Srakiću, crkvi crkvino, državi državino

Zato što je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović predložio da se vjeronauk u školama održava prvog ili posljednjeg sata, s čime se slaže i dio razumnih, praktičnih vjeroučitelja, nadbiskup Marin Srakić na Veliki je petak poslao premijeru Zoranu Milanoviću poprilično tvrdo, nediplomatsko, inatljivo, isključivo pismo. Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije ne samo da negoduje zbog ministrove lako razumljive preporuke, već i prijeti, onako kako to Kaptol zna prijetiti prema Crkvi povodljivoj vlasti. A sve su se dosadašnje vlasti, uključujući i onu Ivice Račana, i te kako dodvoravale Crkvi, što je, naravno, promašeno. Najstrašnije je što vlasti zaostaju za građanima koji su odavno shvatili da je Hrvatska laička, sekularna, svjetovna, građanska država u čije se poslove Crkva ne smije miješati. Da nije tako, građani, mahom katolici, za predsjednika države ne bi izabrali Stjepana Mesića, a još manje Ivu Josipovića. No, birajući između nesposobnog, neobrazovanog, u biti licemjernog vjernika Milana Bandića i nevjernika, agnostika Josipovića, ne bi izabrali ovog drugog. Kada građani ne bi mnogo principjelnije od vlasti odvajali Crkvu od države, nikada ne bi na izborima pobijedili tobožnji socijaldemokrati na čelu s ateistom Zoranom Milanovićem. Narod se drži one stare - crkvi crkvino, državi državino.

Zašto je dirnuo u vjeronauk?

Ali, na nesreću, malo je političara koji uče od naroda. Zato se vlasti i dalje ulaguju Crkvi, misleći, valjda, da bi ih konfrontacija i s ekstremnijim crkvenjacima mogla preskupo koštati. Milanović je, vjerojatno, i danas uvjeren kako je 2007. izgubio izbore od Ive Sanadera (a ne HDZ-a) zato što su njegovi suradnici iskreno, mnogo iskrenije nego danas, zborili o ustavnijem odnosu s Crkvom te zato što su otvoreno najavljivali poreze bogatima. Odustao je Milanović i od iskrenog odnosa prema Crkvi i od poreza bogatima jer se, u međuvremenu, od socijaldemokrata preobrazio u liberala, a njegova se stranka transformirala od nedefinirane radničke u gorljivu zagovarateljicu i zaštitnicu krupnoga kapitala. Mada Kaptol više ne odlučuje o izbornome pobjedniku, Milanović mu se, iz opreza, dodvorava. „Dok sam ja premijer, neće biti izmjena Ugovora sa Svetom Stolicom“ – tvrdo poručuje javnosti premijer. Ali će zato biti izmjena prema radnicima koji će na svojim leđima plaćati sve privilegije, pa i one koje uživa Crkva. Milanović je toliko tvrd u obrani Crkve i kapitalista kao da pripada najtvrđoj desnici. No, vratimo se vjeronauku i polemici između Jovanovića i Srakića. Zašto je ministar dirnuo u vjeronauk? Zato što su to od njega tražili roditelji čija djeca ne pohađaju vjeronauk. Promjenu termina vjeronauka traže i direktori škola i vjeroučitelji.

Srakiću djeca nisu svetinja

Zašto? Zato što dio djece – njih 15 do 20 posto – ne sluša nastavu vjeronauka te usred nastave mora napustiti učionicu i tumarati po školi ili oko škole. Bilo bi jednostavnije da se vjeronauk održava ili prvi ili posljednji sat nastave. Djeca koja ne polaze nastavu vjeronauka mogla bi u školu kasnije ili bi, u slučaju da se vjeronauk održava posljednjega sata, školu napuštala ranije. I ne mali problem bi bio riješen. No, šef HBK-a ne dijeli to mišljenje. Za njega je Jovanovićeva preporuka neprihvatljiva. Zbog čega? E, to Srakić nije pojasnio. Za njega je ono što piše u Ugovoru Republike Hrvatske i Svete Stolice – svetinja. A djeca koja ne polaze vjeronauk su, valjda, bezbošci, nesvetinja, za Crkvu i Crkvine šefove nevažna, zabludjela čeljad. A što ako im se, nenadgledanima, u vrijeme kada tumaraju u ili oko škole nešto dogodi? Što se to tiče nadbiskupa Srakića?! On nije usredotočen na tu djecu već na Ugovor koji se, naravno, može mijenjati. Ali zna Srakić da se neće mijenjati jer su na vlasti nevjernici, agnostici, ateisti koji se plaše Crkve kao vrag tamjana. A to pak znači da – licemjeri – vjeruju. Samo se pretvaraju da ne vjeruju. Zato Srakić smije čak i prijetiti bez ikakvog otpora, osude ili barem polemike. Jovanovićeva će preporuka o vjeronauku u školama primorati HBK na daljnje razmišljanje i korake koje će u budućnosti morati učiniti.

Otvorene nadbiskupove prijetnje

Što to znači? Srakić otvoreno prijeti. Prijeti državi mada na prijetnju nema nikakvo pravo jer Hrvatska nije vjerska država u kojoj vladaju vjerski zakoni. Istina, hrvatska je država potpisala s Vatikanom nekoliko ugovora, ali oni nisu, o čemu svjedoči njihov sadržaj, svetinja, već pravni, raskidiv i, što je najvažnije, preurediv akt. Uostalom, u ugovoru koji regulira ekonomska pitanja lijepo piše da se obveze Hrvatske prema Crkvi mogu mijenjati ako se promijene okolnosti, odnosno ekonomske prilike. Iako veliki broj hrvatskih građana kopa po kantama za smeće, vlast ne želi potaknuti izmjenu Ugovora. Vlast ne želi, kao što to najavljuju mnoge druge demokratskije države, nametnuti dijalog o porezu koji bi i Crkva plaćala. MIlanović je – govoreći o neraskidivosti Ugovora s Crkvom – stidljivo najavio da će revizija ubuduće kontrolirati na što to Crkva troši novac poreznih obveznika. Korak naprijed se nije usudio napraviti jer se plaši moći Crkve, ali se ne plaši svojega naroda, onih koji su ga izabrali da u njihovo ime upravlja državom. Ali ne tako da se dodvorava već da vuče odlučne poteze u korist većine a ne u korist moćnika, pa nalazili se oni u Crkvi ili izvan nje. Za Milanovića su – kao i za Srakića, uostalom, svetinja i Kaptol i Kapital. A svetinje čak ni agnostici ne diraju jer, pobogu, možda ipak netko sve što čini vlast nadgleda!?

Tko je najbahatiji?

Ako nadgleda, kaznit će i Milanovića i Srakića i sve ostale moćnike. Tako dugo dok Nadglednik ne počne djelovati Milanović će odgovarati jedino narodu, glasačima koji, naravno, pamte. Naročito kukavičluk, naročito prijevaru, naročito beskičmenjaštvo, naročito bahatost. A bahatih je u današnjoj vlasti više nego ijednoj drugoj. Prvi predsjednik Franjo Tuđman nije bio bahat, već krut, spomenički nadut. Račan je bio pristojan, prije gospodin nego drug, nisam primijetio da je bilo koga omalovažavao. Čak i kada je malo grublje polemizirao s političkim protivnicima, recimo sa Sanaderom, nedostojnim Račanove pozornosti, nikada nije to činio prepotentno. Kada se HDZ – na žalost – vratio na vlast, Sanader je postao jedinica mjere za bahatost na koju u njegovoj stranci nije imao nitko pravo, osim „pametnijega od Isusa“. Sanadera je u bahatosti nadmašila njegova učenica Jadranka Kosor koja i, nakon svih poraza, prostorijama Sabora šeće, uvijek pratnji svoje kamarile, kao paunica. I bahatost Sanadera, i bahatost J. Kosor nadmašio je Radimir Čačić koji se s gađenjem odnosi prema svemu i svima što nije on i njegovi poltroni. Deset bahatih Sanadera i deset bahatih J. Kosor nije doraslo u bahatosti jednom Čačiću. No, u ovoj novoj, sve manje Milanovićevoj Vladi, Čačić nema ekskluzivno pravo na bahatost.

Jovanović je zgrozio javnost

Na njegovom terenu sve češće igra i prije spominjani ministar Željko Jovnović koji bi, s obzirom na resor, trebao zvučati i djelovati daleko pristojnije, skromnije i, na kraju krajeva, umnije. Međutim, Jovanović sve češće s javnošću komunicira na razini kočijaša. Zaboravio je, valjda, da više nije u opoziciji te da mu nova funkcija nameće neka nova pravila ponašanja. Jovnoviću fali uljuđenosti, a ima višak arogancije. Da, slažem se - dok su u hrvatskome nogometu Zdravko Mamić i Vlatko Marković, ova će najvažnija sporedna stvar u Hrvatskoj biti velika močvara. Ali nju ministar neće isušiti psovačkom retorikom, već činjenjem, ne netrpeljivošću prema pojedincima, već kriterijima koje ta nogometna smetala ne mogu dosegnuti. Umjesto da se izdigne iznad Mamića i Markovića, Jovanović se strmoglavio na razinu dvojice primitivaca i mutikaša. I na taj je način preuzeo vodstvo u – primitivizmu. Na posljednju poruku koju je Jovanović uputio Mamiću i Markoviću trebao je reagirati i Milanović. Trebao je premijer ukoriti svoga premijera koji je postao prost kao šlapa, prostiji – uzme li se u obzir njegova funkcija – čak i od samog cirkusanta Mamića. Mamić i Marković trebaju se pogledati u ogledalo i pljunuti na ono što u ogledalu vide – poručio je svojim ljutim neprijateljima ministar. Tim je riječima Jovanović zgrozio sve pristojne građane, a zapljeskali su mu samo oni slični njemu.

Tko će stvoriti veći kaos?

U stvaranju kaosa natječu se Milanovićeva Vlada i još uvijek Kosoričin HDZ. Vlada stvara kaos kadroviranjem na koje je potrošila prvih sto dana, a Kosorica se nastoji na hrvatskoj političkoj sceni još neviđenim metežom održati na čelu HDZ-a.
Nema toga na što J. Kosor nije spremna samo da zadrži vlast. Koju je čvrsto prigrabila ne zato što je sposobna, ne zato što je teškom mukom tu vlast osvojila, ne zato što je tu vlast ičim zaslužila, već zato što je umislila da je rođena za šeficu HDZ-a, Hrvatske, a – kasnije – Zemlje. Naravno, ne gine joj, nakon Zemlje i upravljanje Svemirom. U toj grčevitoj borbi da zadrži nešto što nikada i nije osvojila ispada ne smiješna, već – jadna. Nakon nekoliko posljednjih poteza i izjava, koji će ući u anale isprazne bahatosti i bolesnog japajapanja, J. Kosor uistinu treba žaliti. A sažaljenje je čak i u hrvatskoj politici dno samoga dna. J. Kosor je – samo da bi nezasluženo ostala predsjednica HDZ-a – nakanila u jeku izborne kampanje promijeniti pravila igre. Netko joj je – a taj netko se vjerojatno zove Vladimir Šeks – prišapnuo da bi bilo dobro da se predsjednik HDZ-a bira po principu jedan član, jedan glas. U svibnju bi se izabrala sva stranačka tijela i promijenio Statut, a u srpnju, predlagala je J. Kosor, održali bi se neposredni izbori za šefa stranke. Tu je njezinu veleumnu zamisao trebalo amenovati Predsjedništvo u kojemu je J. Kosor u međuvremenu izgubila većinu.

Kosor nikada nije pobijedila

I s koliko je glasova Kosorica poražena na Predsjedništvu? Vraga je poražena. Odluka je donesena jednoglasno. Ali ne zato što su svi stali uz J. Kosor, već zato što je J. Kosor odustala od nebulozne ideje da tijekom izborne kampanje mijenja pravila. Još jednom je predsjednica nekad najveće hrvatske stranke postala predmet unutarstranačke sprdnje. Znači li to da će sigurno izgubiti izbore? Ne. Mnogi se s pravom pribojavaju izbornoga inženjeringa kojemu je HDZ i te kako sklon. Uostalom, i Ivo Sanader je došao na vlast – prvo u stranci, a potom i u državi – zahvaljujući krađi glasova. Dakle, nije važno tko ima povjerenje većeg broja delegata, već je važno tko će nadgledati glasovanje i u konačnici prebrojavati glasove. Jesu li toga svjesni ostali pretendenti za mjesto šefa HDZ-a? Jesu, naravno.
Ali svi znaju da je uz starog lisca Šeksa koji je, uostalom, bio siva eminencija i Sanaderove pobjede, sve moguće. Svjesni su da Šeks čini sve kako bi na sabor stranke došli uglavnom privrženici J. Kosor, odnosno, njegovi poslušnici koji će, učine li J. Kosor predsjednicom, biti adekvatno nagrađeni. Dakle, usprkos tomu što se za mjesto šefa natječe nekoliko kandidata, u HDZ-u se ne događa demokratizacija, već još jedna muljaža, što ne znači da ne postoje kandidati za predsjednika stranke koji bi uistinu željeli neki drugi i, što je još važnije, drukčiji HDZ. Pobijedi li J. Kosor, koja još nikad nije nikoga pobijedila, koja je do visokih pozicija, i u stranci i u državi, došla voljom svojih šefova (prvo Tuđmana, a potom Sanadera), HDZ će postati marginalna stranka bez identiteta, Šeksova igračka.
U toj igri nastradat će svi oni koji su se suprotstavljali J. Kosor i Šeksu. Ima li šanse za nekog od preostalih kandidata. Ima ako pobijede Šeksovu glasačku mašineriju. Darko Milinović je najodlučniji da se suprotstavi tom inženjeringu. Ostali su bez šansi.

P.S. Prije 22 godine (6. travnja) počela je 44 mjeseca duga opsada Sarajeva. U vrijeme srbijanske opsade ubijeno je oko 18 tisuća građana, a među njima čak 1.600 djece! Za 11.541 poginulog zna se ime. Zato je na komemoraciji postavljen 11.541 crveni stolac, na što se zgrozio Milorad Dodik, šef na zločinu stvorene tzv. Republike Srpske. On, naravno, ne priznaje patnje i žrtve Sarajlija. Ne priznaje Dodik zločin koji su počinili njegovi, ne priznaje Dodik opsadu dužu od opsade i Lenjingrada i Staljingrada. Ne priznaje Dodik 44 mjeseca dugu blokadu kojom se onemogućavala dostava hrane i lijekova u ratno Sarajevo. No, opsada i zločin nad Sarajevom velik je, neoprostiv grijeh međunarodne zajednice – a onda i te EU u koju tako gordo hrlimo – koja je sukrivac za sve te žrtve, za 1.600 pobijene djece. I dandanas ta ista međunarodna zajednica grli Dodika koji nije nimalo promijenio ćud.