VAŽNO JE ZVATI SE TOMISLAV

U HDZ-u su se napokon dogodili izbori! Zašto – napokon? Zato što su se trebali održati davno, u barem tri ranije (ne)prilike. Prvo sazrelo vrijeme za izbore bila je Sanaderova ostavka na mjesta predsjednika stranke i Vlade, drugi idealan izborni čas za izbore bio je pokušaj Sanaderova unutarstranačkoga puča, a treći je veljača ili ožujak, neposredno nakon očekivano izgubljenih parlamentarnih izbora. Svako od ta tri vremena bilo je za Jadranku Kosor pogodnije od 20. svibnja 2012. Iz više razloga. Da je raspisala stranačke, a potom i parlamentarne izbore, odmah nakon što je njezin tadašnji idol napustio brod koji tone, J. Kosor bi, vjerojatno, (p)ostala predsjednica stranke i Vlade. Njezini su unutarstranački suparnici ostavkom „pametnijeg od Isusa“ bili grogirani, a u knock downu je bio u to vrijeme još uvijek nespreman SDP (kao da je danas spremniji?!). J. Kosor bila je na vrhuncu slave i moći u vrijeme kada je Sanadera izbacila iz stranke. Taj je trenutak trebala iskoristiti da učvrsti i sebe i stranku. No, da je to učinila, pokazala bi se zrelom, sposobnom političarkom.
Što ona nije. Svoj diletantizam konačno je potvrdila i izborom datuma za izbore u HDZ-u. Umjesto da iskoristi povijesno dobar rezultat na parlamentarnim izborima, na kojima je HDZ dobio, s obzirom na okolnosti, ogroman broj mandata (44), Kosor je dala prilike da se negdašnji njezini bliski suradnici - koji je nikada ni nisu doživljavali dostojnom samog stranačkog vrha – saberu i počnu rat protiv nje.

Zaslužen poraz J. Kosor

Treba li se zbog svega propuštenog J. Kosor kajati? Je li mogla drukčije? Niti treba plakati zbog propuštenog, niti je – s obzirom na intelektualni i organizatorski kapacitet – mogla drukčije. S tako malo kvaliteta nitko na hrvatskoj političkoj sceni nije dospio tako visoko. Nije ni neće. J. Kosor su sve funkcije i u stranci i u državi pale doslovce s neba. Tuđmanu je trebala zbog ženske kvote te je J. Kosor gotovo preko noći posjeo u fotelju potpredsjednice stranke i Sabora.
Nakon smrti prvog političkoga oca, Kosor je odmah našla drugog - Sanadera. „Kud Ivo, tud i ja“ - poručila je sljedbenica Kosor, marno radeći na detuđmanizaciji HDZ-a i Hrvatske. „Poslali smo je da zapisuje što se događa u Saboru“ – tumačio je Sanader na konvenciji stranke koja je vođin zahtjev da njegova zapisničarka postane i predsjednica i premijerka potvrdila aklamacijom. Nije bilo glasanja. Dakle, J. Kosor nije bila izabrana, već oktroirana predsjednica i HDZ-a i Vlade, što su – kojeg li nonsensa – u Hrvatskoj tolerirali svi. To što građani nisu glasali za ovakvu raspodjelu fotelja, političku se elitu nije nimalo ticalo. Nakon devedesetih, u HDZ-u se prije desetak dana dogodilo nešto nalik izborima, daleko od demokratskih i civiliziranih, ali ipak su to bili izbori na kojima se glasanje odveć ni ne osporava.

Prljavo, jako prljavo

Iako danas već čitava hrvatska javnost zna da Sanader početkom dvijetisućitih nije bio izabran za predsjednika stranke, već je pobjedu ukrao, nikada se na tu činjenicu nije referirao, primjerice, DORH. Koliko je opozicija išla na ruku HDZ-u potvrđuje i činjenica da ni nakon svjedočenja Glavaša i Drmića ni SDP, a niti bilo koja druga stranka nisu zatražili istragu. To što je Sanader postao premijer KRAĐOM tretiralo se unutarstranačkom stvari! Za Sanadera je prljav posao namještanja izbornih rezultata odradio Branimir Glavaš kojega je šef HDZ-a kasnije, pod pritiskom Bruxellesa i Washingtona, dao uhapsiti te procesuirati. Ni nakon prisilnog odlaska krađom instaliranog Sanadera, HDZ ponovo ne izabire šeficu stranke, već zapovijed u prljave rabote umočenog autokrata izvršava – pljeskom. Na takav se način nisu birali čak ni komunistički, ali ni, bogami, afrički te južnoamerički diktatori. Iako se za unutarstranačke izbore pripremao nepotrebnih pet mjeseci, HDZ nije položio test iz demokracije. Unutarstranačka kampanja bila je prljavija od parlamentarne. Podmetalo se, optuživalo, neprincipijelno lobiralo, ucjenjivalo, reketarilo, spletkarilo... U vrijeme dugotrajne i kaotične seanse u Lisinskom bio sam promatrač predsjedničkih izbora u Srbiji, pa sam vijesti iz Zagreba dobivao, uglavnom, SMS-om.

Neartikulirani Karamarko

Kada smo na večer, sat i pol nakon što su se zatvorila birališta u Srbiji, stigli u hotel, već su neslužbeno Tomislava Tadića proglasili pobjednikom. U sat i pol u Srbiji je prebrojano nešto manje od tri milijuna glasova, a u Lisinskom se nije za trostruko više vremena moglo prebrojati dvije tisuća glasova?! Je li to moguće?! Moguće je kada je u pitanju HDZ. Sumnju u neregularnost i ovih posljednjih izbora budi ne samo dugotrajnost prebrojavanja, maratonska pauza između prvog i drugog kruga glasanja, već i izjava Milana Kujundžića da je čuo kako su se glasovi kupovali. Jedan glas za tisuću eura. Razlog je to za zabrinutost. Pogotovo kada se ima u vidu da su pobjednik Tomislav Karamarko i pobijeđeni Milan Kujundžić retorikom u kampanji i na izbornoj konvenciji HDZ vratili u devedesete prošloga stoljeća, dijeleći Hrvatsku na komunističku i nacionalističku. Govor i Kujundžića i Karamarka bio je nazadnjački. Karamarkov k tome još i loše napisan, neartikuliran, diletantski pročitan, sadržajno šupalj, bez doticaja i s jednim životnim problemom građana Hrvatske. Jadna li nam majka sa strankom „bez koje se ne može“, čiji novi šef vidi rješenje problema u kroatiziranju Hrvatske te kažnjavanju komunističkih zločina.

U nove ideološke ratove

Kada napokon pobijedi komuniste, pozatvara počinitelje zločina nakon 2. svjetskog rata i pohrvati Hrvate, Hrvatskom će – po Karamarku – teći med i mlijeko. Takvo političko sljepilo neshvatljivo je nakon dva puna desetljeća hrvatskoga višestranačja (primijetili ste da nikada ne govorim o samostalnosti jer činjenice govore da nikada, pa ni u vrijeme Jugoslavije, nismo bili nesamostalniji nego danas) i nakon što i mali Ivica iz prvog razreda osnovne škole zna da je najveći problem i Hrvatske i ostatka svijeta neoliberalni kapitalizam koji je 99 posto stanovnika Zemlje gurnuo u dužničko ropstvo. Problem je robovlasništvo, a ne komunizam, a za robovlasništvo u Hrvatskoj zaslužni su upravo (trenutno) Karamarkov HDZ i (trenutno) Milanovićev SDP (koji slijepo slijedi logiku divljeg kapitalizma čiji je glasnogovornik HNS). Karamarko je izbornom kampanjom i nastupom na saboru stranke počeo gurati Hrvatsku i Hrvate u ideološki rat. Za sve nedaće u kojima se našla Hrvatska krivi su – upire Karamarko prstom u ideološke protivnike – komunisti, krivi su dekroatizirani hrvatski građani, krivi su svi oni koji misle drukčije od Karamarka. Je li to tek pomno planirana izborna retorika? Nije. Karamarko ničim nije dokazao da razumije bitne probleme Hrvatske, da shvaća uzroke svjetske krize, da prepoznaje okolnosti u kojima se nalazi Hrvatska te da zna što nam je činiti.

Nakon detuđmanizacije - tuđmanizacija

Po onome što je izrekao, način na koji je to izrekao, po intelektualnoj uskosti i netrpeljivosti prema svemu što je lijevije, ili, točnije - drukčije od njega, nazire se da Karamarko i nije neki kapacitet čak ni za jalove ideološke ratove. S toliko malo osobnosti, pogledom uperenim u pod, bez svjetonazorske širine, bez zračka optimizma, bez stvaralačke energije te s osvetničkom, većini neshvatljivom misijom Karamarko nema šanse reformirati HDZ, a kamoli pridonijeti da Hrvatska bude poželjnije mjesto za život. Floskule poput one da se HDZ vraća korijenima, Tuđmanu, devedesetima, čak i izvornim HDZ-ovcima, koji su se u stranku i njezine vođe razočarali više puta, čine se neuvjerljivima. Kako će Karamarko tuđmanizirati HDZ kada ga je, zajedno sa Stjepanom Mesićem, detuđmanizirao?! Je li moguće 2012. degolizirati Francusku? Nije, kao što nije moguće 2012. tuđmanizirati Hrvatsku. Niti je, dabome, titoizirati, komunizirati, ali ju je moguće – tko zna, hoće i može – socijalizirati, humanizirati, očovječiti, opošteniti, opravedniti... O tome Karamarko, ali ni, naravno, njegovi konkurenti, nisu rekli ama baš niti jedne suvisle riječi. Zato me ovaj posljednji sabor HDZ-a podsjetio na onaj prvi, također održan u Lisinskom, koji sam točno „pročitao“ i zbog toga bio kažnjen.

S protivnicima - grubo

Kao što će i Karamarko kažnjavati – sudeći po prijetnjama iz izborne kampanje – sve one koji drukčije misle i sve one koji mu stanu na put. Svjedoči o tome slučaj Bujice, emisije osebujnog, ničim sputanog Velimira Bujanca na TV Jabuci. Naime, kada se načulo da će Bujanec ugostiti u jednoj od svojih emisija Kujundžića, poručeno mu je da to ne radi. Ako se ipak odluči prkositi Karamarku, tada će Bujicu na osječkoj televiziji, koju kontrolira HDZ, skinuti s programa. Rečeno, učinjeno. I s Bujančeve i s Karamarkove strane. Bujanec je – bez obzira na prijetnju – ugostio Kujundžića, a osječka televizija tu emisiju nije emitirala. Zamislite kako bi, ili kako će izgledati HTV kada na nju počne utjecati Karamarko koji će, tisuću posto sam siguran, imati stotine prisavskih saveznika u gušenju javnog interesa na HTV-u?! Najstrašnije je što Karamarko niti jednom riječju nije spomenuo medijske slobode, nije spomenuo pluralizam, što nije niti jednu jedinu riječ potrošio na bilo kakav napredak, na budućnost, na bolji život. On želi Hrvatsku vratiti u devedesete, u vrijeme ratne psihoze, želi podijeliti Hrvatsku na komunističku i antikomunističku, mada komuniste svijećom treba tražiti. Tko su onda po Karamarku komunisti? Svi oni koji ne misle kao on. Svi oni koji su ljevije od centra. Sve njih treba pomesti velikom metlom.
Takva je Hrvatska po mjeri novo-starog HDZ-a. Tako zbori Karamarko. Tako zbori daleko spretniji orator Kujundžić. Kamoli sreće da su to samo predizborne strasti. No, sudeći po ljudima s kojima se Karamarko okružio, HDZ ipak vraća u devedesete. Tko vjeruje da će HDZ biti iskreni borac protiv korupcije s potpredsjednicima Božidarom Kalmetom i Dubravkom Šuicom?! Ljudi bez svojstava i značajki, ljudi koji se, usprkos dugogodišnjem stažu u politici, nisu profilirali, ljudi čije su biografije opterećene aferama, ljudi koji temelje svoj prodor na političkoj sceni, policijskoj i špijunskoj prošlosti nisu, bez ikakve dvojbe, jamstvo bolje Hrvatske. Nakon devedesetih, građani se ponovo plaše i za budućnost, i za sigurnost, i za ovaj krhki pluralizam. Uz Vladu koja vodi izrazitu desnu gospodarsku politiku, na političkoj sceni pojavile su se osobe koje će nastojati Hrvatsku vratiti u debelu političku prošlost. Malo previše nazadnjaštva za malu Hrvatsku opterećenu velikim problemima.

P.S. I u Srbiji se dogodio Tomislav, Tomislav Nikolić. Četnik i po vokaciji, četnik i po formalnom statusu. Naime, Nikolić se službeno početničio 1993. godine, a četnički mu je kum bio Vojislav Šešelj. Je li to loše za Srbiju? Je li to loše za srbijanske susjede, napose Hrvatsku? Razgovarajući prije prvog izbornog kruga s eminentnim srbijanskim europski nastrojenim političarima, konstatirao sam, na njihovo čuđenje, kako bi bilo bolje da pobijedi Nikolić. Pitali su me: Zašto? Zato što bi se u tom slučaju Srbija suočila sama sa sobom. A i mi bismo bili svjesniji koga to imamo za susjeda. S druge strane, Nikolić će – poput Sanadera – da bi se dopao i na taj način opstao u društvu europske političke „elite“, vući neke poteze koje Tadić nikada ne bi povukao. Uostalom, Tadić je samo malo kultiviraniji, umiveniji Nikolić. Tadić jedno govori, drugo radi, a treće, valjda, misli. Za Tadića je Srbija nazadovala, Tadić je Srbiju gurnuo u korupciju i osiromašio. S tim da je u odnosima s Hrvatskom bio prijetvoran. Sada barem znamo s kim imamo posla. Uostalom, Nikolić je otvoreno rekao (pa, kao pravi lažac, porekao) da je Vukovar srpski grad u koji se Hrvati nemaju pravo vraćati. Bolja od najslađih laži je i najsurovija istina. Ali, na žalost, hrvatske vlasti na četničenje Nikolića nisu reagirale državnički. Karamarko stav nije znao, naravno, artikulirati.