Očekujem ispriku dr. Stjepana Hranjca

Prateći polemiku oko nekih izazovno ultradesničarskih napada na hrvatski antifašizam, objavljenih u Kajkavskom kolendaru što ga izdaje čakovečka Matica, a uređuje Ivan Pranjić, mnogi se čitatelji vjerojatno pitaju tko je Lojze Buturac iz Siska, autor ovih napada. Tko je taj čovjek da ga Ivan Pranjić tako olako objavljuje, a zatim i odlučno brani čim su Butorčeve tvrdnje i objede naišle na kritičko osporavanje u listu Međimurje?
I ja sam se to pitao, dok mi se ovih dana nije slučajno našao u rukama jedan tjednik iz Zadra koji se kiti hrvatskim imenom, a poznat je kao glasilo radikalne desnice. Kakav je to list, može se nazrijeti već po naslovnici od 23. veljače: objavljuje veliku fotografiju Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, s naslovom “Komunistička zmija”. U nekoliko se tekstova krajnje uvredljivo govori i etiketira najgorim kvalifikacijama nedavni Josipovićev govor u izraelskom Knesetu kad je, kako je rekao, kao “sin Titova partizana”, zamolio Izraelce za oprost zbog holokausta nad Židovima u NDH.
Buturac veliča NDH
U tom istom listu, na istaknutom mjestu, objavljen je i članak, koga drugog doli - Lojze Buturca: “Trebamo punu istinu o Anti Paveliću.” Već početak članka govori o sadržaju: “Sjećam se kako smo se 1941. radovali proglašenju NDH i 1945. proklinjali Tita koji je hrvatski narod zavio u crno.” I tako redom: “Treba imati na umu da ustaštvo nije proizveo Zagreb ni Hrvatska, ni fašizam, nego Beograd i velikosrpstvo.” NDH je, po Buturcu, bila demokratska država: Pavelić je sazvao Hrvatski sabor u kojem su bili i Srbi, osnovao je i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, u vojsci je bilo i časnika Srba... Prava idila! Što se tiče Jasenovca, Buturac citira samog Pavelića: “Na ljutu ranu - ljuta trava”, pa piše, “Potpuno ekstremne Pavelić odvaja u sabirne logore, u kojima su djelovali i pjevački zborovi, kazališne, športske i druge skupine...”
Buturac priznaje da je bilo i zločina, ali to su bili, kako tvrdi, pojedinačni slučajevi, počinjeni od onih ustaša koji su se “oteli kontroli i vojnoj stezi i radili na svoju ruku”.
Potpuna revizija povijesti. Rehabilitacija ustaškog Poglavnika. Ni riječi o onome što je u povijesti utvrđeno kao najtragičnije doba u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda. Ni riječi o prodaji Dalmacije fašističkoj Italiji već u svibnju 1941., kao i prepuštanju hrvatskog Međimurja Horthyjevoj Mađarskoj. Ni riječi o rasnim zakonima, o nasilnom prekrštavanju pravoslavaca; ni riječi o zatvaranju u logore brojnih radićevaca, među njima i seljačkog književnika Pavleka Miškine (u lipnju 1942.); ni riječi o zatvaranju u Jasenovac Vladka Mačeka, predsjednika HSS-a koji je na izborima 1938. dobio 90-postotnu većinu hrvatskih birača, ni riječi o Stepinčevoj osudi ustaških zločina “koji vapiju za osvetom” jer su ustaše ubijale i svećenike.
I takav autor, Lojze Buturac, nostalgičan za NDH, dobiva brojne stranice u Kajkavskom kolendaru na kojima kvalificira hrvatsku antifašističku borbu kao “genocidni zločin nad Hrvatima čija je krivica samo u tome što su Hrvati i što žele imati svoju samostalnu državu Hrvatsku” (HKK, str. 149). Kao da čitamo neki Pavelićev govor u emigraciji poslije bijega u Argentinu (vidi knjigu povjesničara Bogdana Krizmana: “Pavelić u bjekstvu”).
Želi li možda glavni urednik Kolendara pretvoriti to kulturno glasilo kajkavskih Hrvata u podružnicu najekstremnijeg desničarskog glasila?
Hranjec brani Pranjića i
Buturca
No, predsjednik Matice u Čakovcu, dr. Stjepan Hranjec, na kritičke primjedbe Buturčevih blaćenja hrvatske antifašističke borbe i borbe Međimuraca za oslobođenje od mađarske okupacije saziva konferenciju za tisak i za pisce kritika tvrdi da su “možda i sami sudjelovali u krvoprolićima” nad zarobljenicima i civilima na kraju II. svjetskog rata, prebacujući tako tematiku spora na sasvim drugu stranu u kojoj u polemici uopće nije bilo riječi i koju kritičari uopće ne spominju, naprotiv, osuđuju učinjene zločine kao izraz osvete za ustaške zločine u doba NDH.
Riječ je isključivo o osudi Buturčeve kvalifikacije samog hrvatskog antifašizma kao zločina, što je povreda i izvorišnih osnova hrvatskog Ustava. To je temeljni stav hrvatske krajnje filoustaške desnice, što se vidi i iz Buturčeva citiranog članka u zadarskom listu.
Zapravo, smišljeno, pod plaštom osude likvidacija razoružanih zarobljenika na kraju rata - što osuđuju i udruge antifašističkih boraca, a i ja to činim u svim svojim tekstovima o toj temi - hrvatska radikalna desnica osuđuje cjelokupnu borbu protiv fašizma i kvislinške NDH jer, da nije bilo antifašističke borbe, ne bi došlo do Bleiburga, sačuvala bi se NDH. I to je tema ovoga spora oko političkih tekstova Buturca i ostalih u Kajkavskom kolendaru. Hranjec kao da to ne shvaća, pa podliježe utjecaju urednika Pranjića i sličnih.
Pobjedom saveznika i u Francuskoj je, kao što je poznato, došlo do masovnih osveta nad kolaboracionistima, na desetke tisuća ih je stradalo, što je također za osudu, ali se u Francuskoj, u Italiji, u Norveškoj i drugdje ne pravi sada, nakon toliko godina, od toga politika, kao što je čini hrvatska desnica. To je naša nesreća. Na takvom močvarnom tlu niču razni Buturci.
Hranjec osuđuje kritičare
Umjesto da se, poslije obrazloženih kritika, ogradi od blaćenja hrvatskog antifašističkog otpora kao dijela borbe svjetske antihitlerovske koalicije, Hranjec se baca blatom na kritičare. Pogrde koje je javno izgovorio nedostojne su intelektualca koji obavlja javnu dužnost u jednoj časnoj ustanovi. One su prljave uvrede koje lako podliježu i sudskoj osudi kad bih podnio tužbu. No, prestar sam za to i umoran od života i borbi s vjetrenjačama od svoje 17. godine, kad sam 1937., još kao gimnazijalac, bio prvi put uhićen, pa okupacija Međimurja, pa logor u Mađarskoj 1943., pa zatvor u Kaniži kamo su me svezanog lancima odveli na Badnjak 1944., pa nove potjere za mnom do kraja rata...
Hranjec se 1945. još nije ni rodio i pojma nema kako se živjelo i trpjelo u Međimurju pod okupacijom, a sada, opijen položajem na kojemu se našao, neodgovorno izriče ocjene o ljudima koje nedovoljno poznaje i o događajima za koje nema vjerodostojne spoznaje da ih ispravno vrednuje, nego pada pod utjecaj pojedinaca koji ga vješto iskorišćuju. Tako i u ovom slučaju (što se vidi iz Pranjićeva pisma u Međimurju od 21.02.).
Nakon svega, što zaključiti? Zapravo, što tražim? Očekujem u prvom redu javnu ispriku dr. Stjepana Hranjca u tjedniku “Međimurje”. Barem to, da se ne povlačim po sudovima. Očekujem, poslije svega, da Predsjedništvo čakovečke Matice raspiše natječaj za novoga glavnog urednika HKK-a.

P.S. Kao član Matice od 1969., dobio sam u svibnju 2006. “Zahvalnicu za osobiti doprinos u djelovanju Matice hrvatske - Ogranka Čakovec” (potpisao ju je dr. Zvonimir Bartolić). U tom svjetlu, nadam se i želim da Ogranak kritički razmotri programsku orijentaciju HKK-a u minule dvije godine. Mislim da je vrijeme da se ta orijentacija, što se političko-publicističkih sadržaja tiče, korjenito izmijeni. Vrijeme je da se Ogranak MH otvori kulturnim, civilizacijskim i demokratskim vrijednostima modernog vremena, da prihvati i njeguje sve pozitivne tečevine prošlih generacija (kajkavski jezik, književnost, međimurski melos) te političke i društvene tečevine stoljetne borbe naših predaka za socijalnu pravdu.
Nadam se da će se 6. travnja na spomen-groblju poginulih boraca za slobodu Međimurja naći i Matičin vijenac.