Sri, 14/03/2012

Ne ispričavajte se, već vratite lovu!

Slika kolumnista
Branko Vukšić
 

PRIMJER PRVI: „Krajem 2008. godine Ivo Sanader pitao me je li moguć primitak veće svote novca iz inozemstva. Kazao sam mu da, u načelu, to ne bi trebao biti problem. Sanader je tada jedna od najmoćnijih osoba u Hrvatskoj, premijer je i njemu se bilo kakav zahtjev ne odbija“ - rekao je riječki tajkun, bivši vlasnik Novoga lista, vlasnik Diokija Robert Ježić na suđenju Ivi Sanaderu.
PRIMJER DRUGI: „Iako je gotovo bez prihoda, jedan od ‘stupova društva’ kupuje nekoliko stanova, kuću u Zagrebu, vikendicu na moru, vozni mu je park vredniji od ukupne imovine prosječnog građanina, jahta mu je privezana u Ičićima... Slučaj sam prijavio šefu koji mi je poručio da sve što sam istražio i sve što znam o moćniku, zaboravim. Nisam ništa poduzeo jer sam se plašio posljedica“ – ispovijedio se ovih dana poreznik.
PRIMJER TREĆI: „Svi natječaji za gradnju autoputa na dionici od Splita do Ploča su namješteni. Višestruko su skuplji jer u namještanju natječaja sudjeluju deseci moćnika koji, nakon što izvođaču sjedne novac na račun, dijele plijen... Dao bih vam ja i dokumente o tome, ali, morate razumjeti, imam obitelj, uzeo sam auto na kredit, kćerka mi je tek na drugoj godini fakulteta...“ – pokušava me insajderskim pričama fascinirati građevinar-cestar.

Za osobnu korist

Takvih sam se priča naslušao i kao novinar i – naročito – kao odskora novinar na privremenom radu u politici. Nakon logičnog zahtjeva – jer, zaboga, došli su mi se požaliti na korupciju, šikaniranje, besprimjeran lopovluk... – Dajte mi dokumente! – ili: Odnesimo dokumente Bajiću! – sugovornici ustuknu. Nikada se više ne jave. Propjevaju tek ako ruka u Hrvatskoj u pravilu prespore pravde počinje dirati i u njih. Kada se onaj beskrupulozni svat Drago Vidaković, jedan od Hypovih šefova u Hrvatskoj i bezuspješan glazbenik, prisjetio Hypove kuverte za Ivu Sanadera? Tek kada je shvatio da bi od tog naglog prisjećanja mogao imati osobne koristi. I on je, naime, jedan od osumnjičenih bankarskih mutikaša. A zašto je bes-karakterni pripuz Ježić tek sada propjevao o milijunima eura koje je MOL za prepuštena upravljačka prava isplatio Sanaderu na račun njegova potrčka? Zato što će mu cinkanje donijeti koristi. Uostalom, odmah čim je izdao Sanadera, nacionalna, k tome i javna televizija (da, u Hrvatskoj postoji na papiru i takav medij), Ježića je počela tretirati gotovo kao biznismena s tek ponekom falingom. A on je nedvojbeno osumnjičen, skupa sa svojim bivšim pokroviteljem, za kriminal. To što je primio za Sanadera prljav novac, nije čak smatrao posebno spornim, a kamoli zločinom?!

Liliputanac podno planine

Uostalom, kako je taj isti Ježić došao do nekad oglednog privrednog uspješnika Diokija? Protekcijom. Tek nakon što se počeo družiti sa Sanaderom. Tek nakon što mu je počeo služiti. Tek nakon što ga je počastio skupim BMW-om. Tek nakon što mu je platio određen broj večera. Tek nakon što je odigrao pouzdanu ulogu vozača. Tek što se pred hrvatskim autokratom prostro kao tepih. Možete si zamisliti kako se – nekad – taj mali Vidaković osjećao pred velikim Sanaderom?! Kao Liliputanac podno planine. I lako je bilo Sanaderu s takvima vladati. Drukčije, hrabrije, ili, rekli bi pragmatičari, dovoljno glupe da ne misle na posljedice, micao je uz pomoć poltrona nedoraslih visinama na koje ih je – samo da mu služe – „pametniji od Isusa“ pripustio. Je li se to Ježić u posebnim, za vlastitu sigurnost i slobodu nepovoljnim uvjetima pretvorio u mekušca, u kukavnoga građanina koji širi ruke od nemoći i govori: „Sanader je najmoćnija osoba i njoj se bilo kakav zahtjev ne odbija?“ Nije. On je bio i ostat će onakav kakav je dolazio Sanaderu - ponizan vozač voljan po šefovom naređenju voziti tamo gdje mu se zapovijedi. Za Ježića je danas, u novim okolnostima, šef sudac Ivan Turudić kojemu, bez trunčice srama, pripovijeda o mafijašenju s dojučerašnjim pajdosom kao o receptu za paštetu od bakalara.

Sanader je trgovao

Ta i mnoge druge priče iz sudnice u kojima su protagonisti negdašnji moćnici poput Sanadera, Damira Polančeca ili Berislava Rončevića nisu samo njihovi portreti, već i slika društva, slika „suvremene“ Hrvatske, slika tranzicije iz sto puta moralnijeg nenarodnog režima u bezmoralnu „demokraciju“ i „suverenost“. Udbaški kontroliran režim zamijenili smo kaosom u kojemu caruju tajne službe, moćni političari, privilegirani tajkuni i gramzivi beskičmenjaci. Ne mogu čak ni pokondireni Sanaderi biti toliko maštoviti u zahtjevima koliko ih Ježići mogu bespogovorno izvršavati. Je li Sanader Ježiću dao „ponudu koja se ne može odbiti“ (vjerujem da ste gledali „Kuma“ Francisa Forda Coppole)? Ma što god mislili o Sanaderu, on nije prijetio pištoljem niti je skupim konjima odrubljivao glave. On je trgovao. Svojim je utjecajem zakrilio one koji su mu kasnije vraćali vinom, pršutima, sirevima, slikama, skupim odijelima, jahtama, vožnjama u nepoznatom pravcu, ulagivanjem te, naravno, milijunima... eura, dakako. Sanader jest nakon unutarstranačke pobjede (točnije - krađe glasova) nad Pašalićem, nakon što je na parlamentarnim izborima pobijedio Ivicu Račana, a potom u ono vrijeme još zelenijeg (nego danas) Zorana Milanovića, postao svjetovna ikona.

Pogubni standardi

Preko noći je od kradljivca glasova i neandertalskog arlaukanja na splitskoj rivi postao uzoriti Europljanin spreman na sve. Pa i na hapšenje generala čijim se zaštitnikom za vrijeme trećesiječanjske Vlade (samo)proglasio. Nakon što je Račan spasio Mirka Norca od možda i dosmrtne robije, bolesnog Janka Bobetka odlaska u Haag te Antu Gotovinu hapšenja, najglumljeniji domoljub postao je najveći haški pouzdanik. Iz uvjerenja? Vraga. Niti je Sanader iz uvjerenja „branio“ generale na splitskoj rivi, niti je iz uvjerenja locirao, identificirao, hapsio i transferirao generale u Haag. Sanader se želio svidjeti i puku, i Bruxellesu, i Washingtonu. Tako dugo dok im nije postao smetnja, europski ga moćnici nisu dirali iako su dobro znali da poput južnoameričkih i afričkih diktatora bjesomučno troši i skuplja na tajnim računima nikad zarađeno. Ponašanje s vrha rado su kopirali mali Sanaderi kakvima Hrvatska i danas obiluje. Sanader je uz pomoć Ježića, Vidakovića, Fimi-Medija, Kalmeta, Kirina, Mačeka, Pavića... postavio za društvo pogubne standarde. Hrvatska se mnogo jače i sustavnije nego u vrijeme Franje Tuđmana svrstala u dvije skupine - u nezajažljivu „elitu“ i u obespravljen narod, u građane prvog i građane drugog reda.

Htio je šutjeti

Na one kojima se služi i na one koji – služe. Je li bilo iznimaka? Bilo je. Ali su one bile u najobes-pravljenijoj, neprihvaćenoj manjini. Samo što na ulazu u Hrvatsku Sanader nije postavio ploču s natpisom: „Hrabrima i poštenima ulaz zabranjen!“ Ruku na srce, manjina nije uspjela jer je tako htjela – većina. Većina je, što iz komocije, što iz nesolidarnosti, što iz građanske plašljivosti - dijelom svjesno, a dijelom i nesvjesno, podržavala ne hrabru i poštenu manjinu, već elitu koja ih je svo vrijeme pljačkala, koja im je sputavala slobode i pretvarala ih u bezizražajnu, poslušnu masu.
Nije, naravno, poreznika iz drugog primjera s početka ove priče šef natjerao na šutnju pištoljem, već prešutnim dogovorom da će zbog šutnje biti nagrađen. Čime? Radnim mjestom. Komocijom. Ostali koji su držali oči širom zatvorene (sjetite se posljednjeg filma Stenleyja Kubricka u kojemu uz Toma Cruisea i Nicole Kidman glumi i Rade Šerbedžija) počeli su – poučeni primjerom iz banskih dvora te ponašanjem šefova u poreznim uredima – raditi za svoj račun, protiv poreznih obveznika. Puštali su pse na male prekršitelje, a od velikih su primali mito. Ne, nije poreznik iz naše priče morao, već je htio šutjeti. Bilo mu je lakše i unosnije šutjeti, nego se boriti za pravdu. Bilo mu je lakše i unosnije s mafijašem koji ne plaća niti lipu poreza otići na ručak te primiti koju tisućicu nagrade, nego se „boriti s vjetrenjačama“.

Vraga nisu znali!

I sada, nakon svih pljački, nakon teško iskorjenjive zaraze nepoštenja, nemorala, nepotizma i najtežih, pogubnih oblika korupcije, u HDZ-u se čudom čude što je ikome palo na pamet da bi se vodstvo stranke trebalo ispričati i svojemu članstvu i svim građanima Hrvatske. Zbog čega? – pita se Vladimir Šeks. Ne bi bilo dovoljno mjesta na svim stranicama ovih novina da mu nabrojim zbog čega bi se vrh HDZ-a, gotovo isti onaj vrh koji je držao širom zatvorene oči pred pljačkom Hrvatske i njezinih građana, trebao ispričati. Građanima koji poručuju: „Vratite novac! Vratite moral! Vratite sve talentirane i školovane koje se protjerali! Vratite kriterije znanja, kriterije kvalitete koju ste zamijenili podobnošću i puzavošću (iz tri uvodne priče)!“ Svi su u vrhu HDZ-a znali i za crne fondove, i za darovane mercedese, i za prljavim novcem plaćene kampanje, svi su znali da je Sanader kupio vilu usred Zagreba tuđim novcem, svi su znali da Sanader i njegovi najbliži suradnici žive na visokoj nozi, a da nemaju za to adekvatna primanja. Svi HDZ-ovi vrhovnici koji danas kažu da nisu ništa znali, da nisu znali za preskupe autoceste, za preskupu zaštitu okoliša, za preskupe stranačke kampanje, za Sanaderov hohštaplerski život – lažu. Ili ne znaju čitati. I zbog jednog i zbog drugog se moraju odmah i zauvijek povući iz politike.
Pobogu, o svoj toj ekstremnoj pljački novinari pišu već petnaestak godina. Pišu gdje je, kada i tko krao ili je za krađu bio (pozicijom) odgovoran. No, fućka se danas narodu hoće li se Šeks, Jadranka Kosor, Darko Milinović, Tomislav Karamarko ili Domagoj Milošević ispričati za sve zlo koje je učinjeno pod vlašću HDZ-a. Narod želi natrag lovu, želi natrag izgubljenu budućnost, želi natrag izgubljen optimizam, želi natrag odavno izgubljenu nadu i, konačno, želi natrag izgubljena radna mjesta. Kada bi u onima koji se hvalisavo busaju u prsa da su započeli rat s korupcijom – koju su, uzgred rečeno, nečinjenjem omogućili – bilo imalo poštenja, zauvijek bi se povukli iz politike i zauvijek, da ne sramote svoj rod, zašutjeli.

P.S. Makljažu kakva se ovih dana događa u HDZ-u ne pamti nitko. Zato što se nikad nitko na blatnjavoj hrvatskoj političkoj sceni nije tukao tako prljavo kako se tuku pretendenti za mjesto predsjednika u stranci koju su glasači lani nagradili s četrdesetak saborskih mandata previše. Eto, prošloga se tjedna u karlovačkom predgrađu, na terenu besprizornoga Branka Vukelića, argumentiralo pivskim bocama. Na tuđim glavama. Dok ovo pišem, čovjek kojeg su stranački drugovi tresnuli po glavi, bori se za život. Zbog čega? Zato što razbijač nije mogao podnijeti drukčije mišljenje. Zbog drukčijega mišljenja, po uzoru na još besprizornijega Antu Đapića i Jadranka Kosor nastoji sve svoje protivnike isključiti iz utakmice za stranački tron. Iako mu je ponosno, pred kamerama, uručivala člansku iskaznicu, Kosor i Kosoričin mentor Šeks pustili su u javnost priču kako Karamarko možda i nije na statutaran način ponovo primljen u HDZ. Ako je to istina, uz Karamarka, iz stranke mora izletjeti i uručiteljica Kosor. Samo zato što se usudila izreći ono što mnogi HDZ-ovci pričaju po saborskim hodnicima (da J. Kosor zbog dobrobiti stranke mora odmah odstupiti), Splićanku Sanju Bilač nakanili su škartirati. Bilač je prva osudila za HDZ-ovce sramotan (a za moju malenkost logičan) politički brak s Bracom i Sekom. Upravo ta nevjerojatna, u biti tragikomična, koalicija najviše govori o tome na što je HDZ pod vodstvom J. Kosor spao.