Kolumne 16.05.2012. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:18.

SRBIJA ĆE NA BOLJI ŽIVOT ČEKATI DESETLJEĆIMA

„Sve je isto, samo Slobe nema“ – govorili su nam građani Srbije u kojoj sam, kao voditelj izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a, bio prije desetak dana promatrač na sveopćim izborima. A birali su Srbi predsjednika države, članove državnog parlamenta, pokrajinsku vladu i pokrajinski parlament te lokalnu samoupravu. Rezultati izbora potvrdili su da se Srbija nije maknula s mjesta. Možda je čak i zakoraknula unazad ili, kako to u Beogradu kažu – udesno. Demokratska stranka Srbije - koju vodi donedavni predsjednik Boris Tadić, percipiran kao europski političar, što je, u biti, potpuno pogrešno – dobila je niti četvrtinu glasova, točnije - tek malo više od 22 posto. Srbija će – sudeći po Tadićevu sloganu – na bolji život čekati još mandat, dva ili tri. Zato što desni, preko noći Europskoj uniji tobože privržen Tomislav Nikolić zvani Grobar, ne gubi podršku glasača. Barem je ne gubi više od Borisa Tadića. Sa sloganom Pokrenimo Srbiju (sjetite se Sanaderova pokliča Pokrenimo Hrvatsku?!) ravno u - zajedljivo komentiraju Grobarovi protivnici – provaliju, Nikolić je osvojio 24 posto glasova, odnosno 73 mandata u Skupštini Srbije, pet više nego Tadićev DSS. Da su podbacili i lijevi i desni blok, svima je bilo jasno već i iz Tadićevih te Nikolićevih poruka odaslanih srbijanskoj javnosti nekoliko sati nakon izbora.

Mali Sloba

Vidno iscrpljen i još vidnije nezadovoljan, Tadić je bez ikakve euforije najavio nekoliko sati sna te furiozan nastavak kampanje za drugi krug predsjedničkih izbora. Na kojima ima – ruku na srce – više šansi od Nikolića. Ali ne zato što je u prvom krugu dobio tek neznatno glasova više, već zato što u pregovorima za parlament ima više manevarskog prostora od Nikolića. Odluka o tome tko će, zapravo, preuzeti izvršnu vlast u Srbiji u rukama je doista najvećega pobjednika - Ivice Dačića, dosadašnjeg ministra unutarnjih poslova. Dačić je sa svojim SPS-om, uz ne toliko jake i važne koalicijske partnere, osvojio 14,54 posto glasova, odnosno, 44 mandata u Skupštini. Među prvim liderima koji su se obratili javnosti i, što je još važnije, dosadašnjim i budućim koalicijskim partnerima, bio je upravo Dačić, zvani Mali Sloba. Predsjednik partije koju je ne tako davno vodio ratni zločinac Slobodan Milošević poručio je i Tadiću i Nikoliću: „Još uvijek se ne zna tko će biti predsjednik Srbije, ali se zato zna tko će biti premijer, JA“. Bez mene nema Vlade, dao je do znanja tronutim liderima srbijanske ljevice i desnice. Kome je Dačić bliži? Onome tko da više. Onoj stranci koja će njemu – trgujući interesima – darovati premijersku fotelju.

Tadić ili Nikolić?

Ili ću ja biti šef Vlade ili Vlade neće biti – jasan je Dačić. Hoće li Tadić ili Nikolić pristati na Dačićev ultimatum ili, točnije - ucjenu? Hoće. I to onaj koji pobijedi u drugome krugu predsjedničkih izbora. Tadićev pregovarački potencijal je – u slučaju da postane po drugi put predsjednik države – veći od Nikolićevog jer Tadić (67 mandata) kraj sebe ima i Čedu Jovanovića i njegovu liberalno-demokratsku partiju s 20 mandata. Dakle, potpuno je izvjesno da će uz Tadića te Jovanovića stati i Dačić.
Kao premijer, naravno. Pobijedi li u drugome krugu predsjedničkih izbora, koji se održavaju predstojeće nedjelje, Tomislav Nikolić, Tadić će teška srca prihvatiti Dačićevu križaljku. Dosadašnji prvi srbijanski pendrek traži da se koalicija dogovori prije drugoga kruga, što je, uostalom, logično. Tek tada SPS i Mali Sloba mogu svojim glasačima reći trebaju li glasati za Tadića ili za Nikolića. A svjetonazori? Tko u času velikog trgovanja misli na etiku? Možda to čine hrvatski političari? U trgovanju su poput Dačića i Nikolića. Kako drukčije protumačiti politički brak Zorana Milanovića i Radimira Čačića?! Kakve veze ima Čačić sa socijaldemokracijom?! Nema ih, uistinu, ni Zoran Milanović koji je nekoliko mjeseci prije izbora u Hrvatskoj poručio javnosti da je on – liberal.

Ukrotit će ga moćnici

Dakle, u Srbiji će biti zanimljivo. Koga za predsjednika Srbije priželjkuje hrvatska Vlada, odnosno - hrvatski političari. Veliki dio njih kao iz puške bi ispalio odgovor: Tadića. Logično pitanje glasi: „Zašto Tadića?“ Zato što je demokratskiji, europskiji, bliži Milanoviću, bliži predsjedniku Ivi Josipoviću. Ima li od tih poznanstava ili, čak, prijateljstava Hrvatska kakve koristi? Nema. Na svaku obljetnicu Oluje Tadić nama Hrvatima poručuje da smo genocidni te da je legitimna vojno-redarstvena akcija oslobađanja vlastitog teritorija etničko čišćenje. Tadić se čak i ljuti što se mi usudimo 5. kolovoza slaviti kao nama jedan od najznačajnijih datuma u kratkoj, modernoj i krvavoj povijesti višestranačke Hrvatske. Bi li se, izabere li Srbija Nikolića, zaoštrili odnosi između srbijanske i hrvatske vlasti? Bi li Nikolić, kao osvjedočeni četnik, počeo zveckati oružjem? Bi li nam prijetio? Čisto sumnjam. I njega će – pobijedi li na izborima – europski moćnici ukrotiti. Kada sjedne nasuprot Angele Merkel Nikolić, učinit će sve ne bi li postao njen partner kojemu je, naravno, integracija Srbije u euroatlanske asocijacije na vrhu prioriteta. Čim osjeti čari moćnog i birokratiziranog Bruxellesa, Tadić će promijeniti ploču. Poznato vam je takvo ponašanje?

Dačić je nacional-socijalist

Naravno da vam je poznato. Sjetite se što je Ivo Sanader bajao na splitskoj rivi?! Mesića, Račana i njegove koalicijske partnere nazvao je izdajnicima samo zato što su Mirka Norca nagovarali da se preda hrvatskoj policiji. Iako je tim manevrom Račan spasio Norca od višedesetljetne robije, iako je Račan pustio da Ante Gotovina zbriše iz Hrvatske, iako je Račan odbio Haagu izručiti Janka Bobetka, tobožnja je desnica, na čelu s danas rashodovanim Sanaderom, trećesiječanjsku Vladu okarakterizirala antihrvatskom, nenarodnom, izdajničkom. Čim je došao na vlast, Sanader je, uz pomoć, naravno, Šeksa, Kosorice, Kalmete, Šukera, Jarnjaka... – jer svi su oni puhali u isti rog – pohapsio sve generale te počeo voditi komunističkiju politiku od Ivice Račana sedamdesetih godina. Pobijedi li, slično će se ponašati i Nikolić, koji će razmrsiti klupko zvano Kosovo. I neće, pretpostavljam, zatezati odnose s Hrvatskom jer će mu ona – zbog ulaska u EU – i te kako trebati. Bit će, zapravo, sve isto, osim što više nema Slobe. Velikog Slobe, ali zato postoji Mali Slobo kojemu će, odmah nakon predsjedničkih izbora i konstituiranja Vlade, nadjenuti nadimak – Trgovac. A gdje, zapravo, smjestiti Dačića? On je nacionalist, jednako kao i Nikolić, jednako kao i Tadić, te je uz to i socijalist.

Latinka i Čeda

Dakle, nacional-socijalist. Sretan kad hapsi. Kao što je prije izbora uhapsio albanske aktiviste, među kojima i jednog službenika, prevoditelja OESS-ove misije u Srbiji. A što na to kaže europski orijentirana javnost? Nje, europske, gotovo da i nema. U tri obvezama natrpana dana, u društvu SDP-ovca Tonina Picule, negdašnjeg ministra vanjskih poslova te potpredsjednika Parlamentarne skupštine OESS-a i hrvatskog veleposlanika u Srbiji Željka Kuprešaka, imao sam prilike razgovarati s dvije najliberalnije osobe u Srbiji - gospođom Latinkom Perović i Čedom Jovanovićem. L. Perović je, znaju stariji čitatelji, ugledna povjesničarka, negdašnja političarka koju je Tito 1972. godine smijenio sa svih dužnosti jer je u njoj vidio opasnost. Zbog čega je L. Perović bila opasna? Zato što je širila – tada se to tako nazivalo – prozapadne ideje. Nakon 1972. L. Perović se posvetila uglavnom znanosti, povijesti. Danas slovi za sjajnu analitičarku, najveću poznavateljicu srbijanske političke povijesti te za političkog gurua gotovo dvostruko mlađeg Čede Jovanovića. On je jedini značajan srbijanski političar koji nastoji demokraciju prakticirati. Jovanović je izravan, širokog svjetonazora, protivnik srpske vojne i političke mitologije.

Zašto odlučuje politika?

On je jedini javno, jasno i glasno priznao da Kosovo ima pravo na odcjepljenje, odnosno - na samostalnu državu. Razgovarali smo s njim u subotu na večer, dakle, nekoliko sati prije otvaranja birališta, o svim temama, a najviše, naravno, o trenutnoj situaciji na srbijanskoj političkoj sceni te odnosima s Hrvatskom. Pitao sam ga što bi prvo napravio postane li u nekoj budućoj Vladi utjecajan član, recimo – kao što se i nagađa – ministar vanjskih poslova? Prvo bih povukao srbijansku tužbu protiv Hrvatske. Učinio bih to – rekao mi je Jovanović bez ikakvih uvjeta. Iako ga policija čuva 24 sata, iako se Beogradom vozi u blindiranom kombiju, uz pratnju još dva kombija, u kojemu su naoružani i zakukuljeni čuvari, Jovanović je glasan i jasan, strastven te dva, tri desetljeća ispred svoga društva. Bio je takav i početkom dvijetisućitih, kada je bio najmlađi član Vlade Zorana Đinđića koji je ubijen u ožujku 2003. godine. Nakon razlaza s Tadićem i DSS-om, Jovanović osniva svoj LDP, pod političkim mentorstvom Latinke Perović. S njom smo razgovarali na terasi čuvene Madere. Iako u – džentlmenskim jezikom rečeno – zrelim godinama, gospođa Perović je izuzetno živa, u formi, govorljiva i energična. Pravi je erudit koji, začudo, voli politiku te u tančine poznaje prilike na čitavom Balkanu. Znadete li – pitala me L. Perović – zašto politika i kod vas i kod nas odlučuje o svemu? Zato što nema društva. A u državama u kojima nema društva institucije ne funkcioniraju. U Srbiji su one, po riječima i Jovanovića i L. Perović, mrtve. U četničkoj zemlji – kažu – jedino je živ mit o četnicima. U takvim okolnostima o svemu odlučuju političko-tajkunski oligarsi. I, na kraju, što smo kao strani promatrači na 12 različitih biračkih mjesta, od Beograda, preko Subotice do Tavankuta, spoznali? Izbori u Srbiji su transparentniji, kontroliraniji te, u biti, demokratskiji. Prije početka glasanja prvi glasač provjerava jesu li glasačke kutije prazne. Nakon što utvrdi da su prazne, kutije – prozirne, od plastike - se pečate. Svaki glasač potpisom potvrđuje da je primio listić. A u biračkim odborima predstavnici su svih stranaka koje se natječu. U stalnom sastavu odbora je 12 članova, a ostali predstavnici stranaka su pridruženi članovi odbora. Kad se birališta zatvore, svi pristupaju brojanju glasova. Svatko svakog kontrolira. Drugi krug – kojemu ću, vjerojatno, nakon dolaska iz Gruzije, Batumija, u kojemu sudjelujem na proljetnoj konferenciji Parlamentarne skupštine OESS-a, sudjelovati kao promatrač – odgovorit će na sve eventualne nedoumice.

P.S. U Hrvatskoj su u fokusu javnosti izbori u HDZ-u. Ne zato što to građane previše zanima, već zato što mediji pokušavaju taj događaj nametnuti kao sudbonosan za Hrvatsku. A on to nije iz više razloga. Jedan je i taj što svi kandidati ili žive duboko u prošlosti ili se bave samo sobom. Svakoga dana, na svakome mjestu Tomislav Karamarko priča jednu te istu priču - o komunističkim zločinima. O Križnome putu. Niti slova o sadašnjosti, o planovima za budućnost. Niti riječi o gospodarstvu. Čak se HDZ-ovi kandidati ne referiraju ni na poteze Kukuriku Vlade. Mršavo, blijedo, nezanimljivo i zastrašujuće jednodimenzionalno. Čime se u izbornoj kampanji bavi Jadranka Kosor? Sobom. Svojom „veličinom“ i „uspjesima“. Neuspjesi i pljačka pripadaju drugima. Usprkos tome što je i ona uživala plodove nikle iz crnih fondova.

Izvor: 2977