Vlada kao da je pala s kruške

Dobri političari obećavaju malo, a čine mnogo, loši političari obećavaju mnogo, a čine – malo. Jesu li se u to uvjerili hrvatski glasači? Jesu. Više puta. Znači li to da su kaznili one loše? Uglavnom - ne. Hrvatski građani još uvijek (naivno) maštaju da će se njihovi (nepopravljivi) favoriti popraviti. A da prestanu maštati?! Oduzmete li im maštarije, što će im onda ostati? Istina. Ipak, od istine slađe su im zablude. Ako je konstruktivna, kritika jest gorka istina kojoj je cilj popravljati, a ne gaziti. Cijene li zato političari kritičke strelice? Draže im je povlađivanje. Kritiku tretiraju kao opasnost koju treba ukloniti. Povijest uči da su diktatori kritičare uklanjali, a autokrati poput, recimo, Ive Sanadera ili njegove smjerne učenice Jadranke Kosor, kritičare onemogućuju. Na našu sreću, a nesreću HDZ-ovaca, danas efemerna J. Kosor s kritičarima se može obračunavati samo unutar svojih redova. Pobijedi li kojim čudom, obračunat će se sa svim svojim političkim protivnicima i kritičarima temeljitije nego što se Sanader 2002. obračunao s pašalićevcima. Jesu li članovi nove, kukuriku vlasti bolji, demokratičniji, spremniji na kritiku, iskreniji i, na kraju, politički pošteniji? Nisu. Taština im je slična, ako ne i veća od taštine po mnogo čemu političkih blizanaca iz HDZ-a.

Ljube neoliberalni kapitalizam

Nakon prvih 100 dana vladanja kabineta Zorana Milanovića, ili, točnije rečeno - Radimira Čačića i, ponešto, Slavka Linića, jasno je da je riječ o politici kontinuiteta. Jednu je čuvaricu neoliberalnog kapitalizma zamijenila druga, dijelom zakamuflirana u socijaldemokratske kostime. U odnosu na kapital te nacionalno bogatstvo, kukuriku Vlada jest desnija od HDZ-ove koja se, uprljana pljačkaškim aferama do posljednje vlasi, libila narod dodatno srditi otvorenim zaljubljeničkim očijukanjem s Todorićima, Mudrinićima, Tedeschijima, Vlahovićima, Artukovićima, Cuccurinima, Lukšićima... Nakon Tuđmanove otvorene ljubavi prema dvjestotinjak HDZ-u bliskih odabranika, poglavarovi nasljednici tu su spregu nastojali – istina - stidljivo, prikriti. Nova vlast razvija daleko otvoreniju ljubav prema neoliberalnom kapitalizmu i onima koji taj, ne divlji, već divljački kapitalizam nastoje lišiti i natruha humanosti, ljudskosti, solidarnosti i – ne daj Bože – pravednosti. Kukuriku Vlada je zakoračila još dublje u neoliberalni kapitalizam čak i od najneoliberalnijih vlada na svijetu. Kad god potpredsjednika, pardon - prvog potpredsjednika Vlade Čačića suoče s agonijom radnika – primjerice – Diokija, Dalmacijavina, Kamenskog ili Jadrankamena, on hladno odgovara: „Radnici iz privatnih tvrtki nisu briga Vlade!“

Zmešancija i kaos

Što je velika laž. Velika obmana. Čačićev stav je, uostalom, negiranje Ustava u kojemu lijepo piše da je Hrvatska socijalna država. A u socijalnim državama, kakvima se smatra većina europskih i država tzv. zapadne demokracije, odlazak radnika na cestu doživljava se ne samo kao problem pojedinca, već kao problem društva. I, prije svega, države. Svi su radnici briga države, odnosno - Vlade. Pa makar ona bila i tobože socijaldemokratska. Nova je Vlada iskazala nevjerojatnu okrutnost prema radnicima, a fantastičnu susretljivost prema krupnome kapitalu i bankama. Prvih sto dana Vlada je iskoristila za neoliberalno pozicioniranje. I kadroviranje. Iako je i HDZ godinu dana prije izbora davao signale kako je svjestan da će koalicija okupljena oko SDP-a pobijediti, iako su se SDP i HNS osam godina pripremali za vlast, nakon što su je 4. prosinca i potvrdili, nastala je kadrovska tarapana, zmešancija, kaos, podjela plijena po uzoru na Cezarove osvajačke legije. Kada su ga novinari na izlasku iz SDP-ove središnjice na Iblerovu trgu pitali jesu li partneri dogovorili podjelu državnih tvrtki, Čačić je svisoka odgovorio: „Što je vama, pa nismo mi HDZ!“ Sada sam uvjeren da se na tom sastanku uistinu nisu dijelile fotelje u nadzornim odborima i upravama državnih tvrtki, već su Milanović i Čačić muku mučili s ministarskom križaljkom.

Šaka u demokratsko oko

Kukuriku koalicija nakon pobjede nije imala pojma o tome tko će voditi pojedine resore, a kamoli da je na prvoj sjednici Vlade, a onda i Sabora, izašla s paketom zakona, strategijama te vizijom o tome kada će se Hrvatska prestati strmoglavljivati u gospodarski ponor te kada će, napokon, početi uspon. Kukuriku koalicija prije izbora nije dogovorila strategiju niti u jednom sektoru, nije napravila niti jedan zakon, nije postigla dogovor niti o jednoj reformi, a kamoli je uobličila. Vlast je preuzela potpuno nespremna. Umjesto da godinu dana prije izbora formira Vladu u sjeni te za svako ministarsko mjesto ponudi nekoliko imena, Kukuriku je koalicija o sastavu Milanovićeva kabineta počela ozbiljnije razgovarati tek nakon pobjede. Što je neozbiljno do bola. Otud i tzv. Komadinin zakon kojim je najavljen bolesno slab karakter ove vlasti. Da bi SDP-ovca Zlatka Komadinu postavila za ministra – zasad jednog od najslabijih – Kukuriku koalicija pregazila je demokraciju, Ustav i volju građana, izglasala je zakon po kojemu dvije godine prije izbora zamjenici župana mogu voditi županiju umjesto neposredno izabranog župana. Što je, utvrdit će valjda i taj naš ispolitizirani Ustavni sud, protivno Ustavu. Antidemokratski. Voluntaristički. Od te šake u oko demokracije, pa do danas ministri i dalje uglavnom loše kadroviraju.

I dalje je stranačka knjižica in

Nakon šoka s Komadinom, Čačić je povukao potez kojim je frustrirao čak i svoje glasače. Za člana Nadzornog odbora Janafa predložio je stranačkog druga Srećka Ferenčaka, nepravomoćno osuđenog za privredni kriminal. Stranka koja je vadila mast HDZ-ovcima zbog sumnji da su njihovi šefovi upleteni u kriminalne radnje, osuđene mangupe iz vlastitih redova natura kao stupove novog društva?! Samo je vrisak medija spriječio tu moralnu katastrofu. Naravno, čim su završili s trgovinom ministarskih položaja, krenula ja trgovina s državnim poduzećima. Tvrdnja: „Mi imamo plan, mi imamo kadrove!“ pokazala se jednom od najvećih predizbornih obmana. Čačićevi i Linićevi prijatelji (s kartaških seansi) i stranački drugovi, bez obzira na znanje i kvalifikacije, zasjeli su u nadzorne odbore i uprave strateških poduzeća. Kako će ih voditi? Jednako kao što su ih vodili i HDZ-ovi pripuzi - poslušnički, nekompetentno. SDP i HNS su u praksi pokazali kako i oni priznaju jedino stranačku knjižicu kao pravovaljanu diplomu. Podobnost je i dalje jedini kriterij. A to znači da će sposobni biti i dalje na margini državnih poduzeća ili na burzi rada. No, ti bi njihovi drugovi mogli ipak jako brzo ostati bez posla.

Nepopravljiva šteta

Zašto? Zato što će – da bi pokrpali proračunske rupe – Vlada prodati ili dati u koncesiju sve što se međunarodnim korporacijama svidi. Usprkos tomu što moramo ojačati Hrvatsku poštansku banku da bismo vratili djelić financijskog suvereniteta, Čačić i Linić najavljuju prodaju HPB-a. I prodaju Croatia osiguranja koje može biti zlatna koka. I prodaju Petrokemije, i prodaju Podravke, i prodaju svih poduzeća koja donose dobit čak i s lošim menadžmentom. Sljedeća nepopravljiva šteta koju kani napraviti Kukuriku koalicija je davanje izgrađenih autocesta u koncesiju. Monetizirat će Čačić i hidrocentrale, a sutra, možda, i zrak. Što će nama ostati? Ono što kvazidomoljubima i treba - ime države, himna, zastava i grb te, naravno, gubitaši. „Kad daš političarima u ruke igračku, oni igračku zloupotrijebe“ – pravda Čačić rasprodaju tvrtki od nacionalnog interesa. „Igračke“ zloupotrebljavaju pokvareni, a ne svi političari. Javne tvrtke upropaštavaju nesposobni stranački kadrovi kako bi osigurali alibi za sveopću rasprodaju. Ne kradu, naravno, svi političari i nisu svi menadžeri nesposobni. Zbog čega Čačić, Linić i – ako se probudi iz zimskog sna – Milanović ne postave na čelna mjesta državnih tvrtki sposobne? Zato što oni neće njima povlađivati, neće puzati i neće provoditi – kako to nekad reče Andrija Hebrang – stranačku politiku.

Poljoprivredu nitko ni ne spominje

Uskoro će – uvjerit ćete se – smjene u bolnicama, vatrogasnim postrojbama, kazalištima, javnoj televiziji... po istom, stranačkom ključu. Kukuriku Vlada traži sluge, a ne gospodare, znalce, talente, traži puzavce, a ne osobe jer bi one, naročito ako nisu stranačke, mogle demistificirati partitokraciju. Mogle bi dokazati da državne tvrtke mogu – kao što to čine na sjeveru Europe – poslovati i te kako uspješno. Tada Čačić i Linić ne bi imali alibi za rasprodaju nacionalnog blaga.
Kako prije izbora nisu ništa radili osim što su se tukli oko stranačkih kvota na izbornim listama, danas zabavljeni kadroviranjem ministri ni ne pomišljaju na strategije i reforme. Reformu sudstva nitko ni ne spominje. Najstrateškiju od svih strateških privrednih grana - poljoprivredu, nitko u 100 dana nije niti spomenuo. Vlada ne zna što bi s poljoprivredom koja je u očajnom stanju. Činjenica da bismo za najmanje šest mjeseci pocrkali od gladi da nam kojim slučajem ostatak svijeta nametne embargo na uvoz hrane nikoga u Vladi ne zabrinjava.
Uvoznička je mafija jača i od Milanovića i od Čačićča i od Linića i od čitave Vlade. Ona, zapravo, uz strane korporacije i trgovačke lance vlada Hrvatskom.

Nervira ih sloboda

Koju strategiju ima ova vlada? Strategiju neimanja strategije. I strategiju suspendiranja demokracije. Iako se klela u neposrednu demokraciju, Kukuriku koalicija danas ni ne spominje referendum, ni ne spominje novoizborno zakonodavstvo, ni ne spominje slobodne medije, ni ne spominje razvoj civilnog društva, ni ne pada joj na pamet sređivanje jadnog stanja u pravosuđu.
Jedino se s vremena na vrijeme oglasi predsjednik Sabora Boris Šprem koji bi saborskim zastupnicima najradije začepio usta. Jako ga nervira ispravak netočnog navoda. Nervira ga slobodni govor. Željka Jovanovića također smeta sloboda govora koju treba, predlaže, ograničiti. Zabranit će Kukuriku koalicija polemiku, prepirku, nadmetanje i svaku drugu verbalnu živost. Zabranit će čak i ono što HDZ-u nikada nije palo na pamet.
No, SDP-ovci, otkako su došli na vlast, jedino o čemu žustro raspravljaju jest ograničavanje slobode govora u Saboru. Koji je ostao puka glasačka mašina. Niti jedan zakon Kukuriku koalicija nije uputila po normalnoj proceduri, već ih sve prihvaća po hitnom postupku.
Pozicija nije prihvatila niti jedan prijedlog opozicije. Vlast ne komunicira ni s građanima. S njima će komunicirati na idućim izborima. Ako tako nastavi, za najkasnije dvije godine.

P.S. Ova kukuriku vlada može se slobodno okarakterizirati kao korporativna Vlada u korporativnoj državi s korporativnom demokracijom kojoj je cilj suspendiranje temeljnih sloboda. Hrvatska i njezini građani pod diktaturom su kapitala. U nekim bespućima zagubljeni Zoran Milanović je direktor, ili, točnije, predsjednik slabašne uprave korporativne Vlade. A je li Vlada do sada povukla i pozitivne poteze? Je. To je prva Vlada koja je usvojila manji od prethodnog proračuna. I, konačno, kad već HDZ-ova Vlada nije hvatala lopove dok su krali, Milanovićeva je Vlada počela hvatati lopove koji su ukradeno potrošili na jahte, skupe automobile, avione, stanove, vile... Istina, nije to ideja Vlade, već opozicije, najglasnije, ali je dobro što Vlada prisvaja tuđe ideje. Kad svojih nema.