Arhiva 14.06.2012. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:18.

ŽIVOTNA PRIČA ŽIDOVKE EVE NAHIR: Ovo je moja kuća!

Za održavanja 1. regionalnog seminara o ljudskim pravima - Edukacije o holokaustu u Čakovcu, naš je grad posjetila Eva Nahir rođena Kelemen. Naš grad je i njezin grad. Ovdje je rođena, živjela je u centru - u današnjoj Ulici kralja Tomislava u kojoj su njezini roditelji držali trgovinu tekstilom, a stanovali kat iznad.
Eva Nahir u Čakovcu je upoznala svoju životnu ljubav. Danas, 76 godina nakon sudbonosnog susreta, njezina je stalna adresa u kibucu Sha’ar HaAmaqim (Vrata dviju dolina) u sjevernom Izraelu. U naša dva susreta ova mi je živopisna, oštroumna, bolno iskrena 93-godišnja dama bez zadrške ispričala svoju životnu i ljubavnu priču.
Suprug Radoslav Panić i razgovori o njemu Evina su najdraža tema. U glavi i srcu uvijek jednako vjerna i snažna. Upoznali su se 7. ožujka 1936. u Čakovcu u kojem je Rade bio vojni časnik.
- Otac je svake večeri išao u Royal na kartanje, a ja sam s majkom Emom išla u šetnju. Moj momak, potporučnik Rade Panić također je šetao s nama. Mama nije znala hrvatski, a on nije znao ni mađarski ni njemački, pa sam stalno prevodila naše razgovore. I tako pet godina, svake večeri. Majku nisam željela ostavljati samu, a ona je skrivala moju vezu s Panićem i govorila da bi me otac poslao u Budimpeštu na udaju kad bi znao da imam momka nežidova.
Kako Vam se zvao otac?
- Bella. Mađar. Tvrdi Mađar, grozan Mađar (osmijeh). Rekao je za moga muža: “Još da je Mađar, još da je Hrvat, ali divlji Srbin, vodili smo rat s njima. Ako Boga znaš - nemoj.”
Kako je otac saznao za vašu vezu?
- Gospođa Šajer držala je kavanu u koju je otac dolazio i jedne ga je večeri pitala dokad ćemo se moj srpski potporučnik i ja skrivati? Otac je došao kući i pitao majku je li to istina? Ona je odgovorila nek mene pita jer sam ja punoljetna, imala sam 21 godinu. Rekao mi je da će od sramote skočiti kroz prozor ako se udam za Srbina, na što sam odgovorila da “ako se zbog te sramote treba skakati, ja ću otvoriti prozor”. Potom je otac otišao rabinu Grinvaldu i požalio se da ga želim osramotiti. Bila je 1940. godina i Čakovec je bio pun izbjeglica Židova iz Austrije. Rabin je ocu rekao: “Gospodine Kelemen, u Austriju su ušli Nijemci. Mi svaku večer vaše kćer i ženu vidimo s tim dečkom, možda će ona jedina ostati živa. Pozovite tog momka jer su svi u opasnosti,”
Je li tako i bilo?
- Jest, otac je rekao da pozovem Panića. Bila je nedjelja. Rade je došao k nama, kleknuo, uzeo ruku mog oca i poljubio je, baš kao što bi i pred svojim ocem. Tada je otac rekao točno ovo: “Pred jednim starim Židovom jedan oficir u uniformi kleči. Eva, kaži mu da ću mu dati sve što želi, samo neka ustane.” Tada je na snazi bio zakon da se oficir ne smije oženiti Židovkom, a u školi je vrijedilo pravilo da tek određeni broj Židova može biti u razredu. Kad se pročulo da smo se zaručili, moj Rade premješten je najdalje moguće. U Skopje. Samo da nas razdvoje.
Od vjenčanja
do partizana
Što se događalo potom? Kako ste se uspjeli vjenčati?
- Rade je otišao u Beograd komandantu konjice kojoj je i sam pripadao i bio najbolji u konjičkom sportu u tadašnjoj državi. Pitao je nadređenog žele li poštena čovjeka ili nepoštena oficira i rekao da je on prije pet godina obećao jednoj djevojci da će je oženiti kad mu bude 26. To je dob u kojoj su se oficiri smjeli oženiti. Mom je Paniću tada rečeno nek ode u Skopje i ako se uspije mnome oženiti, on će zažmiriti. Tog smo ljeta mama i ja otišle u Skopje. Vojni je prota rekao da će napisati krštenicu za mene jer “ionako iz guske neće biti svinja, iz svinje neće biti guska i vraga će napisati ako treba samo da se možemo vjenčati”. Vjenčali smo se 1. studenoga u Beogradu. Muž je tražio premještaj, želio je raditi u Zemunu, u Konjičkoj školi. To mu je uspjelo i mi smo kupili jednu kuću koju smo lijepo namjestili. Bilo je divno.
Drugi svjetski rat tada se već zahuktava. Jeste li nakon vjenčanja uspjeli komunicirati s roditeljima u Čakovcu?
- Netom prije rata, došla sam u Čakovec pitati roditelje što nam je činiti ako izbije rat. Otac je rekao: “Eva, ja sam učinio veliku žrtvu dopustivši da se udaš za nežidova. Vrati mi to. Komunisti ste, idite se boriti. Evo ti moj revolver, posljednji metak nek je za tebe. Ubij se, ali nemoj otići u logor. Ti si slobodan čovjek. Nakon toga, više nikada nisam vidjela svoje roditelje. Ubijeni su u Auschwitzu.
Kako ste saznali njihovu sudbinu?
- Gospođa kojoj je moj otac uzdržavao sina u Čakovcu rekla mi je da su roditelji, zajedno sa svim Židovima, odvezeni u Veliku Kanjižu i potom u Auschwitz u kojem su ih ugušili u plinskoj komori jer su navršili 50 godina. To je bio kraj.
Kakav je ratni raspored dobio Vaš suprug?
- Dobio je ratni raspored za Špišić Bukovicu, a ja sam se otišla skloniti kod obitelji mog muža. U njihovom selu nije bilo ni puta. Moglo se samo u planinu i u potok. Toalet je bio u travi iza kuće. No, ja sam ubrzo otišla u partizane, a nakon rata sam dobila stan svojih roditelja koji je bio iznad dućana.
Kamen gore,
kamen dolje
Nakon rata, Vaša intimna drama počinje u listopadu 1951. godine. Ostajete bez supruga.
- Mog je muža uhitila UDBA uz optužbu da je informbiroovac. Od sramote i gorčine, Rade se 16. listopada 1951. ubio u istražnom zatvoru u Beogradu, a mene su odmah idućeg dana uhitili. Kad mi je jedan udbaš došao izjaviti sućut, poslao me u bolnicu da odem vidjeti kako mi je suprug umro. U bolnici su me tražili da se službeno odreknem mog Panića kao narodnog neprijatelja, pa će onda moja kćerka primati njegovu mirovinu. Rekla sam: “Ja se svog muža, svoje svetinje, ne odričem.” Rekli su mi da onda idem u zatvor, a ja sam odgovorila: “Onda idem u zatvor, a Tijana će sa svojih 6 godina ostati na ulici.” Otišla sam na Goli otok s kojeg sam puštena 29. studenoga 1953. iako mi uopće nije jasno kako su supruga i mene mogli optužiti kao informbiroovce, a bili smo posvjedočeni partizani i komunisti.
Gdje je bila Tijana u vrijeme Vaše robije?
- Isprva je ostala kod mojih prijatelja, a potom kod moje sestre koja je bila udana za Lajoša Blaua u Lendavi. Bilo joj je loše jer oni nisu podnosili moju udaju za Srbina i to da smo komunisti i partizani. Oni su bili bogati ljudi, buržuji, tako da je Tijana za njih praktično bila komunističko dijete. No, i to je prošlo.
Kako ste izdržali Goli otok?
- Kad sam nosila kamen uzbrdo, razmišljala sam kako to moram uspjeti jer u protivnom Tijana neće dobiti hranu, a kad sam kamen vraćala dolje, ponovo sam imala razlog vezan uz moju kćer.
Povratak
Gdje ste boravili, kako ste živjeli kad ste se u studenome 1953. vratili s Golog otoka?
- Uzeli su mi sve, nisam imala apsolutno ništa. Sestra mog muža na telefon mi je rekla da me ne može primiti jer su oni bili u partiji, a ja sam došla s robije. Rekla sam da sad mogu jedino u Dunav ili u Savu jer sam bila u uniformi robijaša, ne imajući ništa.
Ona mi je spustila slušalicu, a ja sam otišla prijateljici. Spavala sam na podu između njezine dvije kćeri s kojima sam i danas u kontaktu.
Je li time i Vaša prijateljica bila “obilježena”?
- Jest. Govorili su joj da me ne može držati kod sebe jer je to grozno, a ona je odgovarala nek ne dolaze k njoj ako ih smeta. Držala me kod sebe usprkos svemu jer sam ja prije robije čuvala njezinu djecu. Nisam radila, a ona je bila liječnica u zemunskoj bolnici. Kuhala sam za sve nas jer smo mi imali dovoljno hrane s obzirom da je suprug bio konjički prvak države. Međusobno smo se pomagali i to se ne zaboravlja. Naša se djeca i danas posjećuju i prijateljuju.
Što Vas danas veže uz Čakovec?
- Znakovit je ovaj moj dolazak u Čakovec iz više razloga. Seminar o holokaustu održavao se u TIC-u, u bivšoj vojarni, i to baš u zgradi u kojoj je bio 8. konjički puk u kojem je moj suprug bio oficir. Na predavanju smo sjedili u bivšoj menzi u kojoj su se održavale i plesne večeri. Moj nekadašnji dom u centru grada danas je sjedište Zagrebačke banke, pa sam i to obišla.
Jedan Evin dan
Kako izgleda jedan Vaš dan u kibucu u kojem živite?
- Nakon 15 godina od smrti supruga, ponovo sam se udala. Moj suprug Moshe tada je također bio udovac. Njegovom sinu Amosu bilo je 13 godina i rekla sam mu da ću mu podići sina ako prihvati da sam ja voljela jednog čovjeka. I danas je kraj mog kreveta fotografija mog Panića, pločica s Golog otoka na kojoj piše “Eva, želimo ti sretan rođendan” i fotografija obitelji mog muža. Amosu je danas 59 godina, ima sjajnu obitelj i svima sam baka. Emily i Jason Rade, moja unučad u SAD-u, kažu da smo svi mi obitelj.
Imam kompjutor i svaki se dan dopisujem s kćerkom i unučadi. Imam puno prijatelja Arapa, odlazim na koncerte filharmonije i već 45 godina sjedim na istom mjestu. Jedan beduin na večer me vozi kući jer se s njim ne bojim da će me netko opljačkati i izbaciti iz auta. Imam električna kolica u kojima se krećem kroz kibuc jer je pun uzbrdica, petkom obvezno pripremam ručak i pečem kolač za cijelu obitelj.
Aleksandra Ličanin

Školsko prijateljstvo
Za razgovora s Evom Nahir pridružila nam se mlada Čakovčanka Anja Mihalković s majkom Irenom. Njihovo poznanstvo “staro” je pet godina, a vezano je uz Anjinu izradu maturalnog rada u čakovečkoj Gimnaziji na temu holokausta.
- Imala sam zadatak obraditi holokaust putem svjedočanstva preživjele žrtve. Kontaktirala sam Andreja Pala, dr. med., koji mi je pomogao da stupim u kontakt s gospođom Evom. U razmjeni podataka i priča, moja je naklonost prema Evi sve više rasla. Već smo se srele u Čakovcu i radujem se što se danas ponovo vidimo - rekla nam je Anja Mihalković, danas studentica prava. (al)

Tražit ću da mi Banka plaća najam
Eva Nahir: Stan koji je na katu moje rodne kuće u Ulici kralja Tomislava dobila sam natrag još kao borac. Ljudi koji su kupili stan od mene omogućili su mi da školujem kćerku Tijanu koja danas živi u Dallasu i bavi se izradom zlatnog nakita. U prizemlju je bila radnja koju su nacionalizirali, a danas je tu Zagrebačka banka. Moje će interese zastupati odvjetnik, tražim jedino da mi Banka plaća najam. Od tog bi novca moje kćerka i unuka Emily mogle svake godine doći na najljepše, Jadransko more. Unuka je odvjetnica i savjetovala me da tražim odštetu od 1944. godine naovamo, ali ja to neću činiti jer jako dobro živim u svom kibucu. Imam vrlo dobru mirovinu i izvrsnu brigu za stare ljude. (al)

Imat ću ga cijeli život!
Eva Nahir: Svog sam muža upoznala na plesu. Prve večeri pričao mi je kako je vrlo siromašan, da pola plaće šalje kući, a kad dobije dva metra drva, i to pošalje kući jer njegovi žive u kući od blata i slame, sa zemljanim podom. Mami sam te večeri rekla da sam upoznala dečka kojeg ću imati cijeli život. Pitala me što on ima, a ja sam odgovorila: “On je tako ponosan na svoju sirotinju. On je za mene.” Bio je vrlo skroman moj Panić. Znao mi je reći da će, kad se bude imao pravo ženiti, njegovi već izgraditi kuću. Tako sam ja, bježeći od žarišta rata, došla u kuću njegove obitelji. (al)

Drugi prvi susret
Eva Nahir: Moj drugi muž Moshe Nahir sa mnom je posjećivao Kruševicu i tamošnji grob mog supruga Rade Panića. Za prvog susreta s Moshom, Radina majka ga je zagrlila i rekla: “Da te zagrlim umjesto moga sina jer si tako dobar ovoj mojoj unuci mučenici.” Mislila je pritom na Tijanu koja je razvedena. Naime, njezin je bivši suprug radio u Pentagonu kao vojni pilot i kad su s diplomatskom putovnicom došli živjeti u Španjolsku, dobio je naređenje da se razvede jer je Tijana kćerka komunista. Ona je tada imala djecu od 5 i 6 godina i sama ih je nastavila podizati. (al)

Izvor: 2981