Duga je povijest radničkih štrajkova u Međimurju

Koga ne bi uzbudio prosvjed čakovečkih tekstilnih radnika?! Govore iz srca, puni ogorčenja zbog nepravde koja im je učinjena. Jedina su im sredstva prosvjedi - da se čuje i njihova riječ: “Stop kriminalu i uništenju tekstilne i obućarske industrije”. I čula ih je preko televizije cijela Hrvatska. Čuli su ih nadležni i u Županiji i u Vladi. Hoće li biti kakve koristi, teško je predvidjeti.
Iskustva radničkih
štrajkova
Međimurski tekstilci prosvjeduju javno na ulici jer se posljedice krize prebacuju jedino na radnička leđa. To je oduvijek bila logika kapitalizma. Kako sada, tako i u davna vremena poslije I. svjetskog rata kada su se u Čakovcu i drugdje otvarale tekstilne i druge tvornice. Desetine tisuća radnika, pogotovo žena, radilo je u njima. Tada su se, radi zaštite svojih interesa, radi obrane od eksploatacije njihova rada, radnici počeli organizirati u svoje klasne sindikate. I tada su počeli štrajkovi već 20-ih, a pogotovo 30-ih godina. Neki i po šest tjedana. Čuveni su štrajkovi međimurskih tekstilaca, kožarskih radnika i drugih, u Čakovcu, u Kotoribi i drugdje.
O tome su objavljene mnoge dokumentarne knjige, mnoge povijesne studije u izdanju nakladne kuće “Zrinski”. Spomenut ću neke: Feletar-Fišer: “Međimurska trikotaža”, isti autori: “Čateks”. Od Dragutina Feletara: “Hrast” i “Štrajkovi u Međimurju između dva svjetska rata”, Rudolf Kermek: “Radnici Međimurja u borbi za svoja prava”, Josip Horvat-Zdelar: “Sjećanje na predratne akcije naših radnika”, Franjo Marciuš: “Opustjela stanica”, Franjo Preložnjak: “Štrajkovi u Kotoribi”, zajednički radovi Kapuna, Feletara i Fišera, i drugi.
U tom svjetlu osobito je dragocjena Feletarova knjiga koju mi je svojedobno poslao. Puna je povijesnih podataka od šireg značenja. Svoju knjigu “Štrajkovi u Međimurju između dva svjetska rata” (Zrinski, 1975.) završava ovim rezimeom: “Napredni radnički pokret između dva svjetska rata u Međimurju mnogo je pridonio, uz druge faktore, što je ovaj kraj dao vrlo mnogo boraca i žrtava u borbi protiv fašizma. ‘Kraj med dvemi vodami’ je u narodnooslobodilačkoj borbi dao tri narodna heroja - Karla Mrazovića-Gašpara, Marka Kovača i Antuna Bibera-Teheka - zatim 2549 boraca partizanskih jedinica, 357 poginulih u borbi, 1954 zatvorenih i interniranih, 854 ubijenih u logorima i zatvorima i 306 stradalih kod kuće. Ove brojke govore mnogo, ali ujedno i malo, jer iza njih ne stoje samo žrtve, već i cjelokupno stanovništvo Međimurja.” S obzirom na aktualne polemike oko karaktera II. svjetskog rata, ovo je odgovor i današnjim negatorima masovne oslobodilačke borbe međimurskih Hrvata za oslobođenje od mađarske okupacije.
Impresivna je, dakle, literatura o velikoj borbi međimurskih radnika za svoja prava. Ona je uzorni primjer i poticaj sadašnjim generacijama radnika, koji su izloženi istim nedaćama kao i njihovi drugovi prije mnogo godina. Isti poredak - isti rezultati, i slijedi ista borba kad hrvatsko radništvo, ni u svojoj neovisnoj i demokratskoj državi obranjenoj u Domovinskom ratu, još nije izborilo sva prava na participaciju u upravljanju svojim poduzećima i ustanovama, prava na demokratsko suodlučivanje, bar po uzoru na Mitbestimmung kao što ga imaju njemački radnici, kad zasad ne mogu više, iako bi po čl. 55 Ustava mogli.
Traženje novog modela
Kako se čini, bliži se vrijeme kad će to zaista moći. Kako je svojedobno napisao hrvatski filozof i povjesničar međunarodnog radničkog pokreta, Predrag Vranicki: “Fenomen suodlučivanja, radničke kontrole, pojačane uloge sindikata označavaju već elemente novog u starim strukturama kapitalističkog svijeta.”
Te “elemente novog”, mi već imamo kao pozitivnu baštinu koju treba obnoviti. I u pravu je saborski zastupnik Furio Radin kad je 9. ožujka u Hrvatskom saboru, u raspravi o ratifikaciji ugovora o pristupanju Hrvatske u Europsku uniju, spomenuvši naše doprinose toj Uniji, izjavio: “Iskustva našeg samoupravljanja, naše participacije u upravljanju, naš su doprinos Europskoj uniji.” Toga još mnogi nisu svjesni. I oko toga vodit će se u nas narednih, možda desetak, godina i teorijske i političke borbe. Neka se vode! Raskrstili smo odavno sa staljinizmom, uvidjeli negativnosti monopola jednopartijnosti i prevlasti političke sfere, spoznali vrijednosti demokratskih tekovina osvojenih u građanskom društvu stoljetnom borbom radničkih partija, pa je pred nama dugi proces traženja novih modela ljudske slobode i stvaralaštva.
Ivo Horvat, Zagreb