Nikad dovršena tvornica voćne rakije u Štrigovi

Sunčani dani u ljeto 2007. godine bili su idealni za posjet bivšeg predsjednika Republike Stjepana Mesića Međimurju. On je 17. srpnja posjetio kompleks Toplica Sveti Martin i gradilište buduće tvornice voćne rakije Tijara u Štrigovi. Tom su mu prilikom investitor iz Tijare International Neno Antončić i tadašnji župan Josip Posavec najavili da će u tvornicu biti uloženo 100 milijuna kuna i zaposleno 300 ljudi, a neizravno će se u posao uključiti stotinu braniteljskih udruga koje se bave voćarskom djelatnošću, ali za svoje proizvode teško pronalaze put do tržišta. Tadašnji načelnik Općine Štrigova, Branko Resman unaprijed je radio i popis budućih radnika i HNS-ovih glasača.
Planovi su zvučali toliko dobro da su uzeti sa zadrškom, o čemu smo više puta i pisali na stranicama lista Međimurje. Sa skepsom se gledalo na potencijale tvornice u smislu otkupa ogromnih količina voća i proizvodnje krajnjeg proizvoda, ali i na mogućnost zapošljavanja više stotina radnika. Tim više što je veličina objekta tvornice u izgradnji bila simbolična.
Zbog javnog izražavanja sumnje u krajnji cilj projekta, tijekom 2007. i 2008. godine nastojali smo saznati više o toj temi, i to od samog investitora Nene Antončića koji je s listom Međimurje komunicirao uglavnom posredno i bivao teško dostupan. Da nismo tek zloguki novinari željni senzacije, počelo se potvrđivati s prvim “nesporazumima” na liniji investitor - izvođač radova.
Podsjetimo, objekat tvornice gradio je čakovečki Međimurje Inženjering s kooperantima kojem Tijara nije uredno plaćala izvedbu radova. U konačnici, upravo je taj projekat bio jedan od onih koji su Međimurje Inženjering odveli u propast.
Tužbe jedna za drugom
U lipnju 2009. godine Neno Antončić je preminuo. Pokopan je 20. lipnja na nedelišćanskom groblju. Tada su na Općinskom sudu u Čakovcu već bile podignute tužbe protiv njega kao investitora u Tijaru, a tužitelji su bili Općina Štrigova i Međimurje Inženjering.
Bivši štrigovski načelnik Branko Resman tužbom je tražio da se zemljište na kojem je podignut nikad dovršen objekat vrati Općini. Naime, s Antončićem je ugovor bio potpisan u vrijeme u kojem pravna osoba Tijare International nije bila registrirana, tako da je dokumenat glasio na njegovo ime i prezime kao fizičke osobe.
Tada je pitanje darivanja zemljišta za tvornicu bilo uređeno ugovorom s nametom, a on se obvezao na povrat darovanog zemljišta ukoliko investitor ne ispuni uvjete.
Da oni nisu ispunjeni do danas, ni od njegovih nasljednika, svjedoči prizor u Štrigovi. Isto tako, s obzirom da se zemljište ne može vratiti u prvobitno stanje - Općina je tražila da joj se uplati protuiznos procijenjen kao tržišna vrijednost nekretnine.
Međimurje Inženjering, koje je u vrijeme podizanja tužbe vodio Ivica Zanjko, tužilo je Antončića zbog nepodmirenih računa za izvedene radove. Manje iznose računa investitor je podmirivao, no, sve je stalo kad su na naplatu počele stizati veće svote.
Kako pomiriti interese svih strana?
Već u rujnu 2009. godine MI je iskazao interes za preuzmimanje nedovršenog objekta Tijare, što su temeljili na pravu da ovrhom namire nenaplaćena dugovanja. Situaciju je komplicirao sudski postupak koji je pokrenula Općina, a dovršen je prije mjesec dana. Tih nam je dana načelnik Stanislav Rebernik potvrdio da je u općinskoj dokumentaciji pronašao sporazum Općine i Međimurje Inženjeringa koji nije potpisan, ali sugerira da Općina predaje sporno zemljište MI-ju kad dođe u njegov posjed. Jednako tako je nastojao s nasljednicima Nene Antončića, osobito sa suprugom pokojnika Ljiljanom, pronaći zajednički jezik i mirnim putem razriješiti sporna pitanja - što mu nije pošlo za rukom.
Tužbi Štrigove
udovoljeno, ali...
Prvo ročište u tužbi Općine Štrigova održano je u prosincu 2011. godine. Sudac Hrvoje Novak izašao je i na teren te nedavno donio presudu prema kojoj je tužena Ljiljana Antončić dužna Općini Štrigova izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva cijele nekretnine na kojoj je podignut objekat nesuđene tvornice voćne rakije.
Riječ je o nekretnini od 8.612 metara kvadratnih površine, a tužena Antončić dužna je i tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u visini 43.080 kuna. Presuda elaborira kako tuženik nije poštivao ugovorne obveze iz 2007. godine, nije izgradio i stavio tvornicu u funkciju niti je zaposlio radnike s područja Općine i angažirao resurse poljoprivrednih zadruga i domaćinstava.
Sudac Hrvoje Novak presudom konstatira da je očevidom utvrdio kako tvornica voćne rakije ne postoji, već su na predmetnom zemljištu podignuti praktično zidovi objekta koji nema nijedan priključak niti je tablom označeno o kakvoj se izgradnji radi. Sve prigovore koje je tužena strana iznijela sudac je ocijenio kao neosnovane, a namet ugovoren s Općinom neizvršen.
Na presudu u korist Općine Ljiljana Antončić uložila je žalbu u kojoj, prije svega, traži oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi pošto, navodi se, “nema gotovo nikakvih prihoda ni imovine” te preispitivanje identiteta darovane nekretnine s postojećom - dakle, njezina prvobitnog i sadašnjeg stanja.
U žalbi se također traži utvrđivanje pravne utemeljenosti ugovora o darovanju s nametom, točnije, je li izgradnja tvornice rakije u javnom interesu te pristaje li ili odbija darovatelj (Općina Štrigova) naknaditi novu vrijednost nekretnine.
Rebernik: Znamo da objekat nije naš
Iako će se presuda u korist Općine Štrigova preispitivati temeljem uložene žalbe tuženice Ljiljane Antončić, općinski načelnik Stanislav Rebernik za list Međimurje potvrđuje interes da se slučaj riješi na zadovoljstvo svih.
- Moj je stav, a na općinskom vijeću ćemo o tome tek razgovarati, da trebamo napraviti procjenu vrijednosti podignutog objekta i da ga se putem natječaja jednostavno ponudi na prodaju. Mi bismo u tom slučaju sigurno uvažavali činjenicu da su tu uložena sredstva kojima nemamo pravo raspolagati. Nama je jasno da to nije naše i da bi se prodajom trebalo namiriti izvođača radova Međimurje Inženjering, odnosno sve one koji su nešto uložili - kaže Rebernik.
Na naše pitanje je li pokušao uspostaviti dijalog s bivšim direktorom Međimurje Inženjeringa Ivicom Zanjkom ili aktualnim stečajnim upraviteljem te tvrtke na ovu temu, načelnik odgovara pozitivno.
- S gospodinom Zanjkom nisam na liniji jer donedavno nismo ni znali kako će završiti spor. Od trenutka završetka spora s nepravomoćnom presudom bio sam na neformalnom sastanku sa stečajnim upraviteljem MI-ja Stankom Makarom i odvjetnikom obitelji Antončić, da vidimo možemo li naći kompromis i što prije završiti ovaj proces. Međutim, nakon sastanka je upućena žalba na presudu i ona je praktično produljila postupak. Želimo da sve strane budu namirene kako ih pripada, ali očito je teško da ćemo to uspjeti mimo suda - zaključuje Stanislav Rebernik.
Makar: Nije realno očekivati svih 4,5 milijuna
Interese Međimurje Inženjeringa u stečaju zastupa stečajni upravitelj Stanko Makar koji za list Međimurje potvrđuje da je visina priznate tražbine tvrtke 4,5 milijuna kuna.
- Nenaplaćena potraživanja Međimurje Inženjeringa koja je imao od Tijare i drugih investitora tvrtku su i dovela u stečaj. Nama je priznata tražbina, pa ako i kad dobijemo sredstva, namirit ćemo vjerovnike. Prvi među njima su radnici te obveze prema MIO-u, HZZO-u i Agenciji za isplatu neisplaćenih plaća radnika u stečaju koja djeluje u sastavu Zavoda za zapošljavanje. Nakon njih se namiruju vjerovnici višeg isplatnog reda. Ne znam koliko je realno očekivati namirenje cijele tražbine, ali jedan dio se usudimo očekivati - kaže za list Međimurje Stanko Makar.
Aleksandra Ličanin