Sabor je kokošinjac zbog služenja Vladi

„Dosta je kokošinjca! Ne želimo da nas građani tako percipiraju, vrijeme je da Saboru, a još važnije parlamentarnim zastupnicima, vratimo ugled koji zaslužuju! To znači da ćemo ukinuti institut ‘Ispravaka netočnog navoda’ koji se konstantno zloupotrebljava i zbog čega nas građani vide kao jedan veliki kokošinjac. Osim ispravka netočnog navoda, red treba uvesti i u pravila kada će i na koji način zastupnici imati pravo na repliku... Ideja izmjena Pravilnika Sabora je da zastupnici budu ugledniji, a ugled se ne stječe stalnim ispravcima netočnog navoda, nego kvalitetnim raspravama!“ – izlanuo je na partijskom dokoličarenju u Poreču Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja i sporta. Čitava je ta njegova izjava veliki, krivi, zabludjeli navod kojim je u praksi dokazano da se staropartijska demagogija još uvijek odlično drži. Jovanović je ovim nevjerojatno plitkim pojašnjenjem nakane da se uskrati bilo kakva polemika u Saboru najavio da će hrvatski parlament biti još dosadniji i kontroliraniji. Čega se sve nije dosjetio Jovanović?! Kaže da će oni, SDP-ovci, zastupnicima vratiti ugled?! Čime? Tako da nam onemoguće reagirati? Tako da sve zastupnike strpaju u svoje uske okvire? Molim Jovanovića, Milanovića, Šprema, Linića i ostale SDP-ovce da se ne trude mojoj malenkosti stvarati ugled.

Neumjesne Jovanovićeve prodike

Od toga mi se njihovoga truda kostriješi i onako preduga kosa na glavi. Jovanović je ovom izjavom dokazao da ne shvaća politiku i suštinu parlamentarizma te priznao da SDP-u nije na kraj pameti demokracija, već - partitokracija. Kako iole ozbiljan političar može uopće i pomisliti da će narodnim zastupnicima vratiti ugled ukidanjem institucije „Ispravak netočnog navoda“?! Samo zato što se više neće ispravljati netočni navodi Sabor će prestati biti kokošinjac?! Jovanović je, naravno, obećao što ni on, a ni njegova partija ne mogu vratiti Saboru, odavno izgubljen ugled. Barem ne na način zastupnika koji je najčešće zlorabio saborsku govornicu ne bi li s nje na političke neprijatelje rigao nekontroliranu vatru. Te su se njegove netrpeljivošću začinjene eskapade dijelu građana dopale, a dijelu su debelo išle na živce. Ali, tvrdim, na – blago rečeno – specifično govorenje Jovanović je imao pravo. Stoga je danas najnepozvaniji i za promjene koje zapravo znače ukidanje dijela sloboda, i za pretencioznu brigu o tuđemu ugledu. Neka se bavi svojim ugledom i ugledom svoje partije. Ne doživljavaju građani Sabor kokošinjcem zbog – po Jovanoviću – zloporabe „Ispravka netočnog navoda“, već zbog kukavičluka saborskih zastupnika koji ne zastupaju narod, već partije i njihove vođe. Ugled Saboru na prvoj je sjednici narušio upravo SDP tzv. Komadininim zakonom, ugled Saboru srozavaju i poslušnici iz redova SDP-a i poslušnici iz HDZ-a, i poslušnici iz HNS-a.

SDP-ov antiparlamentarizam

Jedno misle, drugo govore, a po trećem, tuđem naputku dižu ruke. Ugled Saboru srozava činjenica da sabornicom ne vladaju narodni zastupnici, već stranački moćnici, Saborom vlada u devedesetima Tuđmanov Pantovčak, kasnije Sanaderov, potom Kosoričin, a sada Milanovićev kabinet, a za što je bezbroj dokaza. Tužno je da čak i zastupnici koji su predložili amandman, primjerice, na proračun ili neki od poreznih zakona glasaju protiv svoga mišljenja samo zato što je tako naložio Milanović. Slično su se gotovo dva desetljeća ponašali i zastupnici HDZ-a. Ima li efikasnijeg sredstva za pretvaranje Sabora u kokošinjac?! Način na koji Jovanović tretira Sabor je antiparlamentaran. Za Jovanovića Sabor nije mjesto govorenja i odlučivanja, već mjesto slušanja. Koga? Milanovića. I njegovih ministara. Sabor je za SDP-ovce mjesto na kojem se provodi (među)partijska volja. Za njih je Sabor mjesto na kojemu se izglasavaju nevjerojatni, antidemokratski, pojedinim moćnicima podređeni zakoni, Sabor je mjesto na kojemu se pokušava zabraniti – potvrđuje Jovanović – govorenje, polemika, pa i – ako baš hoćete – svađa. Sve mora biti, po Jovanoviću, ali i po Špremu, predvidljivo, sve se mora moći kontrolirati, sve mora biti onako kako je partija zamislila. Kokodakati se može samo ako se kokodakanje propiše. A zna se gdje propisuju kako će i tko kokodakati! U partiji na Iblerovu trgu.

Žele kontroliranu slobodu

Ukidanjem „Ispravka netočnog navoda“ kokošinjac će postati kontrolirani kokošinjac, s još manjim ugledom. No, najveća je žalost novih vladara Markova trga što oni nastoje tobožnjim poboljšanjima Pravilnika utišati one koji ih kritiziraju. Žele nam začepiti usta. Žele od saborskih rasprava učiniti dosadnu, neslušljivu tribinu kontroliranih aparatčika koji smiju reagirati programirano. Treba napomenuti da zastupnici na izlaganje članova Vlade u Saboru imaju pravo reagirati samo institutom „Ispravka netočnog navoda“, na što su i SDP-ovi, i HNS-ovi ministri, naročito potpredsjednik, pardon, prvi potpredsjednik Vlade Čačić, postali alergični. Kako se zastupnici opozicije usude polemizirati sa stavovima veleumova poput Milanovića, Jovanovića, Čačića, V. Pusić ili Linića?! Jovanović smatra da će se ugled Saboru vratiti ograničavanjem slobode govora. Političari Jovanovićeva kova smatraju da će se politici vratiti ugled ako se iz dana u dan cenzuriraju svi važni mediji. Dosta im je nekontroliranog interneta! Jovanović bi morao znati da su ugled Saboru srozavali SDP-ovci pristajanjem na to da budu operetna opozicija uz koju je HDZ dva desetljeća bez ikakvih prepreka krčmio Hrvatsku i potkradao njezine građane. Ugled srozavaju bivši zastupnici, a sadašnji ministri koji žele zastupnicima otupiti oštricu, ugled srozavaju oni političari koji bi Sabor pretvorili u poslušnu glasačku mašineriju partije na vlasti ili partijskih moćnika.

Smokvin list

Sabor može postati ugledan samo ako postane mjesto stvar-nog odlučivanja, a ne smokvin list za već donijete odluke premijera i ministara. Sabor može postati doista ugledan budu li zastupnici slobodno i glasno govorili. Sabor će prestati biti kokošinjac samo ako zastupnici mogu bez posljedica glasati po svojoj savjesti. Sabor će prestati biti kokošinjac budu li u Sabor birani zastupnici primjerene građanske hrabrosti, zastupnici koji su voljni robovati jedino savjesti, moralu i znanju. Zna se da Sabor nije postao kokošinjcem zbog zloporaba ispravaka krivih navoda, već zbog kukavičluka i poslušnosti. U raspravi o skidanju imuniteta Branimiru Glavašu zastupnik HDZ-a Franjo Arapović pred kamerama je poručio da će glasati protiv skidanja imuniteta generalu jer bi mu, da digne ruku protiv Glavaša, otac odrezao ruku. Dan iza toga podigao je ruku. Je li otac Arapoviću odrezao ruku kojom je izdao svoga generala? Nije. Arapoviću je rezanje vlastite ruke bila tek stilska figura kojom je narodu želio poručiti koliko to on i njegov HDZ cijene „heroja, a ne zločinca“ Glavaša. Koliko ga cijene toga dana. Drugoga dana „pametniji i od Isusa“ (da, tako je velikog HDZ-ovog vođu Sanadera okarakterizirao Jerko Rošin), na pritisak Bruxellesa, Washingtona, Pariza, Berlina ili nekog drugog uistinu glavnog grada hrvatske poltronske politike, promijenio je mišljenje.

Zamalo ostao bez ruke

Pala je naredba: „Mijenjaj odluku!“ Zbog nje je Arapović zamalo ostao bez ruke, ali je i Arapovićev otac shvatio da mu je sin zalutao u posao najsličniji najstarijem zanatu. Dakle, SDP-ovci, ne uskraćujte govor u Saboru, ne uskraćujte polemiku, ne uskraćujte višeglasje, kritiku i živost. Sabor su s kokošinjcem počeli poistovjećivati devedesetih (a prvi je tu Matoševu sintagmu u političkome govoru upotrijebio 1995. moj prijatelj Zlatko Vitez, u ono doba ministar kulture), ali ne zbog ispravaka netočnih navoda, već zbog kokošje pameti, bespredmetnog kokodakanja i kokošje poslušnosti koju Jovanović i drugovi žele institucionalizirati. Pod lažnom izlikom da je saborskome zastupniku osnovna zadaća mudro zboriti, a ne – vrag vas svadljivi obuzeo – grintati, ispravljati, polemizirati, SDP i kukuriku partneri spremaju se uškopiti one s mudima. Svoje su već uškopili stranačkom stegom. Po Jovanovićevim najavama, SDP će ograničiti i repliku. Zašto? Da bi bilo dosadno i kraće. Kako bi sjednice završavale u „neko normalno vrijeme“. Već je nekoliko puta SDP predložio da se zastupnici odreknu rasprave ili zato da bi novinari mogli na vrijeme (?!) poslati izvještaje, ili zato što je drugoga dana blagdan, ili zato što ionako HTV više ne prenosi sjednice, ili zato što bi svaku raspravu zbrzali jer, pobogu, vlast ima dovoljno poslušnih zastupnika da izglasa što god joj se prohtije. Opozicijska kakofonija vlasti ide – po običaju – na živce.

To je mjesto ušutkavanja

Još je jedna od najvećih obmana odaslana sa SDP-ova partijanja u Poreču: u Sabor ćemo uvesti red i rad. Što to znači? Sabor će svakoga dana raditi puno radno vrijeme, kažu SDP-ovci. Pa tko im je to do sada branio?! Kada nema plenarnih sjednica, SDP-ovi zastupnici u Saboru mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Zato su njihove poruke iz Poreča licemjerne. Iako sam u Saboru češće i duže od drugih, znam da se značaj i uspjeh parlamenta ne mjeri po tome koliko sati zastupnici provedu na Markovom trgu, već po tome je li Sabor uistinu jedna od triju samostalnih vlasti ili je tek puka glasačka mašina. Uspjesi parlamenata europskih demokratskih zemalja (a takvih je sve manje, jer demokracija znači vladavinu naroda, a ne vladavinu korporacija i krupnoga kapitala) ne mjeri se po urednom radnom vremenu, već po polemičnim raspravama, slobodi govora, po porukama koje se iz parlamenta šalju narodu, po moći i utjecaju narodnih zastupnika na izvršnu vlast, a ne po činovničkoj poslušnosti. Prilikom glasovanja o proračunu SDP-ovi i HNS-ovi zastupnici dizali su ruke protiv dobrobiti za gradove iz kojih potiču, protiv dobrobiti glasača koji su ih postavili u saborske klupe. Dizali su ruke i saginjali glavu. I takvi bi u Sabor uvodili red?! Uvest će oni red nove, zastrašujuće poslušnosti, red novog poltronstva, red reda radi, red u uskraćivanju sloboda govora, red u cenzuriranju... Sabor bi trebao biti mjesto slobodne, žustre, oštre rasprave, uzorno mjesto različitosti, mjesto na kojemu se danonoćno bistre različiti pogledi na svijet, čuju različita mišljenja, pa i ona s kojima se ne slaže 99 posto građana Hrvatske. Sabor nije mjesto ušutkavanja već mjesto glasnosti koja, očito, bukačima poput Jovanovića počinje smetati. Zašto? Zato što je sada na vlasti. A vlast se ne smije ometati nekontroliranim govorenjem ili demonstracijama.

P.S. P.S. Da, da, Kukuriku koalicija selektivno se dohvatila nekih izbornih obećanja. Jedno od njih je i sloboda okupljanja na Markovu trgu, pod prozorima predsjednika Vlade Zorana Milanovića. Ukinut će se jedan od instrumenata HDZ-ove despocije. Ali samo djelomično. Na Markovom će se trgu moći demonstrirati, ali – ograničeno!? Pred Vladu i Sabor moći će samo 1.500 demonstranata. Ali ne 24 sata dnevno. Treća smjena na Markovom trgu nije dopuštena. Puče, demonstriraj od šest ujutro do deset na večer. Nova vlast pokušat će ozakoniti novu nepravdu po onom Josipovićevom receptu o novoj pravednosti (pravednosti ili ima ili nema, pravednost se ne dijeli na novu ili staru, lošu ili dobru). Ministar policije Ostojić kaže da je na Markov trg nemoguće pustiti više od 1.500 ljudi jer će demonstranti smjeti dobacivati premijeru i zastupnicima s odstojanja od 20 metara. Zbog čega baš 20? Da se omogući normalno funkcioniranje Vlade i Sabora. Da se ministre i zastupnike ipak pristojno udalji od demonstranata te da elita na svoja radna mjesta može s najraznovrsnijim prometalima. Oni protiv kojih će se demonstrirati žele, ipak, kakvu-takvu komociju, što je još jedno Kukuriku pokazivanje fige u džepu. Bi oni dopustili demonstracije, ali ograničene. Bi oni dopustili govor u Saboru, ali ograničen. Bi oni dopustili slobodu, ali ograničenu. S vlašću koja se plaši svojih građana Hrvatska će još dugo biti ograničena, nedemokratska država.