Arhiva 04.04.2012. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:19.

MEĐIMURSKI JAL ili: Tko to čipki kida niti?

Prije 17 godina u listu MEĐIMURJE po prvi je put objavljena priča o Svetomarskoj čipki, jedinstvenom naslijeđu koje je ispod 50-ljetne prašine prošlosti izvukla Nada Mance (64), tada nastavnica hrvatskog i ruskog jezika te ravnateljica Osnovne škole u Svetoj Mariji. Slučajno je susrela poznanicu na ulici i čula za čipku koja se “negda delala”. U trenutku je oštroumno prepoznala da je riječ o nečem važnom i nastavila slijediti zov koji je osjetila. Nada Mance kratko je vrijeme poslije tog susreta za list Međimurje (u prosincu 1995. godine) okupila pet Svetomarčanki koje su pamtile zahtjevnu tehniku izrade čipke na batiće, čime je započeo dug put borbe protiv zaborava i iscrpljujuće istraživanje koje je dovelo do priznanja autohtonosti. Dobro pamtim susret sa Svetomarčankama: najupečatljivije rečenice bile su sjećanje na djetinjstvo kad su kao 11-godišnjakinje ili tek nešto starije djevojčice pod drhtavim odsjajem plamička petrolejke plele niti u profinjenu traku - špicu. Kad bi posustale, majke su ih bodrile jedinom utjehom koju su im mogle dati: “Pokleknite se i molite kaj bu špica dobro ispala.” Od besprijekornosti špice ovisilo je koliko će novca za nju dati bogate gospođe s druge strane Drave.
Nada Mance danas je u mirovini, preselila je u Čakovec i - neumorno istražuje dalje. U stručnim, sveučilišnim krugovima Hrvatske i svijeta vrlo je priznata upravo zbog znanstvenih istraživačkih metoda kojima je Svetomarskoj čipki otvorila put. To su činjenice.
Činjenica je da je u Svetoj Mariji iz tamošnjeg kulturno-umjetničkog društva izrasla Udruga Svetomarska čipka čiji je smisao djelovanja izrečen u imenu. Činjenica je da, zahvaljujući radu predsjednice Udruge Biserke Poljak (44), danas 50-ak žena na području Općine Sv. Marija zna izrađivati čipku, a 20-ak među njima su majstorice ovog umijeća. Biserka Poljak, inače učiteljica - mentorica u područnom odjelu u D. Mihaljevcu, naslijedila je od Nade Mance školsku čipkarsku grupu i nastavila raditi na prenošenju znanja na nove generacije. Biserka je Svetomarsku čipku naučila izrađivati prije 8 godina od Ane Kanižaj (Šiljkove), žene koja je bila među našim sugovornicama 1995. godine.
- Ana Kanižaj (Šiljkova) mi je posljednjim snagama, drhtavim rukama prenijela vještinu, ali i bogatstvo ljubavi. Od nje sam naslijedila balu i batiće, što mi je posebna čast. Ovo što radimo u Udruzi rad je za opći interes našeg kraja. Ne motivira nas materijalna korist. Geografska zaštita čipke znači da je proizvedena na uskom svetomarskom području te da udovoljava strogo određenim specifikacijama u smislu tehnike izrade, motiva, konca itd. Naš je zadatak štititi čipku od zloupotreba i promovirati je, a da bismo čipku mogle prodavati, posebno danas kad smo jedino mi iz Udruge nositelji prava, morat ćemo osnovati zadrugu. Na taj ćemo se način lakše uskladiti sa zakonskom regulativom - kaže Biserka Poljak.
Cijena Svetomarske čipke ne raste proporcionalno razini zaštite te jedna traka i dalje košta 300-tinjak kuna. Da bi nastala cijela poculica, iskusnoj čipkarici potrebno je 60 sati za špicu te još dodatnih 15-ak sati za ostale dijelove oglavlja, kažu Biserka Poljak i dopredsjednica Udruge Gordana Hunjadi (41). I Gordani je čipka uzela srce, a da bi dosegla umijeće izrade, trebale su joj dvije godine.
- Nismo podizali cijene jer u našim prilikama to nije moguće. Naprotiv, moramo zadržati i jeftinije uzorke čipke, kako bi barem u detalju čipka bila dostupna svima. Dobro je što se situacija, po jednom drugom pitanju, polako mijenja nabolje: našu udrugu počinju prepoznavati kao pozvanu i kompetentnu za predstavljanje Svetomarske čipke o raznim prigodama - dodaje Gordana Hunjadi.
Zapleteni
Od 1995. do danas čipka putuje k priznanjima i mjestu koje joj pripada. Dug je to put i na njemu joj prekinuše nit. Ovaj je ukras jedinstven i po tome što mu se nit konca tijekom izrade ne smije prekidati.
Godine 2009. na adrese brojnih nadležnih ustanova i institucija, Općine, KUD-a Ivan Mustač Kantor te Nade Mance iz Ministarstva kulture stiglo je rješenje prema kojem se “utvrđuje da tradicijsko umijeće izrade čipke na području Svete Marije ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra” te se propisuje sustav mjera zaštite. Krajem prošle godine Svetomarska čipka biva i “geografski zaštićena” te dobiva registracijski broj. Da bi se do ovog došlo, iz općinske je blagajne ranije uplaćen značajan novac stručnjacima (nekoliko desetaka tisuća kuna), a istovremeno dokumentaciju jednake stručne “težine” Općini bi, u ime ljubavi prema Svetomarskoj čipki, besplatno ustupila Nada Mance.
Ali nitko nije zatražio. Da je tako, svjedoči obrazloženje iz Ministarstva kulture u kojem se N. Mance navodi kao autorica korištenih podataka vezanih uz povijest, izradu te motive čipke.
Zakon predviđa i sankcije u slučaju zloupotrebe imena Svetomarske čipke (i do 50.000 kuna kazne), a na pitanje je li zloupotreba bilo, Biserka Poljak kaže:
- Da smo naišli na takav slučaj, naša bi dužnost bila prijaviti. S obzirom da iz Udruge nismo uložili niti jednu prijavu, znači da se sa zloupotrebom nismo susreli. Idemo dalje s činjenicama: poculice iz svetomarske udruge izrađene su od Svetomarske čipke. Je li i Međimurska poculica, za koju je Nada Mance nedavno u Hrvatskoj gospodarskoj komori dobila pravo nošenja oznake Izvorno hrvatsko, izrađena od Svetomarske čipke - pitam Biserku Poljak:
- Vjerujem da jest.
Da bi Nada Mance smjela koristiti ime Svetomarska čipka, mora dobiti suglasnost u Općini Sv. Marija koja je supervizor u procesu zaštite izvornosti. Općinski načelnik Dejan Hunjadi tvrdi da suglasnosti još ne može ni izdavati jer postupak nije u potpunosti završen s obzirom da još uvijek nisu stigle propisane oznake.
- Općina je dobivanjem rješenja o zaštiti nematerijalnog kulturnog dobra nadležnog ministarstva postala vlasnik brenda, što znači da načelnik izdaje suglasnost za korištenje imena Svetomarska čipka.
Općina je zadržala, po savjetu pravnika, ulogu supervizora, tj. kontrolu zaštite izvornosti, dok udruga odrađuje tehnička pitanja i prezentaciju - pojašnjava Dejan Hunjadi. U Udruzi Svetomarska čipka kažu mi da se suglasnost može izdati jer je postupak okončan te da je potpisuje višečlana komisija. (?!) Put čipke nije završen. Pripada joj mjesto, uz Pašku, Lepoglavsku i Hvarsku, pod UNESCO-vom zaštitom. U Udruzi kažu da po tom pitanju ne mogu učiniti ništa više od onog što svakodnevno čine za ovaj dragulj baštine. Širiti ljubav i umijeće.
Isto pitanje - kako do UNESCO-ve zaštite, postavljam Nadi Mance:
- Dio posla je već odrađen: snimljen je film o čipki na batiće koja se izrađivala na području Sv. Marije, no, s medijskom prezentacijom treba nastaviti. Sljedeći korak je izdavanje knjige o čipki kao pisani trag s dokazima o tradiciji, a potom se ide u Pariz te se pred UNESCO-ovom komisijom prikazuje izrada. Obvezno treba dopuniti aktualno rješenje Ministarstva kulture jer se u međuvremenu došlo do novih spoznaja koje moraju biti ugrađene. Na primjer, u obrazloženju rješenja piše da je riječ o “jednostavnijoj klepanoj čipki”, a Svetomarska čipka ne spada u “jednostavnije”, otkriven je i novi motiv te niz drugih detalja. Dokument treba dopuniti i djelovanjem Udruge, ali bit svega je izaći s čipkom pred struku - kaže Nada Mance.
Nada je korak ispred Udruge
Pozivam i bivšu općinsku načelnicu Mariju Frančić za čijeg je mandata postupak zaštite pokrenut:
- Kad je riječ o zaštiti i promociji čipke, Nada Mance je korak ispred naše udruge i na tome joj svaka čast. Njezina Međimurska poculica, ovjenčana oznakom Izvorno hrvatsko, morala se zvati Svetomarska poculica! - izjavila je Marija Frančić, jedina sugovornica u ovoj temi koja je progovorila bez zadrške i molbi poput: “Ali, to, lepo vas prosim, najte pisati.”
Poculica u
svakoj kući
Kad je čipka prvi put spomenuta u javnosti 1995., svi smo mislili da je više nema u domovima ovog kraja. No, to nije bilo ni blizu istine:
- Poculica starih po 80, 100 i više godina ima gotovo u svakoj kući. Mnoge su poklonjenje Udruzi. Nekada, svetomarska djevojka nije odlazila iz kuće bez bale - kaže Biserka Poljak, dodavši da, umjesto isticanja imena i eventualnih neslaganja, čipka mora biti i ostati na prvom mjestu. Svetomarsku čipku umalo je ubio prekid kontinuiteta izrade, dulji od pola stoljeća, potom su joj se u niti uplela dva elementa ovdašnjeg mentaliteta: pretjerana samozatajnost i jal. Kad sam prije 17 godina prvi put vidjela profinjenu špicu u rukama svetomarskih starica, čipka je bila okupana ljubavlju uspomena. Zato vjerujem da će je ljubav onih koje je poštuju i pronose - žena iz Udruge Svetomarska čipka i Nade Mance - spasiti. Sigurna sam da će prekinutu, ranjenu nit spojiti bez ožiljka, kao čarolijom.
Željka Drljić
Snimio D. Lesar

Izvor: 2971