukinuti moderno robovlasništvo, a onda, dabome, i stvoriti uvjeti za funkcioniranje radničkih savjeta. Naravno, Oni su sigurni da su radnički savjeti temelj demokracije na koju će se – kad-tad – nakalemiti „politička nadogradnja“. Je li ta teza izvedena iz zablude ili neznanja, sasvim je svejedno. Vlade se prvo moraju othrvati korporativnoj demokraciji u (sve više) korporativnim i državama i društvima. Upravo je Europska unija primjer dokidanja demokracije u korist korporativne, nedemokratske države.
Tko je ikad izabrao trenutačnog talijanskog premijera? Tko je ikad izabrao grčkog premijera? Oni su postavljeni na nedemokratskiji način čak i od Jadranke Kosor. Usprkos tome, ta je ista Europa pljeskala nedemokratskim presedanima koji će vrlo skoro postati praksa. Laburisti su o tome govorili već prije dvije godine. Danas djeluju protiv vazalstva, ali to Oni ne vide. Zato što su sami sebi najvažniji. Da nisu, ne bi ih se dalo tako lako zavesti floskulama. Da nisu, skinuli bi ideološku koprenu s očiju i stvarnost vidjeli u svim bojama. Daltonistički pristup stvarnosti najviše odgovara upravo izrabljivačima i – što političkim, što medijskim - zaštitnicima izrabljivača.

P.S. Kada su ga novinari pitali je li moralno da on, nepravomoćno osuđen za kriminal, sjedi u Nadzornom odboru Janafa, HNS-ovac Srećko Ferenčak odgovorio je: „Što je to uopće moral u politici?!“ Na taj način s javnošću nisu komunicirali ni najrigidniji HDZ-ovci koje su i HNS i SDP bez ikakvih dokaza, a kamoli presuda svrstali u zločinačku organizaciju. Čačićeva i Milanovićeva partijska riječ jača je i vjerodostojnija - izgleda – od sudske presude. No, nakon Ferenčaka, značaj morala u politici relativizirao je i u posljednje vrijeme pomalo zbunjen predsjednik Vlade Zoran Milanović. „Nisam sklon moraliziranju“ – rekao je u jednome intervjuu. Čemu jest? Partitokraciji?! Samo u državama partitokratske demokracije (u nedemokraciji slične korporativnoj demokraciji) mogu se mjesta u nadzornim odborima dijeliti kao plijen, o čemu je davno govorio Max Weber (Politika kao poziv). Vjeruje se samo stranačkim vođama odanim kadrovima. Ako ih i sud proglasi krivima, lojalnošću kupuju oprost. Iako se nitko protiv koga se vodi kazneni postupak ne može zaposliti u javnim službama, za kriminal nepravomoćno osuđena osoba može nadzirati poslovanje državnih tvrtki. Zašto? Zato što hrvatskim vlastima moral u politici velika nepoznanica. I - čemu se uopće moralom zamarati?!